Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

X Man | Isti ćaća | Neverin


X Man


Ima tu neodoljivu mogućnost nestajanja. Ponekad ga vidim izdaleka, možda mi čak ide ususret. A onda moj pogled na tren promijeni smjer, a kad se zjenica vrati - jer vratiti se mora, tako počinje priča o magnetu - on je već nestao. Kao da ima mogućnost stapanja s okolinom, jednako kao tu svima prepoznatljivu sposobnost izdvajanja  iz nje.
Nekada ga jasno vidim dok odlazi. Već mu prepoznajem pokrete i znam kako zatvara vrata za sobom. Ali to nikad nisu krupni odlasci, oni koji s ljudima nemaju veze, oni njegovi, oni moji, oni ničiji. Običnim se odlascima maskira, pravi se nevažnim, jednim od mnogih. Znam. I zato uvijek pogledam za njim, kad svi već zaborave da je otišao. I vidim kako se udaljava, zaobilazi, obilazi, sve je bljeđi.
I kada zaista iščezne, među svim tim ljudima, u jednom treptaju mog oka ili na rubu njegovog osmijeha, u prorezu između mene i mjesta na kojem je bio, ostaje ta slika nemanja, izostanka. Od samog početka je tako, otkako ga znam. I možda ga ja „vidim“ baš otkad je prvi put otišao. Jer čak ni tada nije otišao od mene. To je sasvim druga stvar. Ali polako, to je već završetak priče o magnetu.
Sumnjam da mnogi ljudi primjećuju to što čini. Možda njih par. Ali nitko, baš nitko ne shvaća u čemu je bit njegove sposobnosti nestajanja. Nije to baš junački, misle. Pojaviti se u pravom trenutku, e to je nešto. Ali nestati, iščeznuti... To ne shvaćaju.
Ja znam. Znam jer sam ja druga strana. Možda on ustvari samo za mene nestaje - pomislim ako si dozvolim takvo što. Lako je za shvatiti, ustvari. Priznati je druga stvar.
Ukratko: kad nestane, on se za mene pojavi. To je ono što hoću reći. Gotovo iste sekunde, on za mene postaje vrijedna praznina prepuna značenja, od koje svakodnevno uzimam ponešto. Prema potrebi. Oblikujem ga vrhovima prstiju točno kako želim. Nekad mu bezobrazno stavljam riječi u usta, nekad mu polako stavljam misli u glavu. Zbog toga mi bude katkad neugodno, ali samo kratko. I poljubim ga nekad, ali samo po noći. Jer samo tada možeš poljubiti čovjeka kojeg ne vidiš. Kad nestane sve ono što se vidi. U mraku je njegova praznina sasvim moja, osjećam, pa se ohrabrim.
Možda on ne zna da ga vidim kako nestaje, ali znam da osjeti kad se igram njime. Često mu se to ne sviđa pa pomisli da me može zavarati i igra se zaboravom. Ali to potraje kratko, i već za par dana u mene se uvuče njegov nestanak i igra počinje ponovo. I ne da mi prestati. Jer on je moj magnet.
Nije u pitanju romantika. Iako se može zamijeniti njome. Nije ni ljubav. Iako se može zamijeniti njome.
On je moj magnet. Ali mi nismo obični magneti, za kakve ste već čuli. Mi smo nešto kao nekakvi slučajno, namjerno krivo postavljeni magneti. Iste smo vrste, i znamo da nam je u prirodi da se privlačimo. Ali smo bez prestanka okrenuti na krive strane. Postavljeni u situaciju da se odbijamo. I to toliko jako, da je nemoguće odoljeti borbi.
Možda se nekad netko od nas nada da će nas nešto okrenuti. Pa da se zalijepimo jedno za drugo, pa da se fizika dokaže. Ali to bi bila takva šteta.
Jer na kraju dana ja vidim čovjeka koji nestaje. Jer je u našem međuprostoru ono što se ne vidi. Jer je on, tako krivo postavljen, samo moj X Man.

 



Isti ćaća


Kasnili su pola sata i već sam stavljala juhu po treći put na vatru. Napa je vukla punom snagom, kvareći zvukove s radija. Kad sam čula zvono, ugasila sam je kao da su me uhvatili u nečem sramotnom.
Dok su se penjali, zamišljala sam ih kako u sebi broje stepenice i čitaju prezimena na vratima. Ivančić, Kurjak, Severin, Roščić...
–  Dobar dan!
– Bok, sori kaj kasnimo. Ovo je moj tata – brzo je izgovorio moj dečko i izmakao se, otkrivajući iza sebe čovjeka od svojih pedeset i nešto. Bio je u sivom odijelu, a na košulji su mu bila dva dugmeta raskopčana. Nasmiješila sam se dok sam pružala ruku. On nije.
– Drago mi je. Hvala bogu što nas ovaj moj mali napokon upoznaje – rekao je. Izgovarala sam sve potrebne šablone lako, iako sam ostala zatečena sličnošću dvojice muškaraca. To kao da je bio jedan muškarac, u drugom vremenu. Crne kose, naglašenih vilica, tankih usana koje se ne smiju, ali uvijek im je na rubovima utisnut podsmijeh.
Sjeli su, nudila sam aperitive, pričali smo o parkirnim mjestima i gužvi. Pričala je i voditeljica na radiju pa sam otišla pronaći neki CD. Izvukla sam najnižu ladicu ispod televizora i čitala naslove. Mislim da je Tom otišao u zahod. Ili u sobu. Njegov tata čučnuo je pored mene, iznenadila sam se. Čučanj je intimna poza, mislila sam. Nije to nešto što činiš tek tako, malo te ljudi vidi dok čučiš. Osjetila sam vrućinu u licu. Pogledao me, bili smo blizu. Ja sam i dalje čitala imena bendova, namjerno ili slučajno selektirala sam zvučnija imena. Za koja sam mislila da govore nešto o meni. Ne znam što sam rekla, ali on je odgovorio da može i stavio mi ruku na rame dok je ustajao.
– Ona ti mrzi Abbu – rekao je Tom izvlačeći stolac koji je bolno zaškripao po parketu.
– Ma ne mrzim – imala sam se potrebu izvući – valjda sam ih se zasitila, moja mama je to puno slušala...
– Ja sam baš mislio da ti se sviđa – prekinuo me njegov tata – imaš puno glazbe koju ja nikad ne bih pustio u svoju ladicu.
Stisnula sam play. Vani je počela kiša.
Jeli smo polako. Stol je bio okrugao i malen. Rezala sam meso ispred njih i birala im dobre komade. Dok su primicali tanjure, vidjela sam da imaju iste šake. Sjetila sam se epizode Prijatelja.
– Čujem da nešto predaješ u školi – rekao je njegov tata, a ja sam se užasnula rečenica koje slijede.
Rezala sam svoje meso na male komadiće. Oni su prevrtali hranu u ustima jednakim jezicima.
Živcirao me razgovor o mom poslu, grozila sam se rečenica koje je mogao reći bilo tko, a govorila sam ih ja. Pomislila sam kako bi bilo odgovoriti mu da je ovaj ručak obično nepotrebno sranje, da njegov sin kad se napije plače u mom krilu kao curica i da me baš jako zanima je li im kurac jednake veličine. Njegov tata me dotakao nogom ispod stola. Naslonio je svoju potkoljenicu na moju, desnu. Nisam se pomakla. Tom je grabio salatu iz keramičke zdjele. Opustila sam se, desna noga mi se odmarala na potkoljenici njegovog tate.
– Ručak je bio odličan. Rijetko koja cura danas kuha – rekao je njegov tata i gledao me.
– Hvala, i sebe ponekad iznenadim – odgovorila sam, možda sam se i nasmiješila. Stol je malen, mi smo preblizu, nismo obitelj. Njegov tata nam je točio vino u čaše. Ispio je svoje i spustio ruku na moje bedro. Dlan mu je bio širok, kao Tomin. Pomislila sam da bi onda sigurno i njemu moja sisa bila savršene veličine. Pokrio bi je cijelu, a ja to volim.
Tom je pričao o našem zadnjem izletu na Sljemenu. Reklamirao me, spominjao moju kondiciju i smisao za humor. Ruka njegovog tate povremeno je stiskala moje bedro, zamišljala sam tragove na goloj koži. Tom voli moja bedra, a ja volim njegove prepone. Njegov tata sigurno ima iste. Možda mirišu drukčije. Kad sam otpila gutljaj vina, učinilio mi se da je uzdahnuo.
Tom je ustao i ruka njegovog tate se makla, ostavljajući vrućinu na svom mjestu.
– Nadam se da se brzo vidimo, mala – rekao je njegov tata na izlasku i prvi put se nasmiješio. Možda je osjetio da me poznaje. Gledala sam ih kako silaze, obojica visoki, jednakog koraka.
Zazvonio mi je mobitel.
– Rodila sam. Jebate, mali je isti ćaća – rekla je moja prijateljica i nasmijala mi se u uho.

 



Neverin


Svirao je Narodni radio. U toj ružnoj zelenoj šok-sobi punoj nesvjesnih i golih ženskih tijela, u kojoj je smrad medicine gotovo naočigled zakopan čistom ženskom nemoći, cijelu je noć svirao Narodni radio. Budila sam se nekoliko puta i sigurna sam u to. Te pjesme, Stavros, Kalember, Magazin, dovoljno glasno i pri dobrom svjetlu.
Nema tišine ni mraka u zelenoj sobi. Mrak je ispod plahte s otisnutim štambiljem bolnice. Mrak je zgažen kotačima bolničkog kreveta. Mrak je u mojem tijelu, a imala sam hobotnicu ispod srca.
Dovezli su debelu golu ženu. Tijelo joj je potpuno prekriveno crvenim točkama, a kovrčava smeđa kosa visi joj s obje strane kreveta. Dvije medicinske sestre viču i mašu rukama, a oči žene prazno trepću prema svjetlu. Tijelu je svejedno, sjećam se.
 
Što me pitaš kako je, kad te vidim dobro je, ne izgledaš starije, ista si ko ranije.
 
Radio svira da sestre ostanu budne. Da im glava ne klone na popucali zeleni stol s papirima i telefonom.
Stavi mi gumenu narukvicu s brojem oko zapešća, sestro. Molim te, stavi mi dvije. Ja sam prazno tijelo na metalnom krevetu, zidovi su prekriveni zelenim pločama, soba je velika, puna teškog disanja i svira Narodni radio.
Desno od mene, dva kreveta dalje, jedna se djevojka trese, mladost joj sjaji iz žive, crvenkaste kose. Sestre povlače plahtu prema dolje, tijelo joj je mršavo i bijelo. Ruke klopoću po metalnom okviru kreveta, predaleko je da joj vidim usne.
 
Evo noći, evo ludila, mjesec izlazi, izlazim i ja. Evo noći, evo ludila, a ti si zaspala.
 
Žedna sam. Moram čekati. Ruke mi natečene, izbodene, prazne. Moram čekati. Smijem koristiti mobitel. Sve je u redu, kažu, sve je u redu. Naše curice su prekrasne, tako male, male ružičaste curice ispod crne kose. Jedna do druge, plešu, kaže, kao da zajedno plešu ispod tog stakla.
Sada se moram ustati. Sestra ima jake ruke, žena srednjih godina i nervoznog glasa.  Sjedim i kašljem, zrak se oko grkljana smotao u klupko i ne da mi disati. Ispod pupka imam vrući željezni obruč koji se stišće. Čini se da neću uspjeti. Možda zaplačem, možda nešto kažem. A kad se konačno dignem, iz mene na pod pljusne svježa, crvena krv.
 
Sekunda je potrebna, već me ljulja bevanda, da se desi kemija, da se desi kemija.
 
Trbuh mi je bio težak i velik kao Zemlja. U njemu su tada mirisali jorgovani. Ribe su se ljeskale na vodi, a mama je pjevala tihe uspavane. Bilo je lijepo, tada, sjećam se.
Trbuh mi je prazna vreća, trbuh mi je žuta vreća kože i umora. Važno je ujutro prošetati i umiti se, važno je oduprijeti se ležaju, teškom  disanju, zelenoj sobi, sivim pločicama na podu zelene sobe. Gravitaciji, boli, čežnji, neznanju, vrisku.
Postoje razine. Šok-soba ima veliku i malu salu. U maloj je veća gužva i osjeti se prisutstvo svijesti. Imam stolić na koji mogu staviti torbu s ulošcima, maramicama i knjigom. Smijem popiti malo vode. Popodne će me odvesti na intenzivnu. Tamo su sestre jednako užurbane, ali ponekad se nasmiju. Toče topli čaj u plastične čašice i peru mi ranu. Nije to rana, sestro, to su vrata. Vidite li, odavde izlaze maleni i slijepi od svijeta.
Preko puta mene, starija žena tiska male grudi u plastičnu sisaljku. Ujutro, poslijepodne, navečer. Lijevom rukom podiže sisu, desnom pritišće. Sestra dolazi do mene, grubo me hvata za bradavicu iz koje šikne mlaz žute tekućine. Dobro je, kaže, bit će to dobro.
Ponekad donesu djecu na dojenje. Majke ih stavljaju na grudi, a ja i žena sa sisaljkom se gledamo, praznih ruku, jedna preko puta druge. Naše su grudi četiri oblaka iznad pustinje.
Kad su se micale u mom trbuhu, bilo je kao da imam hobotnicu ispod srca. Sada se miču u malenoj staklenoj sobi. Po horoskopu su ribe i nimalo ne nalikuju jedna drugoj. Plivaju u svojoj staklenoj sobi i ponekad se dodirnu rukama. Ožujak je, a vani pada snijeg, tiho i mirno kao utjeha. Nazvat ću ih Neverin.

Arhiva