Časopis za umjetnost i kulturu

Lična karta


Kuju mi zvijezdu a nemam lične karte!
Datum rođenja – devetnaesti januar koji nekad kaže istinu...
Mjesto rođenja – Cepelin u kojem se proizvode misli iz kojih Slike iskre...
Lični broj – Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza nalik na minsko polje.
Država – Put ljubavi... Moj put je labirint. Moj umjetnički život je prehlađen...
Moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojim skriven hor žubori...

Čuvam se ljubavi posvuda osim onamo gdje bi trebala biti.
Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koji blicaju u jetri.
Jebo piće ako nisam pao.
Bušim mješine magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije – da u sebi bljesak božiji ojačam...
I kažem nacionalistima: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste shvatili...

Rano ujutro krenem hodati uokrug po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama da bih platio račune... ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Tuširam se transferom novca WESTERN UNION. Dao sam oglas da mijenjam jednosoban stan za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava. Dao sam oglas na radiostanici da tražim rastavljenu ženu koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Yugoslavije.

Prezime – Mahić... Pjesnik koji leti u svim pravcima da se uz ljubav privije jer se boji da je nikad nije odvolio. Zajedno sa Markom, Ervinom i Irfanom voli liriku do peta! Idem tamo kamo pjesma leti! Hercegovina je pčela koja liječi akcentima i mirišljavim riječima. I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine, u dvoboj sna i buđenja...!
Nigdje me nema. Negdje sam nestao na putu ka sebi. O ružo koja se rasipaš! Mahić je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja da je marinac. Mahić je plivač izvrnutih džepova koji se negdje zagubio u sprovodu slobode...
Doplivao sam preko prašine do mirisa čempresa koji čita moje pjesme.
Iz čahure dudovog svilca izlazi duga. Sad sjedim na klupi pored čempresa iz kojeg kaplje nebo kao smola...
Htio bih da dobri ljudi nisu na gubitku ako me ugoste... 
Htio bih da je dobrih ljudi na sve strane.
Živim ispod čempresa.

Ime – Admiral... (arapski – amir alma – zapovjednik vode) Isplovit ću iz Sebičnosti – naći ću svoj put do Dobrote.
(hebrejski – amir el ba – osunećeni morski mirisi) Izvorne kretnje Hebrejskih miomirisa tek će krenuti...)
(hrvatski – protočni hrvat bez stalnog boravka koji se non-stop ulijeva u slapove Krke)
(bosanski – kadun Paša iz Neuma) Iako nemam slobodan ulaz u Parlament u srcu imam izlaz na more...
(srpski – topao napitak od crnog vina, šećera, jaja i začina iz Federacije BiH za prozebline od proživljenog...)
(hercegovački – vrsta velikog dnevnog leptira koji kipućim mlijekom iz majčine utrobe gasi požar nastao od munje)
Munja može biti i Ljubav sa samo jednim jedrom!
Puk jednim okom spava,
drugim okom plače.
Kako je to potresno!

 


Ružno ptiče


Mene je neko podigao iz trave
jer sam se sunovratio
sa crne grane.

O slatko! O divlje!
Ovdje su mačke podle!

Ružno sam ptiče, mekim kljunom
udaram po silovitom morskom buku
i cvilim kao vidik kojeg
gromovi ko žandarmi tuku!

Moja krila napreskok lete
Volim put
Moje noge ne znaju hod
Susprežem svoje divlje kretnje
i žmirkam u svod.

Neću u gnijezdo
u kojem grije mrak!
Ostajem u vihoru,
sam i svoj,
slabašan i jak!

 


U autobusu koji mahnito juri iz Kaira prema Port Saidu


Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu...
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca, a prepečene kasarne uzdišu
za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.

Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki...
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac - zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu...
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.

Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar
u pijesku pustinje vrtače
ka nilskom izvoru streme...

Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje...
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku...
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira...
A šta dalje?

Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze...
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje...
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca...

Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalazećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.

 


Kuglica plutonija


Ne poznajem kuglicu plutonija. Čuo sam
da ona, kad se raspada, nudi mrtvacima let
kao tornjevima od zvijezda. Amerikancima let 
kao i Rusima. Male države posjećivati volim.
Mirno šetati dok svjetla mi se smiješe.
Pjevati kao bumbar u kruni polena punoj.
Ne zvoni više oružje. Tijelo krasuljcima obavijam.
Ne zaključavam stan. Tuširam se planinskom vodom.
Živim kao miš u sumraku.
Ne ide mi u glavu da sam živ kip.
Kao da sam ovdje na proputovanju do neke svečanosti.
Možda je duša u stanju obući svaki oblik.
Progutao sam kuglicu plutonija
misleći da je maslina.
Onda na zvjezdanom stijegu doplovio
do Amerike. Njeni filmovi ne liče više
na rajsko predvorje.
Krvi, Davide! Oružja, Davide!
Spor vjetar udara u grmove gdje se ptice ljube.
Samo su dva čovjeka pod nebom: Dželat i žrtva
Rusija secira Ameriku. Amerika secira Rusiju.
Kako su puste ulice Tebe.

 


U kinu

Tačno u 18,05 – u prvom redu kina milujem nogu 
neznane gospoje.
Tačno u 18,06 – šanuo sam neznanoj gospoji: Možda me ljuske od kuhanih jaja ugriju ako i njih pojedem...
Tačno u 18,07 – glas Mitra Mirića iza kino platna se razliježe:
Prijatelju, prijatelju, marš u pizdu materinu,
Što si mi jebo ženu, dok sam bio na terenu.
Tačno u 18,08 – pozdravlja me pjesma DOKTOR LJUBAVI koja je izvadila krv iz Pati Smith (jer valjda ljubav je vampir).
Tačno u 18,09 – pozdravljam goluba koji više ne želi biti golub – jeo je mrvice, pio je lokvice, gugutao je, jahao je na golubici.
Tačno u 18,11 – pozdravljam urote koje kane da nas utore...
Beskrajno trče amo-tamo ljudi, slatki uljezi, dimni signali – ogledam se u presjecanju dvije sprave za Muku – mora da me ima u djetetu koje na jednom prozoru razmiče zavjesu, mora da me ima u starcu koji inkasira svoju euforiju...
Tačno u 18,11 – pozdravljam kinooperatera
koji projicira film o mesnici. Teg od pola kilograma
nema pola kilograma. Nema anđela da je zreo kao zelenosivi bor.
Gdje je nevini slavuj u vrtovima dvorca?
Tačno u 18,12 – pozdravljam ljevača zvona što
vatrom izgoni iz metala demona.
Tačno u 18,13 – pozdravljam sve topline, sve 
hladnoće, mekoće i tvrdoće, živo i neživo, jer oni su par, čak i
ako se nikad nisu vidjeli.
Tačno u 18,14 – pozdravljam ratnike koji su veličanstveno
odglumili ratnike. Pozdravljam počinioce zločina braneći se od svezanih. Pozdravljam tirane koji se okrepljuju tišinom. Ne otpozdravljaju. Izgubili su bitku s beskrajnom ambicijom i sad su nula nad beskrajem stanovništva. 
Tačno u 18,15 – pozdravljam gospojine gaće intime.
Tačno u 18,16 – pozdravljam raspjevane odsjaje pijace i teferiča na zemlji.
Tačno u 18,17 – pozdravljam vanzemaljske psihijatre koji još uvijek ispumpavaju kokainsku crtu u koju je ušmrkan celoloidni trans...
Tačno u 18,18 – pozdravljam najsmionije ljudsko lice – Don Kihotovo! Sva druga su smiješna.
Tačno u 18,19 – pozdravljam Roma sa harmonikom koji veli da se svaki rad plaća.
Tačno u 18,20 – pozdravljam crnca koji mjeri dužinu rukovanja...
Tačno u 18,21 – pozdravljam djetešce zaspalo u rukama čiste majke.
Tačno u 18,22 – pozdravljam sa vrha brda cvrkut. Pozdravljam iz svih sudbina cvrkut. Pozdravljam djevice, silovane supruge, pozdravljam sve žene koje su od lica do stopala oblivene rumenilom.
Tačno u 18,23 – pozdravljam vikendice među zvijezdama. Otpozdrave fasade potonule Atlantide.
Tačno u 18,24 – pozdravljaju vitki jablanovi naoštrenih bridova lopove. Otpozdrave, ali u prvi mrak skreću.
Tačno u 18,25 – pozdravljam federe jarka na kojima spavam...
Tačno u 18,26 – pozdravljam ćevapčiće koje jedem kao tablete...
Tačno u 18,27 – pozdravljam Josipa Severa i Milana Čakara koji su se sa dušom i tijelom rastavili, da bi prišli Tajni...
Tačno u 18,28 – pozdravljam sebe i kažem sebi: Pusti me da pijem – mi smo u sepetu...
Tačno u 18,29 – pozdravljam oca i majku koji su me kao vidre izveli iz spilje alkohola i privili uza se.
Tačno u 18,30 – pozdravljam ljupku djevojčicu kraj žičane mreže koja okružuje trafo-stanicu, jer čim sam je dodirnuo – u najmračnijem oblaku užgala se svjetlost!
Tačno u 18,31 – pozdravljam taksistu. On odmah otvara vrata.
Tačno u 18,32 – pozdravljam Tvrtka koji vjeruje kao i ja – da politika nije naš posao.
Tačno u 18,33 – pozdravljam majstore umjetnosti koji klešu i čiste moju krišku patnje, pozdravljam nevidljivu radničku klasu koja je izgradila ovu vrstu života, kratkotrajnog...
Tačno u 18,34 – pozdravljam onostrane električare koji su uveli šum svjetlosti koji nosi tjelesa i zbori: NIKO NEĆE BITI UBIJEN. Niko se neće ugasiti osim tašte tmine. Ali i sada će biti skrojen od mesa putnik, da na ruke primi istinu.
Tačno u 18, 35 – neznana gospoja otvorila je moj šlic...
Tačno u 18,36 – pozdravljam vodu što u kanalizaciji žubori, istinu ili laž.
Tačno u 18,37 – pozdravljam cijeli ljudski rod što srlja u zlo.

Na sinemaskop platnu još se nije zbila najuzbudljivija akcija:
Strašno OTRIJEŽNJENJE!

 


Kuća u zagrljaju sa čempresom


1.

Na stolu miriše hlorofil, pisaći stroj
pun vijavice. Iz ovog kuta, iz vatrenog
snopa ne mogu dalje – čekam da
kanarinac cvrkutom počne rušiti zidove.

Čekam te, ljubljena, u ovoj kući gdje lučim
poeziju. O moje vatre! Riječ se 
napila, u stalnom strahu od smrti.
Kuća je jeka, kuća je tijelo.
Nitko ne zna šta radim u kući od mineralnih
prozora. Soba je pričama zakrčena. Šutim, od 
soli kip ti pravim. Kuća nema straha,
spokojno kao mačka u zumbulima
plavim prede.

2.

O ženski cvijete, o živa prirodo, i čempres pred
našom kućom s nama je na putu. Otvori prozor
pozdravi ga, dodaj mu čašu vode,
kaži mu da pjeva.

3.

Zidovi bez cigle, vječnost, do sitnica tačna,
kreči nas nevidljivim vapnom, poji nas vinom.
Iz riječi izlaze cvjetni prašnici, rasipaju polen po
podu. Ispod je sada svod.
Kuća, preplašeno ispušta bodlje – obiteljski kaktus!

 


Da mi je


Čudan si naletu nadahnuća
izrešetan strijelama daha.
Iza smrti ima kuća
u kojoj anđeli rade na lijeku protiv straha.
Da mi je dlijeto koje u kamenu izrezuje
dvostruki lik Postojanja.
Da huk ljudi duša pije i da bolje mislim o ljudima
jer su promrzli od neznanja.
Da divlja ljubav štima strune svih buđenja,
da ispod mlinskog kamena prosijava ljubljeno
srce koje pita: je li sveta samotnica
prošla trgom? Da gradim na smrti!
Moj alat, to je moje tijelo!
A radna knjižica – grla moga glas!
Halat stvara biće – jedan zvuk.
A sad stvarnost.
Da mi je sobičak s mirisom i bojom lavande
u potkrovlju Starog Grada,
u terci zrikavaca koja rida jednako – Omnia vincit Amor.
Da mi je da me otok Hvar povede kuda ja želim.
Omnia vincit Amor.
Da mi je da se malo smirim i –
i da se kao fitilj dinamita iz Civilne zaštite
potpaljujem izoštrenim poljupcima.
Da mi je da otrčim bos u Vrgorac – 
da brstim lišće u Tinovom vrtu.
Da mi je uskočiti u prvi jutarnji tramvaj koji ide
ka sjedištu Crvenog Krsta i službenike pitati:
Znate li šta se desilo sa mojim amidžom Hamom?
On je klesar i zidar.
Ljubio je odozgor djevojku Baricu kao što nebo ljubi jelu.
Čuo sam da je Barica iznenada umrla, ali kuda je nestao Hamo?
Da mi je pojesti čist zalogaj s kapima kiše
što pada sa crkvenog tornja!
Da mi je da se probudim u više zemalja u isti tren, jer neke ljude
ne mogu zaboraviti.
Ljude kojima su nedostajale nage ljepotice
ne mogu zaboraviti.
Umrijeću u više zemalja u isti tren
vjerujući da na javi ljepotice darivam
sirotanima i samim.
Ušao sam u zemlje da pišem, da gorim,
da se pipam po tijelu – da iza divlje ruže
probudim raskoš sna i motrim okom nade.
Ušao sam da spojim led i vatru.
Da mi je zakucati Gospodu na rajska vrata!
GOSPODE
Oblaci jašu divokoze što po obroncima
brste tvoje svjetlo.
A mene vinograd nosi na leđima
da me upozna sa djevojkom.
VIŠNJO
Čudna si ti višnjo
neprekrivena prašinom sa puteljka
Sa mušicom pijem vino
kojeg nam u bokal toči opala peteljka
MASLINO
Čudna si maslino
Prekrivena prašinom sa kozije staze –
jer ledeno i slatko ulje iz ljubavne ekstaze
nježnije me opija no vino
LAVANDO
Čudna si ti lavando
otkrivena gorućim srpovima
Ne svetiš se, plačeš u sebi,
iskreno,tiho.
GROŽĐE BIJELO
Čudno si ti grožđe bijelo
Prekriveno mirisom djevojačkim
Sanjajući da je ljubim
izljubiše grozdovi njeno medno tijelo.
DJEVOJKO
Čudna si ti ljepotice
raskrivena prašinom sa mjeseca
GROŽĐE CRNO
Čudno si ti grožđe crno
zakriveno crninom
Proplakalo za Isusom
Vječno traj, jer si vjeri ljubavnoj vjerno!
MORE
Čudno si ti more
nadkriveno hukom vihorca
Svatovi od morske pjene, krenite sad gore.
Poljubila je mula magarca –
vjenčaće se dva plavila.
PJESNIČE
Čudan si ti pjesniče
Istkan lahor-stihovima
Što ih napisa u ovo ljetno veče.
Dalmatinske pčele te doje nektarom iskrenosti.
Gospod ti je dao ambroziju pjevanja.
UZMORJE
Čudna si ti Uzmorje
Sakriveno u guste ćilime mirisa
Prekriveno milijunima arija cvrčaka –
I orguljnim hujanjem zraka –
A ipak stremiš dalje, najdalje.
Ti si sunce prijateljsko!
GOSPODE
Da mi je litar lavandinog ulja sa otoka Hvara,
Da oblikujem tijelo djevice.
Da mi je dobiti azil u kapi lavandinog ulja,
jer sit sam bilo čije
politike sa tuđom kesom i kostima.
Da mi je govoriti istinu a da nisam
unaprijed uhapšen. Pokriti lice Laninim grudnjakom
Doživjeti smrt mirno i prirodno
GOSPODE
Hvala ti što si umirio moj kret nemira.
Očuvaj me
od moje taštine,
i sačuvaj me
od tuđe zavisti!
Drži me daleko od te dvostruke mržnje,
pusti da budem stranac u ljudskoj pustinji
i putnik vrta divljine.
Samo je tvoja Ljubav remek-djelo
u tišini svemira!
Omnia vincit Amor!

 


Jutro


Premorio sam se od jahanja perja
nikad nisam bio bliže oblacima kao jutros
Mnogo lijepih djevojaka nema mene
Mnogo praznih kuća pored mora nema mene
Ni državni ni privatni biznis nema mene
Uspravna samoća
Jutro.

 


Nekoliko stotina


Ljudi se iskradaju iz kuća koje stalno
mijenjaju svoju zapreminu.
Ide na posao
nekoliko stotina nakrivljenih nišana.
Nekoliko stotina poluotvorenih nebesa.
Nekoliko stotina očiju bez vjere.
Nekoliko stotina
potplaćenih radnika posmatra kako
iskačem kroz pendžer u mokri vrt –
jer ja neradnik uživao sam sa gospojom 
u krevetu, a žutosmeđa mačka 
na poljubce bi frktala.
Pitao sam je zna li Ramusa.
Ona je rekla da zna Ramiza.
Zaposlio se Ramiz. Postao rob.
Oženio se Ramiz. Žena i kum otjerali ga u grob.
Šanuh gospoji da Terpander, Spendon i Aleman
zabraniše robovima pisati poeziju 
koju prožima ljubavni žar!
Ide na posao.
Nekoliko stotina užegnutih zglobova.
Nekoliko stotina lisičijih poljubaca.
Nekoliko stotina modrica tijela
Nekoliko stotina plavih lala
iz kojih se kišnica izlijeva.
Nekoliko stotina štambilja.
Nekoliko stotina snježnih pobačaja.
Nekoliko stotina šarafcigera u snovima.
Nekoliko stotina gorkih ridanja.
Nekoliko stotina pogleda skorbutnih.
A ljubav se posadi
samo jednim pogledom.
Nekoliko stotina kozmosa koji
na čarobnom stroju izrađuju tjelesa.
Nekoliko stotina Apokalipsi koje u ljude
tetoviraju svoje mape!
Nekoliko stotina sablasnih muzeja gdje
tuli sunčev rog.
Nekoliko stotina zapaljenih šipki roštiljskih.
Nekoliko stotina remek-djela radničke klase
koja gradi vrstu života, kratkotrajnog.
Ide na posao.
Nekoliko stotina brisanih prostora da
uobliče smak u ogromno svanuće.
Sve što je jednom oblikovano, jednom vaskrsnuće.
Kao vlastita negacija – kao negacija svog očaja.
Nekoliko stotina ribolovnih karata u kojima se
ribe kandiduju za žrtve.
Nekoliko stotina Ilijada i Odiseja što bistre iskus i zanos. 
U kojem sve će doći na svoje.
Nekoliko stotina kidnapera moje drage.
Nekoliko stotina nevidljivih dodira moje drage.
Nekoliko stotina lažnih političkih izvještaja koji
gode kukavicama.
Nekoliko stotina lažnih priča o nastanku svijeta.
Nekoliko stotina lažnih obećanja o nestanku svijeta.
Nekoliko stotina prodavaca magle.
Nekoliko stotina Lukijana koji u hodu
razotkrivaju prevare.
Nekoliko stotina Ramusa mene tješe 
Uzvodnim glasom:
„Umijeće stihotvorstva, zar da se vrijeđam,
valja više cijenit od umijeća vladanja!”

 


Memoari mladog Banjalučanina


Tačno u 9,29 devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta. 
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa – 
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke – 
probudile su me pionirske marame... 
Jer prije rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce – 
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice 
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta 
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem – 
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni 
Dejvid Koperfild u rukama čuva struju od 220 volti 
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon – 
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine 
i prošla me reuma – 
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je 
u Opštinu i dala mi ime Admiral – 
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo 
i pišao, a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se 
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala 
u Rodni list kao Admirala – 
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta 
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao 
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se 
iz začaranog vrtloga – 
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima koji vjeruju 
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima 
bunar u kojem se danju vide zvijezde – 
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom 
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene – 
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela 
i rekao joj da se ne brine – 
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica 
da je zaprosim ali njena je majka ispalila 
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk 
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne 
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me 
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj 
uzici vodila psinu – 
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene 
bradavice na danskim grudima – 
Tačno u 10,50 ja, Dankinja – i u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj biriji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom 
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku 
 i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa! 
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku. 
Pa kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom. 
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične 
gramofonske ploče – 
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu – 
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor 
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli 
driblati... Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode – 
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59 Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk – 
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk – 
Tačno u 11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom, 
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu...

 


O grade podignut prije mojih pjesama!


O grade podignut prije mojih pjesama!
Ako sam još u ovom životu
mora da sam se otrovao
glazbom nadzbilje.
Ja samo sanjam da sam zaključao gradsku kapiju.
Ja samo sanjam da ljubim djevicu na pokretnom mostu.
Ja samo sanjam da šumske ose izbijaju satove.
Treba da prihvatim stvarnost
kao bijelu mačku u krilo.
Vjerujem u diktafon, na brzini 24,
a na brzini 12 mumlam kao tigar
pored Vječne vatre.
Moj će život sresti moj život.
Neko je popio času više.
Neko je pročitao knjigu više.
Neko napisao knjigu više.
O grade podignut prije mojih pjesama!
Vjerujem da ovdje nisam radi šale. Ja očito nisam ja.
Sarajlije pjevaju neprestano –
jedan umire a drugi pjeva.
Vjerujem da je Branko Mikulić sa četrnaest godina 
otišao u partizane, a ja u depresiju.

 


Pas


U Sarajevu, sreo me pas i reče:
„Sjećaš li se mene ?”
Njegovo lice, njegove modre oči, njegov dugi rep
stresli su se od susreta s povratnikom u Sarajevo.
Bilo mu je drago, bilo me je stid.
Suton je pričvrstio skije za natekle noge i spustio se
niz sokak Ašikovac u korito rijeke Miljacke.

Zagrlio sam se s psom.
Ali ništa nije opasno kao sjećanje na
prvu ljubav!
Koliko sam puta čuo glas jakog vjetra koji je
magičnu Merion oteo iz mog zagrljaja!
Onda sam se sjetio psa s kojim sam se
družio u Torontu, jer znao mi je lizat ruku 
kad osjetim da sam sam.
Jeste, to je pas Doson,
princ iz raskoši antartičke.
Samo pas Doson zna šta je bilo sa mnom
kada me je Merion izbacila iz
srca. Krv mi je pošla na nos, jer je draga djevojka
upalila svijeću u meni i vratila se u krevet vjetru.
I najednom, krenuo sam ka viktorijanskoj kući,
u kojoj je Merion živjela sa Mojrom i Ketrin –
spreman da ubijem!
Ali, pas Doson digao je glavu s otvorene Londonove
knjige OČNJAK, onjušio u zraku ludilo 
zajurišao se kao metak kroz zatvoren prozor 
da me vrati tamo odakle sam pošao.
Doson je bio Ketrinin pas,
iako sam se premišljao da ga usvojim 
jer bilo gdje da krenem razjurio bi vjeverice u drugom
stanju po trotoaru i ponovo za mnom, ko za sobom. 
Uvečer na krevet skoči i ušuška se između mene 
i Merion i, kao Hegel pored kog niko nije prošao nepovrijeđen, 
djetinjim režanjem vjeru u ljubav oživljavao.
Ljubav prema salami i – što god da se desi –
ljubav prema Merion. Sutra ćemo opet izići vani
i kupiti italijansku salamu,
pola psu, a pola pjesniku.

Još obrok dijelimo tamo
preko okeana
u vrevi parka
Putnika dva.

A u Sarajevu žmirka u psećoj glavi
vjernost dobrote kao mali semafor na
napuštenoj cesti, i kao da reče:
Uvukao sam se na prekookeanski brod,
okrznut kišama doplovio do sunčane luke Ploče,
potom uskočio u teretni voz za Sarajevo 
da ti kažem što mi je Merion rekla na uho:
prenesi svome prijatelju da stalno
gledam njegovo lice u vjetru. 

 


Zapjevali leptirovi na planini Čapljak


Nas tri leptira, Adem, Milan i ja,
na zelenoj planini Čavljak kusamo žutu puru –
a modri Salko harmonikaš
razvukao harmoniku uporedo sa glasom
i sazom sred raspukle vedrine!
Ovo je priča koja je ispala iz sna planini 
pošto nam je oprala veš satirom
o gradu Sarajevu što miriše na žestok paprikaš.
I evo – svi smo izljubili divotu divljine
koju je upalio jedan sunčev zrak.

A onda nas pozdravio užurban turista
koji puši sarajevsku AURU
i smrtovnice lista.
Pitao nas je kako stići do centra grada.
a mi se strancu unijeli u lice:
Zaboga, ne idi u taj lavirint lijenosti i nerada,
bolje su ove planinske litice!
Pitao nas je, prije no što su grm preskočile crne koze,
čije smo mi duše. Šta kroz nas puše?
Rekli smo uglas: Živote naše satrle su mahaluše.
Adem je bio filozof dugokos
koji po žeravi hoda bos
dok zvijezde njuši mu stjenoviti nos.
Milan je autor ukrštenih riječi 
koje ni Srbija ne može da riješi.
Na nebu mu je srce i duša
a na zemlji ljubi ga mahaluša.
Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak,
rođen u znaku jarca, u podznaku krmak.
Pijem i lumpujem kao sve vojske, 
jer ljubim djevu bajnu a jure me mahaluše.
Imam samo jedan izlaz.
Idi na planinu,
reče mi komšija Emir,
tamo budi leptir
sam nosi svoj nemir.

Nas tri leptira, Adem i Milan i ja,
na plavoj planini Čavljak
pojeli smo u slast naradžastu puru,
a Salku harmonikaša povukla je za rukav drugarica:
Izgorila ti džigerica!
Gospodin turista hoće da popuši još jednu Auru
dok savjete srčano dijeli:
Ostavi se priče o bajnoj djevi.

Na kraju nas tri leptira,
popeli smo se u vis još sto metara,
izvadili rilice nečujno da se turist ne bi prepo
i bratski zapjevali: Sa planine Čavljak
popišat se lijepo.

 


Rab u buri


Blago onom ko ljubi
buru i kad je na vezanom trajektu.
Očeličeni mornari poskakuju
kao olujni bumbari.
Kod crkvice djevojčice dvije
iz koverte jedu zaslađene hostije.
Razum božiji sadi ljude
raste s njima i smiruje užas.
Pucaju oblaci, huči tama
Pored vinograda, uz pocijepano more.
Ko Viktor Hugo otok Rab vrisnu, krik mu se žari:
”Ja imam cvijet kog niko ne može uzabrati”
Sve je prašina osim zdravlja
Sve je od žara i od soli.

2

Od otoka Raba lebdimo u brodici Vila Velebita do
Golog Otoka – sve se trese od naribanog mora...
Eto ono ŠTO NIJE LJUBAV hoće
Jusufa Hadžifejzovića živog da pojede
A ti slobodo gdje si
Fiko Saletović čim je pao u more
rasule su se novčanice – pa smo
svi ko Jedan – duvali u novčanice
da se osuše
Slava umjetnicima koji suše
senzorske brojeve novčanica!
Eto mene
Slijećem u svoju čašu
Spuštam uzdah, zurim
kroz kršteno okno brodice
Eto Golog otoka
Čujete li svaki osjet Ante Zemljara:
Eto Risto Trifković i
Vlado Dijak
stoje pred Petrovom jamom kao pred
ogledalom iz kamiondžijske kabine
Eto brodica Vila Velebita
brodi po krvi
Eto, kamenog korita za
vruću kišnicu... 

 


Ah, noćas


Ruše se ledeni čekići, ruše se kuge
Barbaro mila, hvatajmo Amorove duge.
Tresu se leptiri rajskih šara –
povija se duša ko murva ispred munjinog oltara.

Probija kroz raskriljeni hotelski prozor
bura pod ruku sa čempresovom granom starom
I ko da me majčin i očev probudi govor:
Sine naš, oženi se Barbarom.

Sve ljubih da dođem kroz raj
k sebi. I vidjeh da sam iluzije zatočenik.
Planina Velebit udara u zvonik.
Ah, noćas – u šesdesetoj u Barbarin zagrljaj.

Blage ruke svjetlucaju u vjetrovima
i sapliću se pri prinošenju soli.
Dođe Barbara i ozonskim poljupcima
u eteru riše muškarca kojeg voli

 


U šumi tanka struka


To je tankostruka šuma. Svjetlom prosijana. U šumi
ja i jelen. Sajne kore mladih stabala, lica netaknutih
djevojaka. U šumi ciklama na zelenom plaštu
i jutro sa šeširom još na glavi.
Hoću da ljubim ciklamu, a ciklamu miriše jelen.
Ciklama je klekla pred noge paprati.
Klekao i jelen. Na kraju se bacim u zagrljaj
jutru kom sklizne sa glave šešir i –
sunce bljesnu punim licem. Sačekaću
da jelen ode jer
ko zna vjerovati da je ovo sve naše
i da nije naše zbog sjaja kojim zrači –
taj se skršiti neće kad ga stigne ropstvo,
jer postoji pod svodom koji se zna
rasvijetliti od palidrvca.

Šumor širokog lišća me hrabri.
Kroz zovino polje neprohodno
doći ću do blistanja djevice!
Dah preobrazbe je oko djevičina struka...
Njeno blistanje
to je mokro lišće u šumskoj tišini!
Iz mokrog lišća izvadio sam rog jelena
A jelen je promakao između zore i smrti...
Njeno blistanje – to su
slapovi što mi liju niz lice!
I tako trijezan i pijan, kao Orfej,
usud zavjere treba podnijeti,
zavjere mesnog carstva...

Ciklamu-djevicu ja ne ljubim zbog mirisne divote –
njeno mokro lišće u šumskoj tišini
to sam ja – ja ljubim u njoj sjaj vječnosti.
Neprolaznost može biti samo ova krasota!
Svjetlucajućim sjenama prosijanoj
tankostrukoj šumi nazdravljam:
Da ne izda svoju svjetlost kao što ni ja neću ciklamu!
Da buk moje duše uvijek se pjeni svevišnjom ljubavi!
Da putujem kroz njeno tijelo
dok se ovaj nestvarni život
u Stvaran život ne ulije!

 


Lastovo


Dugo sam pješačio kristalnim otokom
svaki listak svirao je harfu
a smrčika je šaptala kao flauta:
smiluj se na slabost mržnje.

Šutim kao mokri dol po kojem je oblak pao.
Nikad ne bijah ledni zavidnik...
Nevidljivoj ljepoti preda mnom dah je stao! –
gdje je, od mog uzdisaja, veći pravednik?

Ljubim eter što u srcu njenom huji,
ljubim njene grudi, dva zvonika u samoći!
Rasula se njena kosa po oluji –
Kroz smrt će samo stidljiva Ljubav proći...!

 


Koločep


Noge u moru.
Kuće u zelenim udubljenjima
planinskog vijenca još bacaju zlatne mreže
u dno mora...
Kao da sam osuđen samo da gledam!
Crni jež pomjera iglice
pod osunčanim lelujanjem prozirne vode
siva alga pipcima pleše...
Trave pod morem mašu...
Ono što izroni iz mora zlatno je i svježe.
Sa svjetionika dozivam djevojku
Arhitekt prostranstva se šali sa mnom u meni.
A ja ljubim stjenovito zdravlje iskušenja –
jer moja duša leti ka ljubavnoj daljini
što nježi bol, dok plamen krajnji dostiže!
Lastavice su u munjevitom letu
ka kamenim platnima brda
kao da će srce smrskati.
Treba biti priseban.
U uvali u kojoj sam plivao zamijetio sam
crvenu ribicu i rekao tri želje.
Da izbistrim nagon!
Da su krila duše od svjetlosti!
Da uronim do dna snova djevojačkih!...
Val prekriva noge.
Parovi se mažu uljem.
Bijeli starac sa štapom silazi niz stubište,
svaki mu korak izgovara: Dobro je Vječno!
Golo dijete s pospanom kapicom na glavi
kopa rupu u pijesku...
Rumen nad otocima!
U sutonu prestaju dugi pogledi
između samotnika i ljepotice.
I odjednom kao da je suton ispalio raketu –
sva su svjetla zadrhtala!

 


Pričao sam morskom valu


Pričao sam morskom valu da sam pitao jednog
čovjeka da li mi može pomoći. On je rekao da će
učiniti sve po tom pitanju i da ga sutra posjetim
rano izjutra.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je pitao
zbog čega sam došao. Potrebna mi je pomoć,
na primjer posao. On je čvrsto obećao da će učiniti sve
po tom pitanju i da ga posjetim za mjesec dana.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je
pitao zbog čega sam došao.
Tako sam tri godine išao kod čovjeka koji je
govorio da će učiniti sve po tom pitanju. Početkom
četvrte godine taj čovjek je prebačen na visoko
radno mjesto. Poslije tog događaja, nisam ga uspio
pronaći. Kao da je propao u zemlju!
Pričao sam morskom valu da je taj čovjek propao u
zemlju.

 


Obnavljanje


Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.

 


Zub


Kad izgubih zub
Pomislio sam da je gotovo sa zemljom.

Za staricom ide kozlić.
Još na Triglav putovao nisam,
vidio Đevđeliju,
posjetio grob prodavača žute štampe.

Za knjigom ide topovska cijev.
Još sebe čitam.
Zašto nisam vanzemaljac-trener koji će
istrenirati materiju – da
prostrijeli sebi glavu.
Zašto nemam Volju za izučavanjem bilo čije
usamljenosti kao da je Sveta knjiga?

Za mnom ide zaboravljena glatka kost na kojoj piše:
„Narod je sa oduševljenjem dočekao
Narodnooslobodilačku vojsku!”
Zašto je lopatica palog jelena revolucije
sasula zube mom ocu?
Iako sam pred Komisijom za vojnu penziju
tečno odigrao Kafkin roman „Proces”
zašto mi Šef ateističke Neuropsihijatrije nije uručio
očeve čekove penzije!?
Zašto sam pao na teret majčine Partijske knjižice?

Kad izgubih oca
Navikao sam se na očuha.
Nosio me na svojoj grbači,
sve dok mu iskre iz aparata za zavarivanje nisu sasule zube.

Danas sam, zajedno sa oblacima
položio cvijeće na humku.
Majko.

Uvijek sam odgađao da
obiđem Brdoslaviju
jer su mi natečene noge.
Niko ne čuje kako dušu ispuštam.
Napokon.

 


Čekić

(Kurtu Neumannu)


U vulkanu iz kojeg dolazim niko ne radi svoj posao.
Treba čekić da kuje lavu još neohlađenu.
O, čekiću zemaljski, daj da budem građanin Austrije.
O, čekiću nebeski, daj da se oženim!

U vagon-restoranu, u zvižduku voza za Beč
ja i mladić iz Zambije
pijemo viski što budi nadanja.
Čekić slavimo i muda koja kuju ludi svijet
i časopis Čekić koji kuje um u austrijskim alpima.
Ja putujem iz Sarajeva, ali Sarajevo još je u meni
šum kamere koji
snima dah zločinaca u bijegu
puni, nijemi, zadovoljni dah...
Mladić iz Zambije napustio ognjište zambijsko u potrazi
za ugljenisanom djevojkom.
U 13,46 ulazi u vagon-restoran slobodni mislilac
Herman Broch i naručuje viski bez leda.
U trenutku kada je protutnjao teretni voz pored našeg 
voza, Herman je otpio gutljaj viskija
i, ne skidajuci pogled s čaše, reče:
„Pred osamljenikom je zaključana smrt,
znanje o smrti stječe se udvoje.”
Za sada mladić iz Zambije broji tunele.
Ja sam otvorio prozor u vagon-restoranu i mahnuo čekiću koji je
iskovao pobune!
Pobuna je kralj. 
Rekoh krvoločnosti:
A šta si ti, krvoločnosti, i otkuda si?
Mladić iz Zambije pleše i pjeva rep.
Crnci, vežite se, slijećemo u bijelu boju
Evrope. Ugasio sam grijalicu s istoka.
A gdje je voda, pitam slavinu.
A gdje je novac, pitam prazne hlače.
A gdje je srce, pitam prazne žene.
U Sarajevu još nisam sreo djevojku koja 
vjeruje u obostranu ljubav.
Samo sam ja slobodan u promrzloj isposničkoj sobi i
maštam šta hoću.
Pozdravljam sunce koje ljubi Anu-Mariju.
Pozdravljam bijele ruže koje ljube Marijanu.
Pozdravljam svijet vidljivi i svijet nevidljivi koji postoje jedino
preko dobrote!
Dragi putnici, ovo sam ja - pun mjesec iz Sarajeva 
koji ne govori njemački, a na bosanskom vas pitam:
Zašto svi ne odemo na piće u Zambiju!?
Iz Zambije na žirafama dojahati u Sarajevo
da položimo vijenac od poljskog cvijeća na grob neznane majke!
Dragi putnici, ovo sam ja – partizan, musliman, kršćanin,
budista i jevrej u divljim a bratskim očima haskija, taoiste, 
jer život je pobuna!
Pobuna plemenitih koji hrane podle
da bi ih hranili još bolje
i rađali među njima sebi još sličnije –
jer samo na trnju ljudima
rađaju se jabuke.
Pomirio sam se sa glasom Eichendorfa:
„Sav pripadni ljubavi, ali čuvaj se
da u zanosu ne probudiš
onu divlju životinju u grudima
i da tebe lično ne razdere!”
Čekić je poravnao koljeno divlje životinje.
Ginzberg je upitao Ameriku: Ameriko zašto su ti
biblioteke pune sušenih suza?
O čekiću, daj da budem građanin Austrije.
O, čekiću, daj da se oženim!
Dragi putnici, dobrodošli u bečki
izlazak sunca!

 


Pismo Zuki Džumhuru
(pjesma u prozi avionskoj)



1. 

Dragi Zuko,
sad sam u avionu. Radio
na jednoj ribarskoj lađi. Zaradio dolare.
Nabavio bundu. Kupio avionsku kartu
za Meksiko. Na milanskom aerodromu,
očekujući avion za Meksiko, tri puta
isčitao Ničeovu scenu „ludog čovjeka”:
„Mi smo svi njegove ubice! Ali kako smo to mogli da učinimo? 
Kako smo mogli da ispijemo more? Ko nam je dao sunđer 
da obrišemo sav horizont? Šta smo učinili kada smo ovu zemlju 
razvezali od njenog sunca?” 

Potom sam se opio sred škripe
rada i muke, i u mislima krenuo na 
juriš u Meksiko
O časni Zuko, zajedno sa tvojim glasom opio sam se
kao „svijest koja je utonula u samotnost”
koja je skočila s motkom
u vis da dokuči izdaju Boga,
skrivanje neba za zavjesu proizvodnje,
zaturanje vječnosti
pod skute svakodnevnice.
Naravno – kročio sam u pogrešan avion i
osvanuo u Gvatemali!

Gdje vam je ulazna viza za našu
državu, upitao me policajac koji
prelistava moj pasoš. Rekoh da sam krenuo u
Meksiko, ali ne znam kako sam osvanuo
u Gvatemali. Hoćete li konačno
shvatiti da sam se rodio samo
zbog jednog razloga: da pokrenem
proces protiv sebe, da riješim zagonetku
koja me je pretvorila u usamljenog šetača.
Južni policajac sa licem pamučnim
zastao je s prelistavanjem pasoša i krotko
rekao: Niste vi ničija zagonetka, vi ste pijanac koji
mora imati ulaznu vizu za našu državu Gvatemalu.
Naravno, preznojio sam se u
italijanskoj bundi. Gvatemalsko ljeto
savilo je gnijezdo na mojoj glavi i prošaptalo: Niste vi krivi
što volite travaricu.
Skoro sve policijske, vojničke i civilne oči, koje
kao osušene grožđice zure u
mene, pitaju se, otkud ovaj ludak u zimskoj bundi na
vrelom gvatemalskom aerodromu?
Intergalaktički šetač na banana-planeti...


2.

Ali, ja – čekao i dočekao da na
ijekavskom pozdravim našeg ekavskog ambasadora.
„Otkud ti, bre, Sarajlijo, ovde!?
Znaš li ti, bre, da je ovde, u Gvatemali,
izveden državni udar”. Šta ja šetalo imam sa državnim
udarom? Ambasador me sa osmijehom u obliku špage za veš,
skoro natjerao da skinem bundu – jer
„uredio” je da me prvi avion prenese do Venecuele, a iz Venecuele da
letim kao kondor do Milana!
Neću u Milano, hoću u Meksiko.
Ja, Niče i Zuko Zapata da se olešimo od tekile u Meksiku.
„Slušaj, bre, Sarajlijo! Ne znam ko ti je taj Niče, ali pročitao sam u
Oslobođenju da je Zuko umro. 
Važno je da izvučeš svoj mamurluk iz Gvatemale!”
Osjećajni Zuko, sad sam ti u Venecueli. Rekli mi Venecuelanci da su svi
avioni za Italiju prebukirani za narednih mjesec dana.
I još mi ovo rekli: Hrabri mladiću, letiš do
Argentine, iz Argentine do Italije.
Nikako da shvatim: jesam li trijezan ili pijan!
Da mi je telefonirati
Ibn' Arebiju, da ga pitam: Drevni dubioče uma, imaš li ikakvu vezu
sa Apsolutom, potrebna mi je pomoć.
Ali, u mojim mislima, linije su u
kvaru. Niko me ništa ne pita, stave me u avion pa leti!
Zajahujem vjetar i jarkožuti oblak i uspinjem se na nebo
kao Lao-ce, koji se dao usporediti jedino s dragonom.
Nije ugodno neprestano sjediti u
prvoj klasi avionskoj od države do države. Odjednom,
zamislio sam sebe kao američkog marinca koji je s padobranom
iskočio iz aviona i aterirao na dimnjak
Predsjedništva BiH kliknuvši: I love you madly!
Naposljetku, zaključujem da mjedene stjuardese vjerovatno
misle da sam dobrostojeći putnik – a ja Sarajlija.
Gdje je moja krvava Bosna,
gdje je moja hercegovačka majka
koja razvija jufke na nebu – kako da
isključim čudovišni svijet koji pjeva u mojoj glavi?
Gdje je moj otac u obliku Sunca i uopšte
može li zamisliti kako mu sin ljuštri ljubušku
travaricu u avionu, iznad Srednje i
Južne Amerike! Do u zagrljaj izlazećem suncu. 


3.

Slikoviti Zuko, u Argentini, državni udar.
U mom mozgu, državni udar. U naranči koju ljuštim,
državni udar. U avionskom teretu, državni udar. U dimnjaku
Predsjedništva BiH, državni udar. U stjuardesinim bijelim
rukavicama, muški udar. Ali, ambasador iz Ekavije
veli mi telefonom da je sredio:
letim za Brazil!
U avionu za Brazil – pao mi na pamet
jako pismen policajac iz Gvatemale kojem poklonih zimsku bundu
kupljenu u snjegovitom Milanu.
On me, zauzvrat, poveo u vožnju
vojnim džipom ka centru Gvatemale... Zaista,
siromaštvo zna biti nadljepota!
Ovo siromaštvo, koje ima okus divlje jabuke,
vodi ljubav sa dosadom i porokom.
Ovo siromaštvo odista pleše u ritmu
glasa Božijeg u mojoj savjesti.
Divovski rječni tok siromaštva koji
u filcanom centru Gvatemale prodaje voće i povrće,
nakite od kamena i parfeme – i mrtav ću da pamtim!
(Mada mi je u zagrobnom životu ostalo da puno prekucavam.)
Vojnici pod punom ratnom spremom,
policajci i reklamni panoi COCA COLE, povremeno
kontroliraju moral
partije Bijede koja je, po Kantu, uzvišena tajna svijeta.
Vatreno nepokoreni Zuko, avion je aterirao na aerodrom Sao Paolo.
U mesnatoj vrelini pjeva Šiler – grlite se, milioni.
Išamaran svodom, ošamućen od neprestanog letenja
u prehladnim avionima, već sam
sebe zamislio kao vječitog avionskog putnika koji će se pretvoriti u
kazaljke kuhinjskog sata, ali
sutradan brazilski policajci i vojnici
vratili me prvim avionom u osnježeni Milano.
Druže Zuko, tako sam obišao svijet greškom.
Mada sam to često radio i s namjerom.
Mora se skakutati po svijetu.

 


Njih dvoje, vjetar i noć


Njih dvoje, vjetar i noć.
Ona pliva na leđima,
poljubac traži poljubac.
Njih dvoje, vjetar i noć
zagrljeni vraćaju se u grad bijeli
koji ukida oleandre.
Sad se ljube, mada su načeti od vlage.
Oni više nisu ljubavnici na vilinskim konjicima.
Zamračuju im se oči dok gledaju plavog leptira
pomahnitalog što je ušao
u praznu svjetlost.
 
Oni imaju lijepa lica,
dar od Svevišnjeg.

Godine će proći, godine, godine, godine –
a njih dvoje, vjetar i noć
Nadživjeće sve.

 


Usne u snu


Barbara, sanjao sam tvoje usne –
kako su samo tihe!
Oblaci prelaze usnama po sonatnom nebu,
sunce raste
skupljajući poljupce svete.
Očišćen sam od grijeha,
cvijeće mimoze
val je što udara u mene!
Padaju upaljene sijalice. Pulsirajući kaktusi.
Pada torta kojoj nedostaje jedna kriška.
Padaju Specijalci po Alpama i traže
ostatke bosanskog grba.
U vrućici ovoj svesilnoj
hladi me Isusov glas – Blago siromašnima...
Koja li je to samo drama – reče Webb – obračunati se
sa besparicom!
Ne boji se besparice onaj koji se dohvatio vrline!
Otkud ljubav za stolom smrti?
Barbara, nisam znao ništa o ljubavi, sve dok me čistači
minskih polja ubojnih strasti ne unesoše u mir i obraz svemira
u kojem se još nisam predao političkim kokainskim iglama.
Sporo me progone ali me progone.
Ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne,
jer istina ljubavna nije ničemu uvreda!
Ljubav je sjetni osjet koji nosi tijelo smrti...
Pa čak i Plotin slavni riječima me mami:
Nema bračnih parova na nebu!
Ove usne u snu rekle – nemaju oca ni majku usne na nebu!
Čovjek iz kamenog doba rekao – nema kamenog doba na nebu.
Teška planina rekla – nema teških planina na nebu.
Ljuta zvijer rekla – nema goropadne zvjeradi na nebu.
Rerna pučke kuhinje rekla – nema rerne pučke kuhinje na nebu.
Krompirov cvat rekao – nema mladog krompira na nebu.
Teleća šnicla rekla - nema teleće jetre na nebu.
Frižider rekao – nema zaleđenog frižidera na nebu.
Iz odleđenog frižidera pada huk poljubaca.
Barbara, sanjao sam kako me ljubiš...

 


Jutro kruži oko grada Maribora


Jutro kruži oko grada Maribora
Epikurova slika prijateljstva kruži oko Maribora
Ja koji sam pao sa konja na magarca kružim oko Barbare
Barbara kruži oko psa Lukija
Mariborska željeznička stanica stalno odlazi da kruži oko Zemlje
Željko, otpravnik vozova i pjesnik-prevodilac kruži sa Lejlinim tulipanom u celofanu oko rijeke Drave
Lejla koju u snu zovem Glorija kruži oko mene i čeka pogodan čas da mi tutne u džep trideset eura
Kiša koja je prošla kroz crveno svjetlo semafora kruži oko planine
Nino kruži oko Antologije bosanskohercegovačke poezije koja vodi razgovor sa jutrom na slovenačkom jeziku
Milena kruži u mislima oko srebreničke djece u zbjegu i daruje sirotoj djeci primjerke Antologije savremene bosanskohercegovačke poezije
Marijan kruži oko zrake sunca i pita je – Kaži mi, odakle si...?
Andrej kruži oko Sarajeva i pozdravlja svog druga i heroja, Bogića...
Ivo pjesnik, uvijek traži iskrenog pjesnika i kruži oko svemira...
Ja kružim oko bilo koje birtije – u ime Barbare, natenane ispijem deset duplih travarica koje me metarmorfoziraju u Brus Lija – i onda sa merakom razbijam jaja po kući!
Čim kružim oko Barbare ona kruži oko Aleksa – onda mrmljam i odlazim da kružim oko lijepih djevojaka, ali one već kruže oko mladih srndaća...
Poslije grada Maribora kružim oko Sarajeva koje kašlje, kiše i briše nos...
Oko Sarajeva kruži i hrapavi glas nakašljaja mrtvog pjesnika Branka Čučka – Ko kupi knjigu, neće dobiti koziju gripu!

 


Zapis u proljetnoj ponoći


Moj stan je kita korova
izmiješana s manjom kitom cvijeća.
Šerpe su u borbi sa mojim honorarima.
Knjige su u borbi s bikovima.
Napolju plešu kišni kolutovi ispod očiju proljeća -
Igram šah sa sobom na laptopu sa ikonama...
Barbara je moja nesanica
izmješana sa snovima, medovina
od vode i meda – ali ona vazda doda
još i malo cimeta.
Ali, čim je buldožer punog mjeseca
rasčistio napukli uzdah
i pretvorio ga u mjesečevu sonatu
bez pozdrava nekud ode šah
bez pozdrava ode crkavica od honorara –
a za njom otrča i nečiji bacil-glas iz mog desnog uha...
Slobodan sam od svega kad slobodan od para.
Bez pozdrava ode i kriška kruha...
Ali, svugdje i svagdje pozdravlja me Barbara
kao pisak ptice dobričice,
a ja odpisnem – pa ušutim...
Svjetiljku ugasim –
i jecam u tami sobice
bez glasa kao slon...
Udebljao sam se od plakanja
u sebi. Udebljao sam se od ranjivosti pitanja:
u času kad ljubim Barbarine rumene kupine
zašto se mlazni motor seksa u nebo ne vine...?!
O rumene kupine,
hoću li ikada saznati –
ko mi je navio sat Vreline da žuri deset sati
u loncima za taljenje
pa sam uvijek unaprijed sagorio...!?
Stameno tužne oči slonova kao da bdiju nad svijetom.
Proljetna ponoć nosi mi telegram od majke –
Sine – Stop – Prestani piti – Stop – I bit će nafake...

 


Okrećući glavu prema svjetioniku


Svjetionik na gori. Uskrsnu davni cik.
Otkani kamen oči mi smuti. Po putu uklesanom u stijenu lutam...
Volim te Barbara, Volim te svepravno svitanje iznad krilate pučine,
Volim te Gorostasna Prirodo, čudesno čovječanstvo:
kiša iznad porculanske planine
ponijela me je
u tvoje grane gdje
pupoljci šapću...
Volim tvoje grozdove smrtne nad
hrpicom minijaturnih dukata.
Volim te i kad Čovjek sjekirom
odsijeca kokošju glavu!
Bio bih tvoj Anđeo
i tvoj referent za održavanje
lugova i nesanica.
Volim te Barbara, Volim te Prirodo, čudesno čovječanstvo!
Bio bih tvoj čempres
tamo gdje se prelijeva
sjaj najmoćnijeg
ljudskog prava na Ljubav,
tamo gdje nema psihomilicije
da se okruži crnim dominama
i da pendrecima tuče ružu
koja kruži mrakom...

 


Udišem šumska stoljeća


Udišem šumska stoljeća.
Uhu mom radni šumovi svemira su nečujni –
iza svemira
leptirići na šarama krila
nose Dušu ljubavi,
za sve nule
jorgovani nestvarno pjevaju,
leptirići se okreću istodobno
u viru bijelog vremena
prema pernatim planinama,
prema Barbarinim očima
beskonačnim kao besanice.
Lezi, ljubavi, u otvorene oči.
Lezi, Barbara, u riječ da se vidiš,
šaptao je neko u pupoljku, u proroku.
Oko grada kosti plove ka istoku.
Zora od prozračne smrti. Rane se u lice unose.
Blijedi golubovu guču ispod streha.
Grlim tvoje tijelo od bijeloga pleha.
Grlim nasilje što se okreće oko svoje ose.
I onda izlazi sunce temeljnih srca stvari -
O grade bašti i slavnih brežuljaka!
O voćnjaci u beharastoj perini!
O čistine, poslije svetih izliva kiše!
Udišem šumor hrasta u daljini.

 


Njištim u tegli svemira


Barbara
Njištim u tegli svemira
Barbara
Njištim u dupku
Barbara
Imam srebrenu porciju želje
Barbara
Imam bijele potkove djetinjstva
Barbara
Rodio sam se u crnom balonu
Barbara
Opština mi se zove Hipodrom
Barbara
Kako uzrastoh tako se i
Zaljubih u svoju snagu
Barbara
Danas sam se zaljubio u tvoju maznu snagu
Barbara
Njištim u kratkim vrtovima
Barbara
Njištim u dugačkim kancelarijama
Barbara
Lijepo mi je
Imam visoko i široko mišljenje o
Pridošlicama u robijaškoj
Uniformi sa ordenima od dukata
Barbara
Ja sam veliki konj što leti iz
Mračnih valova
Barbara tvoje oči čeznu za
Visokim natjecanjima u seksu koja ti za ovu
Priliku nisam u stanju pružiti
Barbara
Večeras idem u mirovinu
Barbara
Večeras me mori problem porijekla – ta
Strašna konjska bolest
Barbara
Večeras preskačem prepone od leševa
Barbara
Na sebi sam slomio sve samare i
Zubima cijepam zelene plakate –
Da nije patnje nikad ne bih postao skroman
Ni istinski pobunjen.

 


Majka Ilse uvijek je govorila osmijehom


Majka Ilse uvijek je govorila
Osmijehom... I lutalicu mačku je uvela
u osmijeh da prede...
Pa tek mene...!!!!
Osmijeh majke Ilse govori
sve jezike. Pršti fontana-osmijeh u vrtu, pršti u razgovoru...
Pred Ilsinim osmijehom gorim
od želje – da oženim Barbaru...
Ja sam pjesnik iz Sarajeva –
i nemam ništa – osim stihova...
Potom srknuh kafe najtajniji stih
i njemački progovorih:
„Vjerujte mi, gospođo Ilse, ja sam vjeran riži i dušom ljubim sve
nježne vrhove vaše kćerke Barbare...
Hvatam njen dah i poljubac u snovima –
najbolja je među bibliotekarkama”.
A ona kao da maše podmlađenim osmijehom:
Ostani ovdje sa Barbarom...!
Mačka prede dok mi pokazuje zamišljene slike sa vjenčanja –
i smiješe se poljupci svjetlucanja...
Vješa nam se oko vrata medeni mjesec u oazi,
gdje plešuće datule i deve
zajedno u nebu vise...

 


Na zlatnim kazaljkama nebeskog sata


Na zlatnim kazaljkama nebeskog sata
zrake sunca pišu razglednicu Barbari...
Tvoji će poljupci otvoriti rajska vrata
starom pjesniku kojeg čista ljubav žari...
O Barbara, kreni i poljupcima probudi
prezrelog pjesnika – kojem glume zlobnici i neljudi –
da su ljudi...
I snovima je Bog navio sat...
Sve što je jednom oblikovano,
jednom uskrsnuće...
Mi, zlatne kazaljke vjerujemo u besmrtnost!
Bljeskom!
Obrćemo i svu raspemo božiju svjetlost –
po divljim nagonima što će ispred smrti pasti,
jer sve je bolest osim – Prisebnosti...

 


Barbarini dodiri


U džez-kafeu Ecco – za nakrivljenim stolom
čekam blage dodire Barbare...
Povremeno provirim
kroz prozor – sa vrha cigare otpuhujem dim
koji trese sve uokolo, krivi stvari
i ljulja zvjezdane dodire
ispod uzdisajnog mosta...
A s druge strane stakla
leti slikar Herbert ko lasta
iznad rijeke Mure...
Sunce u ruci nosi ananas.
Jorgovani na biciklima prošapću –
Platon je jači od nas, on je učenik Azije!
Barbaru mogu da dodirnem
(naravno u mislima)
ali onostranu ljepotu ne!
Jer mi smo spokojni moljci
iza stakla ovog svijeta
zaštićeni ustajalošču
alkoholnih snova
izlizanog šanka Zemlje.
Za šankom drečeći pjevači žiro-računa
i pjevaljke brzih auta i izdaja.
Ja sam riječ nakrivljene krajnje sirotinje.
Srasto sa istinskim temeljima postojanja ko
zahrđali vodokotlić sa svojim nosačem
i izrasto ne mimo no kroz sve kanafe
koje drže ramena u klaonici.
Sad pjevam nad oblacima
dobar ko avion –
više ništa sa zemlje ne primjećujem.
I u džez-kafeu Ecco – o Barbarinim dodirima pišem
i sve ih zalijem vinima!
U Barbarinim dodirima nema zla –
bez njenih dodira ja nisam leteći vodokotlić!
Barbarini dodiri kad mene smire –
ono dobro u sebi prelijem u onostrane dodire...

 


Vinogradi pjevaju na brdu


Vinogradi pjevaju na brdu –
Behar telefonira Nekom
i snijeg se topi između ljubičica i kukurijeka.
Ubrao sam prvi pup Barbarinog poljupca.
a kroz poljubac stigoh sa ovog svijeta na onaj svijet...
Daleko se negdje rađaju žeravice razuma koje neće pogasiti
Zvijezde – jer oslabljen je čelik tijela u Ljubljenju
sa srcem Vječnosti koja sebe pjeva u mrtvacu...
Pa zato o postanku ovog svijeta i ja ću reći stih:
prvo je izdubljen prostor koje ne može ishlapiti iz živih...
potom se i voda u pukline usu...
Voda ne ljubi nikog osim slobode.
Ušli su vinogradi
a za njima sijev vode...
Ušli su vinogradi koji u ljude
tetoviraju svoje grozdove!
Ušli su poljupci ko snene buktinje.
Ušli su i poljupci puni studi.
Ušao je moj poljubac
u Barbarine grudi!

 


Uz rijeku Bregavu


Iz kore čempresa iskoči svitanje –
povrh smole razmahnula se bjelina.
Šum je vode i behara prepelice razbudio...
I neki daleki metalno kosmički zvuk –
Abid brusi vodu...
Ništa mu ne može pobjeći i on sve pušta da ode.
Uz rijeku Bregavu koja zalijeva dinje
mudrac Šerif Krgo igra šah sa požutjelim klancem –
Noćas je sazreo plod. Još
jedna bora. Polako. Mudrac
Otvara nar. Usna sijeva riječima kao munja.
Pod jastukom Kuran. U rukama Kuran.
Sunce je zasijalo sve kuranske riječi u lijehe šahovske ploče.
Mi smo bijeli siromasi
kao na tezgi bijeli orasi.
Pišem ljepotici Vildani prvu Molbu za ljubav –
nadimlju se mikrobi svjetiljaka,
prskaju slapovi nebeski uokrug biljaka –
spoj dvaju svjetova u jednome nema ishoda.
Zato život nema gubitka ni dobitka,
samo olakšica.
Gle, raskoš tragične terapije u gradovima!
Svjetlo ruže ozari postelju.
Bliskošću okupa potučenog..
I diže ga kao ustremljeno perce,
a osoblje Bolnice viče s kapije
onome okupanom nevažnošću:
„Došao si sebi, izumitelju!”
Rijeka Bregava ljubi sve odreda i
Ljepoti je jutrom nešto bolje.
Izgubljene ljubavi, poštenja i zadaće su legle
u Šerifovu strofu...
„Samo je Bosna u vatri neugasivoj,
i samo je Bosna u vatri nesagoriva.”
A puše jugo u tabut –
mlinice melju mrak...
Niko ne zna šta će izmljeti.
Niko ne vjeruje u vječni dan.

Arhiva