Časopis za umjetnost i kulturu

I.

Zaljubljen sam u ratove i tame,
ostatke hranjenja sjena
i bitke koje vode
amputirani, prelomljeni maslačci.
Tada djelujem kao vjetar,
doza morfija.
 
(Rezolucija - urezati kosti u zvijezde.)
 
Bol nosim
kao užeglo sunce
desne karotidne arterije
kao dječje prekrivače
što zaglušuju vonj odraslih.
No moja anatomija
rijetko komu odgovara.
 
(Rezolucija - udar asteroida.)
 
Tada djelujem kao more,
doza zaborava.
Ispirem ostatke ratova i tame,
mrtve sjene mrtvih ljudi
i novonikle maslačke.

 


II.

zašiven za tvoja stopala
probadaju me neravnine asfalta
budi svjetlo uličnih lampi
moja zrcala blijede
a ti pratiš i pratiš
sljepoću koraka
šavovi i dalje svrbe noću
od želje za škarama
dodirima sa sjenom koju
voliš u tmini
dok još uvijek
spavam

 


III.

Koliko sam to narastao
da mrzim okuse
čajem natopljenih pisama?
 
(Riječi mi klize niz jezike od gorčine.)
 
Ovdje su poljupci
umirućih strofa koje ne znaju
umirati - mrzim to, znaš?
Misao da jezik živi
Diše poput ljudi.
 
To je način na koji
čovječanstvo funkcionira,
traganje za humanim u nehumanome,
ma znaš za tu riječ
antropomorfizirati
kućnoga psa
ogoljelo novorođenče
s ranama na četirima nogama.
 
(Jezik je to koji govori za sebe,
autonoman je poput telefonske linije -
puca po vlažnu vremenu.)
 
I onda istražuju
unutarnje tvorevine duše,
kopaju duboko, duboko,
cvrkuću vlastite stihove,
ekshumiraju iskru koju su
udahnuli iz plastičnih boca –
ma i egzistencija!
(Kao porok, dakako.)
Znaš, sve što vidim jest blato,
sprovod, ali ne za mrtve,
već za pisanu riječ,
u daljini lavež.
 
Govori mi kako nešto neljudsko sanja,
ono misli da piše,
prevodi se
u ovo.
 
Nešto kao da čita
“Epitaf okamenjenoj antipatiji.”

 


IV.

Na rubu su tvoje usnice
prvo što sam uočio
i nježno udisao i izdisao
kao kakvu ludu nadu
u noćima kada je pepeljara puna opušaka
a ti već otvaraš novu kutiju.

 


V.

Govorit ću ti kao što to mačke rade
u sumporu
i zmijski zelenoj
sa stražnje ograde noći.
Dozivat ću te
u repovima kometa, u zvijezdama,
ne tiho, samo daleko,
ljuljat ću se pokraj tebe
divlje, divlje, svako toliko,
dovoljno blizu da me uhvatiš.
Mačka preko puta
ograde noću nosi šešir od kose.
To nisam ja.
Nisam poput nje —
moje je srce manje efemerno,
moja sjena nije tako plava.
Poželiš li,
smjet ćeš odagnati mraz s moga krzna
svojim toplim rukama, i ja ću zapresti.

 


VI.

skrivam se iza roleta
u strahu od zore
okružen zidovima
koji prethode dodirima
kao što ja
uvijek prethodim
strancima u prolazu.

 


VII.

Volio sam gotovo svaku osobu
na koju sam naišao,
a sada zaleđen u pustinjskoj koži
gmižem za kapima jutarnje rose
sve dok ne protrnem na suncu.
(Polarne suprotnosti.)
Ja sam oaza
u zemlji gdje zaljubljeni gore u kotlu
Sahare.
 
Odišem linijama razdvajanja
na Ulici zabranjenih dodira.
Stoga me ne diraj, ne gledaj, ne slušaj,
zaogrni se nepoznavanjem.
 
Oboje znamo što se događa iza zatvorenih vrata
gdje se tijela isprepliću u amazonske prašume –
ja se pretvaram u okvir prozora
koji gleda na Nil,
a on žuri i razdvaja kontinent napola
u gnjecavosti pijeska.
 
Tada se oslanjam na tvoju kožu
i ostavljam mrlje od čaja.
 
Ima ta neka temperatura za ljubav u ljudskim bićima,
a nitko se ne ispričava za to što voli snijeg.
 

Arhiva