Časopis za umjetnost i kulturu

Tajna veza | Big blue | Surround | U neboderu | Četkica za zube

(iz romana Do isteka zaliha)


Tajna veza


– Još nisam spremna na taj korak, rekla mi je Luna već u drugom mjesecu naše ljubavi.
– Normališe, nema problema – kulirala sam.
Prihvatila sam tu činjenicu ko prolaznu vaginalnu infekciju. Obične, glupe i dosadne gljivice. Paket vaginaleta, malo strpljenja, probiotik tamo-amo... Činilo se razumljivo.
Cura je do jučer bila strejt, daj joj vremena govorili su ispod glasa moji prijatelji, a i meni je bilo čist' okej.
Uostalom, grad je bio pun njenih prijatelja iz djetinjstva, mama, tata, sestra, bivši dečki, ekipa iz srednje, ekipa s faksa... Stalno je netko od tih ljudi bio pored nas ili je mogao naići. I svi su oni, govorila je, jedva čekali da se dočepaju kakvog novog trača ili skandala, a ovo, ovo naše bi im bio ubod godine.
Umore se lako od svojih neplaćenih kredita, nepoloženih ispita, neregistriranih auta, natezanja sa šefovima na poslu, stalnih i nestalnih veza, djece, jedni drugih. Taj hetero svemir dopizdio je sam sebi, ta ubitačno dosadna tehnika „unutra van”, život kao izmjena sentiša Bijelog dugmeta i ska čagica Prljavog kazališta, iscijedi to čovjeka. Kad smo se nas dvije upoznale i pod velom najtajnije tajne prohodale, skoro sve njene frendice bile su u dugim vezama, ili zaručene, udane, s trbuhom do zuba.
Curke su je konstantno davile o tim svojim vezama na popodnevnim kavama i večernjim cugama, a ona je klimala glavom, davala empatične savjete, spuštala ruke na njihova ramena, padali su zagrljaji, suze, orila se Alicia Keys ili Pink. Za sve to vrijeme, tjeskobno je čekala pitanje „šta ima s tobom”. Nije mogla reć da ju je zavela osam godina starija lezbijka, nije dolazilo u obzir.
– Mi moramo dobro uskladit priče o tome otkad se znamo, di smo se skužile, na koju foru se družimo – izjavila je zabrinuto jednog popodneva, dok je friško oznojenu robu s treninga gurala u bubanj mašine za pranje.
– Uskladit priče? – iščupala sam dio rečenice i obrvu podigla u blagi protest.
– Pa daa, nastavila je Luna poduzetno, zamisli da se proseremo na nekom tulumu, ti kažeš da si me upoznala, štajaznam, na koncertu Darkvood Duba u Aquariusu, a ja istom tom već rekla da se znamo s tečaja brzog čitanja.
Buljila sam u mašinu koja je počinjala s pretpranjem. Staklena vrata bubnja su se punila vodom.

 


Big blue


Razmrljani, impresionistički body paint po mojim bedrima, ne mogu s njega skinuti pogleda. Rađanje mu uvijek sliči na tamnoplavo, dozrelo grožđe koje s vremenom stari u pjenušavo ljubičasto. Dodirujem kožu prstima, osjećam blagu bol koja me ispunja nekim morbidnim zadovoljstvom, osjećajem posvećenosti i pobjede.
Mogla bih je fotkati mobilnim, tu lijepu veliku modricu. Spremit je u arhivu i pokazivat je Luni u ključnom trenutku neke naše buduće svađe. Reći joj: „Vidiš ljubavi, to si mi učinila iz ljubavi.”
Modrica je u prvoj fazi. Prošla su dva dana otkad smo se potukle. Ona je svjedočanstvo da se to zaista dogodilo, da nisam ružno sanjala ili zabrijala.
Totalno si sick, kažem sebi i odlažem na rub kade jednokratni brijač kojim sam do prije minutu depilirala noge. Tuširam se, zatim sušim tvrdim ručnikom. Ponovno prelazim prstima preko bedrenog plavetnila, pažljivo kao da ću potrgati nešto dragocjeno i rijetko. Oblačim čiste bijele bokserice i napuštam zaparenu kupaonu.
U zatamnjenoj sobi je Luna, sjedi za radnim stolom za koji je velikom štipaljkom zakačena stolna lampa. U prolazu joj škicnem papire, očito skicira neki novi trening za posao. Gledam joj leđa i zaobljene lopatice koje se pomiču i ocrtavaju pod majicom dok piše.
Liježem na krevet. Luna skreće pogled s tablica na mene.
– Jesam seksi? – pitam je i smješkam se šeretski. Primjećujem da gleda baš u onu najraskošniju modricu na mojem lijevom bedru. Onu kojoj sam prije par minuta tepala.

 


Surround


Kao da si prazan list papira. Bijeli, kvadratni A4 format, nepregledan i visok u svojoj turobnoj dubini.
Ne osjećaš ništa, odlučila si naprosto ne biti tu, odsustvovati iz drame.
O da, priredit ćeš ti svoju kasnije, al sad nije tvoj turn, znaš to, vježbala si.
Sto si puta ovo sjebala,održavaš godinama generalne probe, pola glumaca ti je pomrlo, više se nitko ne sjeća pravog sinopsisa i dijaloga, svi samo bauljaju pozornicom i sriču iskrivljene rečenice. Više nemaš prava na zajeb, govorila sam sebi i bodrila se.
Večeras ćeš ostavit Lunu. Da, jebi ga. Učinit ćeš to pošteno i odlučno. Reći ćeš sve što moraš reći i nećeš pristajat ni na kakve pregovore i cjenkanja. Ne smiješ joj dat da te isprovocira na povlačenje.
Ne smiješ razgovarat o prekidu ovaj put. Nije u tome kvaka. Stvar je tome da ti odlaziš i da je ovo kraj. Želiš to izgovorit da te čuje, da joj dopre od ušiju i svijesti. Riječi tvoje odluke moraju dolazit iz svih smjerova, ko jebeni surround sistem!
Ma što Luna rekla, ma što odgovorila ti ćeš joj ponovit ključnu lajnu: „Želim prekid!”
Reći ćeš joj to lijepo, mirno, udahnut ćeš negdje sa strane dovoljno zraka u pluća i izgovorit ćeš tu opaku filmsku rečenicu ovaj put zaozbiljno.
„No more I love you's”, pjeva stakleno precizan glas Annie Lennox.

 


U neboderu


– Jeste se jebale? – pitala me Luna očiju crvenih od plača. Tekao je već četvrti sat našeg razgovora u Merinoj garsonijeri, koju je ona napustila odmah po mom dolasku. Na moj užas, zgrabila je trenirku, jaknu i već pripremljen ruksak i otišla.
– Ljube, nemoj nas mučit...
– Ne zovi me ljube, nisam ja više tvoja ljube, pička ti materina. Jeste se jebale, pitam te.
Stajala sam leđima naslonjena na zid, nekoliko koraka od nje. Luna se podigla s kauča, došla i stala svojim licem i tijelom centimetar od moga.
– Nismo stvarno, nismo još – pokunjeno sam iscijedila iz sebe toliko traženi odgovor. Utjecala sam se u to da će ovaj dodatak „nismo još” učiniti moj odgovor autentičnim i da će se ona konačno smiriti.
Luna je ispitivački motrila svaki mišić na mom licu i ne prestajući me gledati, spustila se u čučanj. Nisam kužila što čini. Uhvatila sam veliki zalogaj zraka i u uzdahu ga pustila van.
S obje je ruke zadignula nogavice mojih hlača. Prstima je polagano i minuciozno prelazila po glatkoj koži potkoljenica. Puštala sam je da to čini i dalje ne znajući kamo to vodi. Nakon što je došla do koljena, beživotno je spustila ruke, prevalila se na pod i počela jecati.
– Lažeš mi, lažeš, friško si obrijana – govorila je kroz suze. – Jebale ste se, ti mi opet lažeš…

 


Četkica za zube


U dubini donje police nalazim staru Luninu četkicu za zube. Vadim je i držim u ruci. Nisam znala da je tu, bila sam uvjerena da sam cijeli stan očistila od njenih stvari. Četkica se nekako provukla, utopila se u kupaonski kadar, skoro nevidljiva, poput azilanta koji je s krivotvorenim pasošem skliznuo preko granice.
Na trenutak odlučna krećem prema košu u kuhinji,ali odustajem, vraćam se ipak u sobu s ovim neobičnim ulovom. Shvaćam da je ta bijelo-modra Aquafresh četkica s malo tvrdo skorene paste stare mjesecima sve što mi je pukim slučajem ostalo od Lune.
Ne znam što ću s njom. Držim je na dlanu kao da važem težinu ovog zametnutog predmeta. Pokušavam se oraspoložit idejom da je doniram Muzeju prekinutih veza, hah.
Pitam se kad je zadnji put Luna oprala s njom zube. Ono jutro onog petka, da.
Onda mi pada na pamet bolesna ideja za još jedan rastanak s Lunom. Hajd, pa to će bit zadnje, to i kraj, napravit ću od toga simbolički ritual, stonasat, možda se tako riješim još par kila balasta na kičmi i savjesti.
Otvaram tubicu paste za zube, stavljam malo i krećem prati zube, dugo i temeljito, s vremena na vrijeme ovlažim četkicu, želim da se oni skoreni ostaci od proteklog Luninog pranja razmekšaju i rastope u pjenu i pomiješaju s friškom pastom i mojom slinom. Ljuta bizara, ali ipak uživam dok fanatično kružim po desnima, zalazim u svaki zakutak. Precizna sam kao što propisuju u onim lifestyle magazinima za ljepotu i zdravlje.
Nakon što shvatim da sam već stvarno zapjenila cijelu čeljust i usta, ispirem se vodom. U umivaonik padaju krpice pjene i gube se u slivniku, pod mlazom perem i četkicu. Brišem usta ručnikom. Shvatim – to je to.
Odnosim je u smeće. Imam osjećaj da sam se konačno oprostila.

Arhiva