Časopis za umjetnost i kulturu
Prva rubrika poezije u novoj eri Rea, digitalnoj, elektroničkoj, donosi jedan bitan odmak. Pjesnička rubrika Rea u svojoj je povijesti prešla put od afirmacije studentske pisane riječi, preko supostavljanja amaterskih, početničkih, i onih nešto afirmiranijih pjesničkih glasova, do finalne faze u kojoj se amaterski glas nešto teže probijao do njenih stranica. Nije to zato što amaterski glas ne bi valjao, prvenstveno je to bilo zato što je taj period u hrvatskoj poeziji u osvitu drugog trećemilenijskog desetljeća donosio fenomenalne nove glasove. Koje je često upravo Re prvi otkrio.

Negdje u tom periodu započeli smo u ovoj rubrici i uspostavljanje potrganih kulturnih veza između država bivše Jugoslavije. Nekako se činilo, a i čini se, da premalo znamo o svojim susjedima, da iako govorimo ako ne istim, a onda razumljivim jezikom, nismo baš zainteresirani za zbivanja preko granica. Prvo e-izdanje poezije Rea, onog koji će još lakše prelaziti fizičke granice, jer neće morati brinuti o nepostojećoj distribuciji kulturnog periodičkog printa, nastavlja tu priču.

No ovaj put nećemo kao dosad predstavljati cijele nacionalne poezije, pa bile one reducirane na mlađe ili poetički bliske pjesnike. Ne, ovaj put predstavljamo samo jednog kapitalca, izborom iz njegove poezije.

Uzet ćemo za početak njegovu kratku biografiju:
Admiral Mahić je rođen 1948. godine u Banjaluci. Pjesnik i dramski pisac. Objavio 14 knjiga poezije. Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika, PEN-Centra BiH i Hrvatskog PEN-a. Živi i radi kao slobodni umjetnik i urednik časopisa za poeziju i umjetničku fotografiju Republika poezije u Sarajevu.

Malo ćemo iz ovoga dakako saznati, osim da voli književna društva. Mahića će neki nazvati autsajderom, pjesnikom koji nije dio ovog ili onog klana, pjesnikom koji je klanovima nerazumljiv. Ja bih ga prije svega nazvao putnikom. Putnikom koji spaja svjetove, koji zna da je Ljubav pokretač, ali i usud. No neće zbog nje, i na tom svom putu, taj admiral bez broda neodgodivo stati na međaše i plakati, kao što bi to možda učinio Ujević, on će se s njome znati i našaliti, zaviriti joj pod suknju i zagrliti je. Pa makar ona bila i neznana gospoja u kinu ili Barbara, otjelotvorena čežnja.

Za Mahića sve je i ništa nije sveto, ili nije barem toliko sveto da bi se zaboravilo na to zirnuti i iz drugoga ugla. Otud ćemo u njegovoj poeziji i naći toliko promijenjenih rakursa, metaforičkih očuđenja.
Mahić će u formi, vidjet ćete kad pročitate ovaj izbor iz njegove poezije, biti gotovo biblijski pathosan, sav u anaforama, povišenog registra, ponekad i kao lijek protiv apatije, urlik na prazninu, nepravdu, indolenciju. Bit će to ponekad i pobuna, ginsbergovska pobuna. Ali ako stvar ne uspije, uvijek ostaje popiti viski s mladićem iz Zambije, u vagon-restoranu u zvižduku voza za Beč. Jer Mora se skakutati po svijetu.

Ili ostaje pogledati na život pajtonovski, s vedrije strane, našaliti se s njim, općim mjestima, sobom... Vjerujem da je Branko Mikulić sa četrnaest godina / otišao u partizane, a ja u depresiju ili Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak, / rođen u znaku jarca, u podznaku krmak. A pjesniku valja vjerovati na riječ.

Zato dosta o njemu, vrijeme je za njega, integralnog i necenzuriranog. Uživajte u poeziji!

Arhiva