Časopis za umjetnost i kulturu

Veliko siktanje

Usred noći sam začula siktanje. Znala sam da dolazi od nje. Budući da smo zbog njene mame po noći uvijek šaptali, siktajući zvuk ne bi bio ništa posebno da se nije ustrajno ponavljao svakih nekoliko sekundi. Ni oči nisam otvarala jer sam se osjećala preumorno od večernje vožnje autobusom do njenog mjesta. Nisam se mogla ni pomaknuti. Ili se savršeno nesvjesna nisam odmah odazvala. Tad je došlo. Veliko siktanje mog novog života.
– Dušo, molim te, okreni se jer toliko smrdiš da ne mogu zaspati.
Utrnula sam, bez najmanjeg pojma o čemu govori. Nisam bila sigurna jesam li dobro čula pa mi se činilo najpametnije praviti se da i dalje spavam i ona će možda zasiktati još jednom. Možda budem znala što napraviti. Došlo je drugo najveće siktanje mog života.
– Dušo, toliko smrdiš da ne mogu spavati. – Siktanje je popratilo duboko disanje, kao kad se nekome jako povraća.
Tako sam se prevrnula, napola spavajući, a sve više budna. U meni su se premetala pitanja, kao razigrani delfini koji skaču jedan preko dugog. Jesam li se zaboravila oprati? Nisam. Je li sve skupa mislila u prenesenom značenju pa, prema tome, ne smijem ni pomisliti na uvrijeđenost? Sumnjam. Jesam li dobro čula ili je sve skupa bila okrutna pogreška? Dobro sam čula, ali nikad mi nitko nije rekao da smrdim. Šutjela sam, naoko spavajući, i posezala u kuloare svojih spekulacija. U meni je bjesnjelo bezbroj bodlji koje su jedva čekale da niknu, a istovremeno su se budili vrtlozi strahovitih briga. Što ako me više ne voli? Što ako nikad ni nije? Što ako je upoznala neku drugu i sad sam joj odvratna? Što ako sam sve samo sanjala i u stvarnosti smo taj trenutak obje tvrdo spavale?
Razmišljanje je bilo previše grozničavo i nikako nisam mogla opet utonuti u san. Gledala sam kroz prozor u selo u kojem se svi poznaju i u glavi si vrtjela stalno istu misao. To si ne smijem dozvoliti. U tijelu pored mojeg, koje se okrenulo na suprotnu stranu i sad je ležalo s nogama kraj moje glave, trenutna slabost od mog smrada očito je oslabjela. Čulo se samo jednakomjerno disanje, sve je bilo tiho, s izuzetkom povremenog tipično subotnjeg šuma s ceste. Uvijek sam dolazila k njoj vikendima, nimalo sumnjivo, tiho, inkognito.
Ustala sam i odtapkala do kupaonice. Onjušila sam si pazuhe na svježe opranoj majici i zaključila da to ne bi mogao biti uzrok. Ponjušila sam si kosu, ako se u njoj možda osjeti dim cigarete, pa opet zaključila da nije ni to. Zaključila sam da se u mom dahu očito osjeti miris Jegera kojeg sam s njezinom majkom popila nakon večere. Blago mi se učinilo da ne smijem nikome dozvoliti takvo postupanje prema meni i da nije bilo u redu što me probudila usred najtvrđeg sna. Istovremeno sam razmišljala o tome kako neki ljudi imaju jako gadljiv nos i kako joj je vjerojatno nešto dignulo želudac da je tako morala zasiktati.
Odšuljala sam se do kupaonice, pazeći da ne probudim njenu mamu. Iz toaletne torbice sam izvukla bademov sapun i temeljito se nasapunala, krajnje tjeskobna. Ako već moram, bar ću otići u stilu. Kuća nije bila moja i nikada za vodu ni njoj ni njenoj mami nisam dala ni centa. Ali sutra, kad budem odlazila, ponudit ću im novac za troškove. Smatrala sam da s takvim čovjekom više ne mogu i da se moram zauvijek spakirati, ako ne ide drugačije, onda usred noći. Njena mama je spavala u kabinetu kraj kupaonice i bojala sam se pobuditi sumnju da se vrzmam po kući usred noći jer nešto nije u redu. Svoju poruku sam namjeravala predati na listu papira: Ne dolazim više jer nisam došla ovako daleko da bi me vrijeđala. Nakon pranja se unatoč svemu nisam još uhvatila pakiranja, kako ne bih bila glasna. Mame se to ne tiče.
Možda me voda ulijenila, pa sam kraj Biljaninog naopako okrenutog usnulog tijela konačno utonula u nemiran san sa samo jednom mišlju: Nikada više ne smijem dozvoliti da me bilo tko tako ružno rastuži. Ujutro se nisam mogla natjerati da uđem u kuhinju u kojoj me, sudeći po mirisu, čekala svježe skuhana kava uz nedjeljni doručak, koji se još uvijek pržio. Čuo se prigušeni smijeh majke i kćeri, koje će se, ako već i nisu, urotile protiv moje smrdljivosti. Ne smijem tamo, neću otići u kuhinju. Preobući ću se u spavaćoj sobi i neopazice otići, potom se voziti još tri sata i provesti vikend kod kuće, gdje ću sama sebi smrdjeti do mile volje. Plan su mi pokvarila vrata kuhinje, koja su se široko otvorila taman kad sam si navlačila čarape.
Promatrala sam njeno lice, koje se činilo bezbrižno i dobre volje. Možda je već zaboravila ili mi je bila spremna oprostiti jer sam se konačno oprala. Nisam se mogla pretvarati da mi je svejedno i osjetila sam da me promatra.
– No, kako je moja hrkalica? – nasmijala se do ušiju i poljubila me, na što sam nehotice izmaknula usne pa je njena toplina pala u prazno.
– Što nije u redu? Ružni snovi? Opet? – zabrinuto me pogledala.
Imala sam osjećaj da moramo šaptati jer mi se nije činilo primjereno da naš, očito neizbježan obračun, prisluškuje njena majka s kojom se ne slažem, s kojom tijekom posjeta najradije ne razgovaram, iako nam većinom kuha. Njena mama bi sigurno bila na njezinoj strani. Međutim, nešto sam morala reći, jer me je još uvijek zabrinuto gledala i pritom bila toliko lijepa, da mi se plakalo.
– Nisam sanjala i dobro se sjećam zašto si me probudila – rekla sam grubo, pretpostavljajući da sam izgledala na smrt hladna. Uporno sam ju gledala, među oči, a ne u njih. Kad god sam vidjela njene jutarnje živahne oči, znao me uhvatiti smijeh, a to nisam htjela jer je bio trenutak za ozbiljan razgovor.
Rekla je: – Već sam se naviknula, ništa strašno. Ali hrčeš. Ne čini mi se kao ništa strašno ako te zamolim da se okreneš na bok.
Hrčeš, rekla je. Nije rekla smrdiš.
– I tiho govoriš o osobnim temama kada je netko pored – šapćući je slegnula ramenima i značajno pogledala prema kuhinji u kojoj su ropotali lonci.
– Polako moraš shvatiti da te nema čega biti sram, znaš. Ne zbog mene, nego, to stvarno nije život. Zajebano se autirati , ali vjeruj mi da se isplati – pomilovala me po glavi i licu, a onda predložila: – Jedna takva mala inicijacija, hm?
Od svega sam čula samo da ne smrdim, nego hrčem. Očito sam je u polusnu krivo razumjela. Još mi nitko nije rekao da hrčem i bila sam uvjerena da se razilazimo, i tako uvjerena, da je svemu kraj, i da ću se satima i satima vući natrag doma, nakon što sam jedva došla, i uvjerena da me ne voli, uvjerena da sam usmrđena prasica koja joj ne dopušta noću spavati, uvjerena da će me njena mama za sve okriviti, uvjerena da je svejedno što kažem, jer ionako zaudaram kao pijandura kakva je bio moj otac i njegov otac prije njega. Toliko sam bila uvjerena kako će se sve skupa raspasti, da sad nemam pojma kamo s rukama i što s tim njenim nježnim izrazom. Da ga pospremim u džep i pretvaram se da ga nisam vidjela?
Kad su mi krenule suze olakšanja, gledala me sućutno i ništa nije pitala. Samo je rekla da je i ona imala ružne snove i jedino što je stvarno jest da nas čekaju kava i kajgana od domaćih jaja. Rekla je, što ako bi za nas rekle njenoj mami, koja ionako već zna? Bi li to bilo prihvatljivo? Kimnula sam i u svoj svijet pustila prvog čovjeka osim nje. Kad je njena mama čula da smo zaljubljene, na trenutak je otišla u sobu, a nakon toga, kad sam već bila uvjerena da plače, vratila se s paketićem. Cijelo vrijeme je nekako znala, rekla je. Našoj Biljani se to ne sviđa, ali meni je tako super, rekla je. Uzmi. Pripremila mi ga je prošlu večer, kad smo spavale, rekla je. Razmotala sam staromodni papir za zamatanje. Poklonila mi je kolonjsku vodu Tosca.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva