Časopis za umjetnost i kulturu

Neke vrlo bitne kapsule

u kapsulama zvuka
između četiri zida i dva uha.
nečujno pomicanje ograničeno kvačicama za vješanje veša na plastičnoj žici sa metalnim nitima iznutra.
u kapsulama zraka,
kao kristalizirani kukci ili vrijeme zaboravljeno u kutiji.
 
i budiš se jedanput.
i budiš se dvaput.
i ponovno se budiš samo da bi shvatio kako i dalje spavaš.
i budiš se jedanput.
grad u kojem umjesto kiše pada zvuk violina i neprestano je i uvijek tako nespretno hladno i sjetno.
knjižnica na rubu plaže poda prekrivenog valovima, čijim katovima hodaju tvoja prozirna lica.
i budiš se dvaput.
ovaj puta u žutoj kuhinji ispunjenog mirisom zagorjelog sapuna.
 
u kapsulama vremena.
modificirana katatoničnost.
džepni satovi i udice za ribe.
u kapsulama zaborava ...
 
dok se tekuća srebrna glazba lijepi za vlažne zidove tvog stana preko puta tržnice.

 


/Glavni lik ne-Hollywoodskog filma uvijek umre na kraju/

Bacio je ciglu u prozor i staklo se razbilo.
Njegov šećerni, nimalo cinematični bunt.
A onda se okrenuo i počeo hodati.
Hodao je puno koraka. Puno previše.
Hodao je dok nije ishodao sve korake
 
                                                  koje je imao.
 
    A onda je umro. Jednostavno. Ništa posebno.
    Bez glavne protagonistice koja plače i rida za njim. Bez raketa i spašavanja svijeta i armagedona.
   
          Bez vatrometa.  Definitivno bez vatrometa.
 
(Negdje možda zabilježeno na celuloidnoj traci ljudskog sjećanja.)
 
  Jednostavno je umro. Bila je to vrlo jednostavna smrt.
  Kao što će biti i moja smrt. I tvoja, vjerojatno, osim ako ne postaneš supertajni detektiv.
              Sve naše smrti biti će iste – jednostavne. I dosadne. Ništa filmično.
 
               I zato ne znam želim li umrijeti.
 
Reci mi (piši preko crte, nikako po crti, svejedno već smo svi mrtvi negdje u vječnosti): 
_____________________________________________________________________________________

 


Moderno doba i budućnost već započinje
 
Moderno doba, i budućnost već započinje u našim prazninama,
Krutim, tako ulegnutim pod teretom sjajnih zvijezda ideala kojima prkosimo
Tako ustrajno i nesmotreno.
 
Moderno doba i budućnost već započinje,
u glavama nabijenim na kolac perfekcionizma,
!iracionalizma!,
!modernizma!,
!korupcionizma!,
!sranjizma!,
!dadaizma!,
!futurizma!,
!konceptualizma!,
!spiritizma!,
!misticizma!,
!djeta-izma!,
!anoreksizma!,
!bulimizma!,
!fashion-izma!,
!botox-izma!,
!novac-izma!,
kataklizma
svih kanona i zakona i pravila i kanona i modrozelenih spisa pravilnika
pisanih debelom rukom pričvršćenom kirurškim čavlima na ostatak metalne ključne kosti izrasle iz klice superiorno plastične biljke usađene
u zdjelu
ljudskoga
mozga.
 
Moderno doba !
u kojem budućnost već započinje
zabljesnuta
u daljini, i blizini,
naših koraka potrganih stvarnošću i posijanih duž puta rasipanih ljuski.

 


Pjesma
 
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
*******************
**¸+++++++++++++++++++++++
****************!
!!!!!!!!!!!!!!??+++++
--.-.,.-.,.-.,.,.'??!-.--.,,,,
,;););););););=;=;=;=;=;=;
(/(/(/(/(*/()*/()*???###
###################
„““““““““““““““““““““2
+++++******+++++
!!!~~~!!!~~~~!!!~~~.
000000=0====00_:;:;;:
**** Pjesma*****

 


Luxemburg
 
Luxemburg.
Otići ću u Luxemburg.
Samo zato što je riječ “Luxemburg” tako divno ljubičaste boje.
 
Luxemburg.
Odlazim u Luxemburg.
Nemam pojma što ću tamo naći osim tako divno ljubičaste boje.
 
Luxemburg.
Otišla sam u Luxemburg.
Na kraju je sve ispalo isto kao i prije, sve osim tako divne ljubičaste boje.

 


Pas i Štakor
 
Plaža od bijelog kristalnog pijeska. Mandarine rastu pod vodom. Valovi metalnih rubova zapljuskuju obalu. More boje aurore borealis i nebo sastavljeno od sapunice. Miris kiše je u zvuku valova.
Štakor:  Pogledaj u kutiju.
Pas:  Neću pogledati u kutiju! Gledaj ti u kutiju!
Štakor: Ma pogledaj u kutiju, neće ti ništa biti!
Pas: Neće ti ništa biti, neće ti ništa biti ... Ne vjerujem ti. Nađi nekog drugog da gleda u kutiju.
Štakor: Ma pogledaj u kutiju, na tri sekunde barem.
Pas: Neću. Zadnji koji je pogledao u kutiju je ostao unutra.
Štakor: Nije ostao unutra, nego je pao.
Pas: Svejedno. Ostao, pao, svejedno. Ne gledam u kutiju.
Štakor: Barem proviri, ima divnih stvari unutra.
Pas: Gledaj ti u kutiju.
Štakor: Zar ne želiš znati što je u kutiji?
Pas: Ne.
Štakor: Zar ne želiš znati?
Pas: Reci mi što je u kutiji.
Štakor: Ne mogu ti reći. Pogledaj sam.
Pas: Neću.
Štakor: Onda nikada nećeš znati. Ja odlazim i ponijet ću kutiju sa sobom. Pogledaj, sada ili nikada.
Pas: Dobro. Daj mi kutiju.
 
                                   (Pas gleda u kutiju)
 
Pas: Pa prazna je! Kutija je prazna!
Štakor: Stvarno?

 


Parabolična dezinsekcija
 
Ja nosim plašt mramornoga svoga.
Nosim ruke od pijeska u svojim očima.
Moj plašt pješčanim čavlima zaboden o tlo od tirkiza.
Moje ruke rasipane kada pokušaju uhvatiti vjetar.
Moje ruke zaslijepljene u mojim očima.
Pijesak i trnci trnje i slavoluci,
                             robotskoj ruci kozmosa
 
koja pritišće pješčane čavle dublje u plašt od mramora.
 
Ja nosim svod jednog univerzuma
                             krvlju oslikanog na koži.
Neonske cijevi i horizonti
                            rasplahuju se na nišanu
unikatnog porculanskog čajnika.
 
Svevideći, i slijepi.
                    Oni koji gromko govore u njemilu.
Nišanim mozak svoga govora.
Jednom. Dvaput.; Zauvijek.
Sakupljena zrnca za moje pješčane čavle,
  gotov proizvod u kutijici.
 
Ja nosim plašt mramornog svoda
oko ramena, vrata i ruku,
koje skupljaju zrnca pijeska i prašine
sa aluminijem popločena hodnika.

 


Festina
 
Festina je koza, krava i glupača,
koja trati vrijeme u kladionicama.
Svoja debela blijeda bedra pokazuje u mrežastim čarapama,
iskesivši zube i svoj bolesni jezik.
 
Festina, zašto moraš biti toliko ogavna?
Festina, ne trebaju ti mrežaste čarape i umjetni zubi.
Festina, samo si trebala pitati i rekla bih ti da te volim.
Festina, kada ćeš prestati uništavati sve do čega mi je stalo?
Festina, kučko, znaš da ne mogu bez tebe.
Festina, jesi li ikada voljela?
Festina, putuješ li svemirom brzinom svjetlosti i razmičeš li atome?
Festina, jesi li trenutno u mojoj kavi i sendviču?
Festina, odi u pičku materinu.
Festina, volim te.
Festina, stvarno te prezirem i mrzim.
Festina, trebala si zauvijek ostati zaključana u Pandorinu kovčegu,
                                               ili NASA-inu tajnom space shuttleu.
Festina, kada će slijedeća lunarna eklipsa?
Festina, nadam se da ćeš krepat.
Festina, tvoja smrt je i moja smrt.
Festina, znam da ćeš živjeti vječno.
Festina, imaš li pojma koliko si života zajebala?
Festina, tvoje nepromišljenosti nepodnošljive su okolnosti.
Festina, da barem nisi toliko pametna.
 
Festina ... ostani to što jesi.
Festina,
 
   ....zauvijek ću ti govoriti da si kučka. Ja sam ti i ti si ja.

 


“Hollywood”
 
Razmišljam o Hollywoodu.
Razmišljam o jastozima i vješalicama za odjeću.
Piksel u Americi.
Zvučni val u centralnoj Europi.
Kako više znaš da znaš uopće išta?
 
Razmišljam o Hollywoodu.
Neonskoj rijeci trake.
Plimni val insufijencije.
Kako uopće znaš koliko vrijediš kad ne znaš koliko vrijedi Ništa?
Koliko vrijedi Ništa? Veliko Ništa? Neželjeno Ništa? Glamurozno Ništa?
Koliko vrijedi Išta?
 
Kolektivni san.
Kolektivna halucinacija.
Sretni smo.
 
Razmišljam o Hollywoodu.
I praznicima kojih nije bilo.
I djetinjsku kojeg nije bilo.
I romansi kojih nije bilo.
I ljepoti koje nije bilo.
I sreći koja je zavoljela nesreću.
                                      Prisvojila nesreću. Posvojila nesreću. I nesreća je posvojila mene, svoju sretnu sestru zavisti.
 
Razmišljamo o Hollywoodu.
Sretni smo.
 
I snovima na imaginarnoj adresi.
Spasiocima nepostojećih svjetova. Mojoj vlastitoj katarzi.
 
Razmišljam o Hollywoodu.
Moja naljepnica na cigaretama.
Piše “HOLLYWOOD”
 

Arhiva