Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Intro

Intro

Pa i nije zapravo rat, šta...

Koji točno smisao može imati senzibiliziranje javnosti na probleme na koje ne može izravno utjecati i čijem rješenju ne može doprinijeti? I sama je javnost daleko od jednoznačnog pojma i koliko god nastojala potpuno obuhvatiti grupu ljudi koja se informira, odnosno grupu do koje informacije stižu na ovaj ili onaj način, najčešće se ne želite baš poistovjetiti s tom grupom. Ostanimo, ipak, pri toj definiciji da javnost sačinjavaju građani koji sudjeluju u razmjeni informacija, pa koji, u tom smislu, mogu biti „cilj“ jedne takve senzibilizirajuće poruke.

Kao inicijator ideje za tematski broj Rea, ne brinem toliko o samoj kvaliteti tekstova koje smo sakupili, neki od njih su izvrsni. Više me je na razmišljanje navela činjenica da je odaziv, koliko god vremena bilo na raspolaganju, a bilo ga je puno, kvantitativno bio zabrinjavajuće malen. Tim više što je kraj 20. i početak 21. stoljeća preplavljen ratnom problematikom. U posljednjih se trideset godina napisala takva ogromna količina tekstova svih vrsta, od kratkih novinskih vijesti o novim žrtvama neke nove ratne zone, ili novim iskopanim ostacima stradalnika nekog od ratova prošlog stoljeća, do posve pretencioznih, revizionističkih povijesti istog tog stoljeća, da je daleko vjerojatnije da je riječ o zamoru temom, nego o nedostatku materijala. Ako je u pitanju zaista zamor, ako smo do kraja izbombardirani porukama vezanima uz rat, možemo se, između ostaloga, pitati i što i koliko je postignuto?

Najsvježiji primjer je Američko-irački rat. Koliko možemo tvrditi da je na taj rat utjecala antiratna propaganda? I što se zapravo događa kada ste dugo vremena izloženi vrlo potresnim informacijama, koje vas dugoročno deprimiraju, ili na koje se gnušate, a potpuno je izvan vaše moći da na njih utječete? Ovakva pozicija očaja i nemoći može jedino pokrenuti nekakav obrambeni mehanizam, sve drugo je mazohizam. Problem postoji i vi za njega ne znate. Saznate za problem i on vas gane, razljuti, čak i razbjesni, ili samo deprimira. Pokušate nešto učiniti i vidite da ne možete. Problem je postao dio vas, ušao je u vašu svijest kroz, očito, jednosmjerni ventil i vi ga ne možete „izventilirati“. Hoćete li ostat bijesni, tužni, ljuti itd. do kraja života? Naravno da nećete. Postoji li još uvijek problem? Naravno da postoji. Je li trgovina ljudima u svrhu prostitucije prestala nakon filma Ljilja 4ever? A film je bio izvrstan, dobio „medvjeda“ u Berlinu i imao ogromnu publiku. Recimo to ovako: da je problem nestao, da li bi bio potreban Eastern Promises, film koji na nešto drugačiji način dotiče identičan problem, nekoliko godina nakon?

Znaju li zapravo kultura i umjetnost, da ih tako personificiramo za potrebu poante, što čine kada nas „senzibiliziraju“? Obrambeni mehanizam koji nastaje uslijed nemoći da se otkloni izvor neugode mora biti neka vrsta okretanja glave na drugu stranu, ili, možda i gore, akomodacije. Vi se navikavate na suživot s onim što vas zapravo boli, jer mora se dalje. Kakvu ulogu ima informacija u poziciji nemoći, a pozicija nemoći je nažalost gotovo čitav NGO-sektor koji bi „trebao“ „polemizirati“ s pozicijom moći, koja šalje svoje građane u isti onaj rat protiv kojeg vi ne možete ništa. Stvar ne mijenjaju ni jačanje argumenata, ni novi dokazi. Poprilično pametni argumenti već postoje, a startu su već suvišni, što će vam argumentiranje protiv rata, ono je toliko očito da je... (koja je adekvatna zamjena za riječ blatantno?), a isto tako ni dokazi, ako stari nisu učinili ništa, što će vam novi. Postoji potreba za potpuno novim strategijama borbe protiv zločina i one se neće sastojati u tome da rasplačete neku domaćicu, ili domaćina, odnosno u tome da bilo koga senzibilizirate. U vrijeme najgluplje diktature u povijesti, diktature logike kapitala, vi imate pred sobom zadatak dokazati da rat nije isplativ. Jedina je druga mogućnost da gomilanje i taloženje bijesa kroz vaše jednosmjerne ventile, ne vodi u smjeru najmasovnije pobune i revolucije ikad. One o kojoj se sanjaju mokri snovi, one internacionalne, svjetske. Gdje će se senzibilizirani svih zemalja ujediniti. No uz RTL ne vidim kako je to moguće. Osim da takav jedan amortizer ne poluči kakav efekt brane, pa da zidovi popuste tek kada se voda već nagomila i nastane nesaglediva šteta, radije nego na vrijeme, pa da su poplave male.

Vojna je mašinerija samo jedan državni sektor koji ako želi više novca mora dokazati svoju svrhovitost i učinkovitost i to izravno u „boljitku“ države kojoj pripada. Ona to čini smanjenjem cijene sirovina kroz njihovo osvajanje i zaposjedanje. Ne postoje danas generali kojima treba objasniti da ubijaju nedužne civile. Polemika se oko toga jednostavno ne vodi. U kapitalističkom je društvu neisplativost ratovanja jedina realna prijetnja ratovanju, a to je ujedno i jedina poruka koja se može izgovoriti iz pozicije nemoći, a da ima potpunu moć nad daleko nadmoćnijim. Senzibiliziranje nije adekvatno, nije problem u tome da je ono loše. Vi ćete biti osviješten i informiran građanin i imat ćete kvalitetu više uz ogromnu cijenu. Senzibiliziranje je kao da zavojem liječite gripu i sve dok to činite, činjenica da nas više umire od srčanog udara jer smo većinom tužni, većinom bijesni, većinom nemoćni, frustrirani, pod stresom, nezadovoljni, nemoćni, nije, nažalost, važno. Pitanje etičnosti dobivanja nagrada i ostvarivanja uspjeha na ovakvim temama i problemima tek treba dokraja otvoriti. Do tada; pa i nije baš neki rat u Iraku, to se manjina koja ne želi pravdu i demokraciju malo buni, ne možeš sad baš reći rat, pa zar nije?

Kruno Filipović

Arhiva