Časopis za umjetnost i kulturu
Ja bezrazložno širim optimizam.
U ova dužnička vremena, ni kriv ni dužan, ja sam taj koji bezrazložno širi optimizam.
Tako me opisao onaj, jedan, stručnjak za aktualna zbivanja. Po cijele dane sjedi na terasi kafića, čita novine, upija vijesti i promatra koga će zaskočiti. Bježim od takvih kao vrag od križa – ovisnika o informacijama: crna kronika, politika, ekonomija, sport... – ništa im ne promiče, sve prate, u sve su upućeni, o svemu bi debatirali. Ali ja se ne dam, nisam odavdje, nisam ovdje, ne odzdravljam i ne pozdravljam, ponekad, doduše rijetko, čak se i uspijem provući neopažen. Danas opet nisam. Kada me ugledao, okrenuo se prema meni i stao pokazivati na članak.
– Zamislite susjed, do šezdesetpete ćemo morati rintati! Pa kako da se mladi zaposle kad starudija ne smije u mirovinu?
– Nikako – odvratio sam i ubrzao. To je jedini način s takvima, produžiti bez zastajkivanja.
– Baš tako. Nikako! S posla na groblje! – viknuo je za mnom, ali ja sam već bio na drugoj strani ulice, sakriven suncobranima Husine slastičarnice, hitao u sigurnost sobe razmišljajajući o mirovini.
O mirovini?! S koliko ću i kako ću? U mirovinu? Ma tko bi mi je dao? Pa ja već godinama ne radim ništa. Zapravo radim, održavam red u glavi, usisavam sjećanja, brišem prašinu misli, kraj poslu se ne nazire, a ništa od toga nemam, ni staža ni novaca, samo neki osjećaj unutarnjeg reda i čistoće. Rintam kao konj, ali ipak jednom mjesečno moram do Zavoda za zapošljavanje da mi udare pečat u radnu knjižicu. Jer tko sam, što sam? Tek jedan od tristotine i šezdeset tisuća nezaposlenih.
– Za sad ništa. Ako bude kakvih poslova, nazvat ćemo – svaki put kaže službenica i nikad ne nazove. Pa i da hoće, ne bi mogla kad sam joj dao krivi broj telefona. Ma što će mi posao, imam ga i previše u glavi. Zahvaljujem, uzimam knjižicu, izlazim.
– Vidimo se za mjesec dana.
Hodam, mislim, dobro je, još kad bih se i ostalih uspijevao riješiti tako jednostavno kao nje. Neljubaznih vozača, pričljivih prodavača, radoznalih susjeda, zadirkivanja, unošenja u lice, zapitkivanja.
– Lijepo vrijeme. Hoće li za vikend kiša?
Šutim, nadam se, pustit će me na miru kad vide da mi se fućka za njih i vremensku prognozu, ali vraga će me pustiti. Tek tada im postajem interesantan. Kad vide da ne reagiram. Jer svatko bi normalan reagirao i svakog normalnog zanima kakvo će vrijeme biti za vikend. Po toj logici ja očigledno nisam normalan. Pročitao sam davno, dok sam još čitao, u novinama članak o energetskim vampirima. Tada mi se to činilo kao malo vjerojatna teorija, sada, kako godine prolaze, uviđam da većinu ljudi i nije moguće opisati drukčije nego kao energetske vampire. Zato ih i izbjegavam, nisam više mlad, ne prštim od energije, pa još kad mi je netko pije. Jedva uspostavim balans, dovedem se u kakvu-takvu ravnotežu i naletim na takvog ili taj naleti na mene, jer me već duže drži na nišanu. Zbogom energijo, zaboravi balans. Vodim kod kuće detaljan popis svih onih s kojima, u ovoj fazi života, kontakt jednostavno ne mogu izbjeći – na listi ima susjeda, maminih doktora, iscjelitelja, instruktora, pekara, mesara, dimnjačara, šalterskih službenica, dugonogih medicinskih sestara, sveukupno oko stotinjak ljudi. U stupce pokraj imena upisujem koliko je koja od tih osoba opasna po mene i moju energetsku stabilnost. Svi su opasni, ali od svih najopasniji je upravo onaj tip s terase kafića. Već nakon pola minute provedene u njegovoj blizini svi moji životni i energetski resursi svedeni su na minimum. Osjećam se potpuno isisan. Riječ je, očigledno, o energetskom vampiru najviše kategorije s vrlo perfidnim sistemom zapitkivanja.
– A kako vaša mama? Da, da, tumor na mozgu, ma nemojte... – uvijek kreće s pitanjima o mami, pa onda kao slučajno, uđe u politiku i ekonomiju, da vidi što ja, naprimjer, mislim o stanju u školstvu, inozemnom dugu ili poskupljenju benzina. Kako takvom vampiru objasniti da ja već odavno ne mislim ništa ni o kome i ne mislim ni o čemu? Da sam očistio tavan u glavi do te mjere da mi ni jedna misao koja bi njega mogla zanimati nije preostala. A kako ga najčešće ne mogu izbjeći, prisiljen sam davati potpuno besmislene odgovore ili, isto kao sa službenicom Zavoda i ostalima, sa spiska, jednostavno lagati i izmišljati. Nisam ja lažov, niti je moja narav takva, već je ovaj svijet takav, lažljiv i zaobilazan, ja mu se samo nastojim prilagoditi zaobilazeći sve i svakoga, a posebno njega i njemu slične. Zbog njih izbjegavam prolaziti trgom, osjećam se kao divljač za vrijeme sezone lova, završit ću u kotlu, svi oko mene su krvopije, energetski lovci, a ja meta na ciljniku – endemski primjerak koji čeka metak pijanog lovca – eto, sad znate tko sam ja.
 
* * *

Posljednjih dana, od kad mi se uspio prikrasti na ulici, živim u strahu. Uperio mi je zgužvane, tri put prožvakane novine u leđa i počeo pričati o prijateljstvu. Ne znam zbog čega baš o prijateljstvu, sigurno je poslije tog benignog uvoda naučenog iz rubrike Lifestyle i zanimljivosti namjeravao prijeći na ozbiljnije dnevno političke teme i rasprave. Naklapao je o tome kako su prijatelji i prijateljstvo jako važni, a ja sam potvrđivao, pa me odjednom ulovila panika jer sam pomislio: A što ako to što mi drži upereno u leđa nisu novine, nego je pištolj? Da me tu ubije, nitko ne bi ni primijetio! te sam se ustrtario i stao osvrtati, tražeći načina kako da spasim živu glavu. Kad je skrenuo pogled, potrčao sam kao da me ganja stotinu vragova i uskočio u autobus koji je vozio nemam pojma kud ni kamo, samo znam da su me poslije izbacili na nekakvoj livadi jer nisam imao novaca za kartu. Noć sam proveo sakriven u šumi, ispod stabla, razmišljajući o prijateljstvu. Zar je prijateljstvo doista toliko važno? I nisam došao do odgovora iz razloga što prijatelja nemam. Ženu sam imao, tri mjeseca, dva dana, šest sati i trideset minuta, duže nije izdržala, ali prijatelja nemam. Ili možda imam, samo ne znam je li mi to baš prijatelj ili je tek istomišljenik. Zove se Rale i uživa povlasticu, da je jedino ljudsko biće kojem sam dao pravi broj telefona. Ponekad iskoristi tu svoju povlasticu pa me nazove i pita: Jesi za malo akcije? To je naša šifra, znak da se spremim i pod okriljem noći odem do njega, a kad dođem, onda sjednemo u kuhinju i gulimo krumpire. O čemu je riječ? Rale je otkrio kako je guljenje krumpira izvrstan oblik autoterapije. On to već neko vrijeme prakticira, a ja tek od nedavno. Otkrio je, kad je bezvoljan, kad mu je svega dosta, jedino ga krumpir spašava. Izvadi iz vreće pet, šest najdebljih pa ih guli. To je tako smirujuće, kaže i utonut u interakciju s plodom, prati oštricu, promatra to spiralno, gotovo bolno odvajanje kore razmišljajući o životu kao o velikom krumpiru, neuhvatljivom gomolju koji mu cijelo vrijeme pokušava iskliznuti iz ruku – odstranjuje tako koru života s njega nadajući se samo da jednog dana neće završiti kao ona – u košu za otpatke.
U mladosti, gubio sam vrijeme po raznim organizacijama, sektama, klubovima, sad sam još jedino pripadnik bratstva koje njeguje kult krumpira, tajnog društva kojeg smo Rale i ja jedini članovi. Gulimo ih tako u tišini, pa kad završimo, on me pogleda i važno kaže. – Krumpir je filozofija. – ili: – Život je krumpir. 
A zoru dočekamo kao dva šišmiša umrtvljena silnim količinama pomfrita s majonezom, od koje poslije dobijemo prišteve, i gledajući Youtube spotove iz sedamdesetih.
– Jer ova muzika danas je takav jedan proljev, da ne povjeruješ!
Da, Rale je moj prijatelj.
 
* * *

Mamu su zadržali u bolnici. Morao sam im dati broj telefona, jer se svaki čas može očekivati ono najgore.
Nisam oka sklopio. Cijelu sam noć zurio u strop iščekujući da zazvoni.
Pokušavao sam razmišljati o njoj, ali jednostavno nije išlo. I ono malo misli što je ostalo u meni, vrtjelo se oko vampira s terase kafića. Zbog čega je rekao da ja bezrazložno širim optimizam?
Kakav optimizam?! Je li to nekakva šala? Pa ja uopće nisam optimističan, dapače, vrlo sam depresivna osoba i od kad znam za sebe nešto ne valja. Ili da budem precizniji u vlastitom opisu, ja nisam ni optimističan ni pesimističan, ja samo znam što očekivati.
Ne, optimizam sigurno ne širim, ali neću se više njime zabrinjavati.
Mama će u najboljem slučaju živjeti još dan-dva. Samo je pitanje trenutka, rekao je doktor.
Ne radim, novaca nemam, živim od njene penzije, nema mi druge, moram nešto izmisliti.
Ljude ni vijesti iz zemlje i svijeta već odavno ne trebam, ali bez hrane još uvijek ne ide.
Nisam sklon novim trendovima, ali odlučio sam, počet ću prakticirati vježbe gledanja u Sunce, onako kako onaj Indijac Hira Ratan Manek naučava. Dopustit ću svjetlosti da uđe u moj život, svakog dana postepeno povećavajući vrijeme vježbanja za deset sekundi. Trajat će neko vrijeme, ali kad jednog dana postignem taj nivo da neću više morati jesti, to znači da neću morati ni izlaziti, odlaziti do dućana, prolaziti ulicom, pozdravljati, odgovarati na pitanja. Isto tako ni odlaziti do Zavoda za zapošljavanje. Što će mi, nek' me brišu iz evidencije! Neću više morati ništa. Postat ću potpuno samodostatan i energetski neovisan. Zatvoren u kuću, samo ću zuriti u sunce i piti kišnicu. Postat ću ono što sam oduvijek htio biti: sam u svemiru!
A ako mi takvo stanje vrhunske izolacije i savršenog sklada slučajno dosadi, uvijek mogu prošetati trgom, energetskim krvopijama pred nosom, a poslije, kad se spusti noć, otići do Raleta guliti krumpire.

Arhiva