Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Godine sutra (mjesec ožujak)

 
 
01. 3.
Otkud čovjeku toliki poriv za radom? Otkud ta želja za tolikom aktivnošću? Koji je njemu, s oproštenjem, kurac? Zar zato on ovaj planet vidi kao neisklesani komad kamena? Ili je to njegova podsvijest, nevidljivim i neraskidivim kablovima povezana s utrobom, u tajnom dosluhu sa samouništenjem naše majčice Zemlje? Što bi na to rekao prvi Saboter?

 
02. 3.
Vjerovati u sve i u ništa. To je jedina iskrena vjera: sve i ništa. Molitva da bude: svaka vjera je moja i ni u jednu ne vjerujem; ne vjerujem ni u što, jer mi pripada vjera u sve.

 
04. 3.
Komunikacija je stvar prisile: ljudi, naime, izražavaju sebe drugima. Ono što ostaje u tami, skriveno, mutno i uznemirujuće jest opravdavanje svoga postojanja. Zato je retorika njegovano licemjerje, a komunikologija skrivena namjera. Psihologija razotkrivanje uma radi njegovog efikasnijeg zarobljavanja… Izdaja šutnje, u konačnici, znači kraj čovjeka.

 
05. 3.
Prošlost će trajati sve dok nema budućnosti.
Прошлост ћe трајати све док нема будућности.

 
06. 3.
Skuhani ljudi, neki su se još pušili, napunili su glavno gradsko šetalište svojim jestivim tijelima i bezobraznim kulinarskim prijedlozima zahtijevali vlast da odstupi od stola – kako bi svoja tijela mogli položiti na oltar Domovine.

 
07. 3.
Hrvacka lubanja puca po šavovima! I tko joj zadade udarac, tko je odgovoran za njenu frakturu? Srbi? Anacionalni Bosanci? Židovi i njihove lože? (Koga lože!?) Banke? Pederke? Lezbijci? Komunisti? Igloljupci? Ljenguze i ljenivci? Nerotkinje? Ateisti? Nezaposleni? Krivo zaposleni? – Ljudi moji, Hrvacka se raspada. Doslovce! Nemojmo se zajebavati! Nestat će u mrskom okruženju podzemlja! Zar ne vidite kako naočigled nestajemo! Propast ćemo i prije nego izumremo, toliko im se žuri! Naše sveto tlo Hrvacko nam oduzimaju! Potkopavaju nas svo vrijeme! Evo, od osamostaljenja rovare; ne samo na tlu, već i pod njim! Zar ne vidite dokaze! Zar mislite da je to slučajno! Nekakve geološke pojave? Kakve vražje geološke pojave – puknut ćemo napola! Prepolovit će nam ovu mršavicu! Pa zar je i Nebo protiv nas? O Bože, zar i Nebo! (I Bog je Srbin, i nebesa su srpska… čuje se, nekako iskosa i nametljivo, u prijetećoj, zlokobnoj daljini.)

 
10. 3.
Roditi se kao čovjek je moguće; umrijeti kao čovjek malo je teže. Rijetko mu polazi za rukom uskladiti se s vlastitim proturječjima.

 
13. 3.
Jedno malo biće, u svemirskoj pripizdini, nadalo se utješnoj pažnji iz mraka? Nekakvom spasu iz nepoznate uzročnosti? Stoga vjerno slijedilo znake ludila ili samovolje kao ukazanja onostranog? I ontološki žeđalo u svemirskoj pustinji, al' usred oaze?

 
14. 3.
Na kraju će ispasti da je puno lakše napustiti ovaj planet, nego se pobrinuti za njegovo ozdravljenje. Odnosno, kako je to jednom jedan sumanuti pensatore reka, nama je jednostavnije zamisliti kraj svijeta, nego ozbiljnu društvenu promjenu. Upravo tako: spremni smo na najdrastičnije posljedice, kako bismo zadržali sebe sjebane.

 
16. 3.
Mogu li se u pojmovnik napredne ljudske misli upisati one rođene na mjestu odakle se svojevremeno lansirala vrlo izvjesna smrt? Nije li na tu dvojbu ciljao Adorno, kad je kvragu poslao svako zalaganje na polju uzvišenog? I nije li ga najpoetskije moguće poklopio Resnais (Nacht und nebelerlass)?

 
17. 3.
Jer nemaju stav ni o čemu, imaju ga o svemu. Što je to?

 
20. 3.
Nestati u procesu umiranja? (Ništa čudno, svašta se kod nas zbiva, reći će.) Blaženi krvnici za svoju arhivu skupljaju samo sirov materijal, no kad ga moraju prezentirati trećoj strani, dakle, opravdavati svoje logične postupke nekakvim dosadnim šupcima, neizostavno se služe cinizmima. Time ponavljaju izvršeni zločin, ali ovaj put u jeziku; da ne bi bilo zabune.

 
21. 3.
Svim Vesnama, sretan početak! Dakle, sretne im porođajne muke i osjećaji besmisla napora.

 
22. 3.
Ljudsko se biće rađa prvenstveno zato jer je dužno uvećati svoj dug prema dužništvu preko svake mjere i mogućnosti otplate. Iz ljubavi, svakako.

 
25. 3.
Takva je naša kuća: odavno ju je trebalo srušiti, ali ona je svakog dana sve veća i češće tužnija, mada ne misli o tom. Uglavnom, mučna je to priča.

 
26. 3.
Pohlepa hlepi za tamnim vremenima u tamnim vilajetima; njezina logika je suženje perspektive, te jednoličnost i zaborav u polarnoj noći. Monokromna je i daltonistična, jer joj je krvav trag. Vidi obrnuto proporcionalno od ponuđenog, a obrnuto od toga želi. Plamen jedne munje ne gasi se lako, omiljena joj je uzrečica i poslovica; katkad psovka, za nespretne i nespremne. Ustrajna je u svom procesu hlepizacije poput čovjeka koji želi pokoriti čitav svijet. Također, kažu, sumnja u moć sumnje zbog sumnje same pa se voli izražavati brojevima. Preciznim. Tuđim. Neizbrojivim.

 
29. 3.
Dobro je i zlo, kad nije gore, kaže jedna šaljiva dječja uspavanka. Šaljiva je upravo zato jer je namijenjena starijima, a uspavanka jer ustvari glasi: dobar je i radni logor, kad nije logor smrti. Poslije, kad se probudiš, bude ti lakše, i primiš svoje obaveze kao dobar dan.

 
30. 3.
Zašto su stari pjesnički mudraci prikazivani slijepima? Jer je to metafora. Sigurno za nejebicu. Prije je to zbog poreza na vid? Imali su dobar njuh pa bi pjevali od sreće. Za čim? Za dobrim tekom svojih junaka. Ja mislim da je to metafora za nevinost iskustva. Mi mislimo da si ti obična budala. To je još jedna pjesnička slika! Nekog soboslikara? To je uzvišenost misli. More, to su ćorava posla! Znam, univerzalna reklama za štetnost. Da, ako si štakor. Kako to misliš? Pa ako si slijep, ne znaš čitati. Ne kontam. Eto, nanijelo ti štetu. Ma nije to, ljudi, već on misli da su mudraci slijepo u pravu, kontaš sad? Jarane, fatam te ko loš signal. Njemu vid nije potreban kako bi mogao gledati kroz stvari. Ne seri, vidoviti. Sve je to od lošeg vina. I rakije! Rakije, amo! Vi ste svi balavi. A tebe rajcaju slijepci. Zalutali u slijepu ulicu s upalom slijepog crijeva, mislim. Neukrotivost misli! More, strah od svjetla. Neovisnost od smisla. Više ovisnost o drugima. Oči spržene znanjem. Ili akumulatorskom kiselinom. Njega je oslijepila glupost! Dakle si bio u blizini. Funkcionalna taktičnost tijela – Prevedi to, prosuću ti zube ko crijeva! Ja… ja sam vaše oči, a vi… moje tijelo. Ne kontam. Ne moj! Što ne bi trebalo… Tup! Pras! Krš! I skrš! Daklem, tako! Svrš!

 
31. 3.
Kad čovjek lamentira o slobodi, dok prosipa zube i utrobu zbog nje, on to čini upravo zato jer mu je krajnji doseg (a, bogumi, i cilj) novo zarobljavanje. Zato on grčevito žudi za licemjerjem, koje smatra svojim spasenjem.

Arhiva