Časopis za umjetnost i kulturu

Rekla si da je to ljubav

Polako su se izmjenjivali svjetlo i sjena, u dugom rastanku, dođi opet sutra, čekam te. Mrak je teško legao na naselje i ptice su utihnule.
Tvoje oči bile su uvijek mračne, bile su mračne i tamne, kao tvoja kosa. Krila vrana su se prepletala sa srebrnim nitima, bože, tako dugo te poznajem, da si u međuvremenu postala siva. Ležala si na meni, tama je puzala po tlu, po zidovima i ovijala nas kad smo ležale na kauču. Tvoj dodir mi je bio odvratan. Ispružila sam ruku do stola i smotala si cigaretu, a istovremeno zgnječila foliju na kojoj su bili ostaci kokaina. Godinama se već nismo urokale zajedno. Ovaj put sam pristala na to. Možda bude bolje. Upalila sam cigaretu i počela te milovati po hrptu.
– Bi li rado da te pojebem, ha? – pitala si me. – Znaš da ne jebem kad sam urokana. Osjećam se kao da nisam ovdje.
Nasmiješila sam se. Nije te bilo „ovdje” već polovicu tvojeg jebenog života. Nije te bilo godinama – rijetke trenutke trijeznosti bi teško nazvala postojanjem. Sad si tako sitničava.
– Razgovarajmo – lijeno si rekla i svalila se s mene.
Razgovarajmo. O čemu bismo razgovarale? Možda o tome što je rekla posljednji put na kavi, ili o tome kako je bilo posljednji put vani, ili o tome kako bi rado otišla, ili o tome da bi rado još jednom napustila moj prokleti život.
Pogledala sam te i prisilno se nasmiješila. – Dobro... hm... aha! Zadnji put sam išla sa Zvezdanom u kazalište. Glupa predstava, ali je bila zabavna. Sjedile smo na barskim stolićima i pred nama su se nizale besmislice iz dadaističkog razdoblja. Nisam znala da besmislice mogu biti tako zanimljive.
– Kad si išla u kazalište?
– U srijedu. Kasnije smo još išle na pivo i razgovarale i Zvezdana mi je pričala kako razmišlja da ode na putovanje, znaš, pa sam zaželjela i ja isto nekamo otići...
– Kad si išla? U srijedu?
– U srijedu, da, pa što? – I kasnije sam se sjetila. I bilo je prekasno. Jebena droga. Jebena zaboravljivost. Jeben trenutak bez povratka. Hladnoća mi se spustila niz leđa, tijelo mi se zgrčilo u strahu, slina mi je zastala u grlu i oči su mi lutale, kao da su tražile rješenje koje je u mom vidnom polju. Mogu lako pobjeći kroz vrata, ali... neće ići.
– Svinjo. Pizda ti materina! – Uspravila se i zataknula si kosu iza uha. – U srijedu, ha?! Da ti kažem, što, prije nego još šta izvališ. U srijedu si rekla da ćeš biti kod kuće. U srijedu su, kao, trebala vremena za sebe. Zvala sam te popodne da idemo na kavu. Jesam li te zvala?! Jesam li?! Reci mi, jesam li?!
– Da, jesi – rekla sam tiho. Kako sam zaboravila. To, da si me zvala, nije bilo ništa novo. Zvala si me pet, deset puta na dan i svaki put sam morala glumiti da sam vesela, da imam hrpu sranja za reći, da imam vremena razgovarati s tobom, da stvarno želim razgovarati s tobom. U trenutku sam se sjetila da sam tad lagala. Sve te godine, jedino izgovor da trebam vremena za sebe je uspio umiriti tvoju megalomansku potrebu za blizinom. I svako toliko sam taj bezumni izgovor krvavo trebala.
– Ja se trudim. Ja ti pišem, zovem te. Uvijek odvojim vrijeme za tebe. Rekla sam ti da mi ne lažeš. Jer znam. Ja sve saznam. Pizda si, znaš, pizda.
Ustala si, upalila cigaretu i živčano gledala u pod. Tresla si nogom u ritmu rastućeg bijesa, zaplesala bi na ritam bubnja tvoje osude na vječno trpljenje, kako sam zaboravila. Čeljust ti se pomicala na licu, znala sam da škrgućeš zubima. I da si razjarena.
– Gle, mišiću. Oprosti – rekla sam mirno, okrenula se tebi tijelom, mazila te riječima. Možda mi uspije. Možda ćeš vjerovati svom sranju koje govorim.
– Nisam namjerno. Tako sam htjela u kazalište. Nije bilo načina da odem s nekim drugim. Trebala sam vremena za sebe i znala sam da ćeš biti bijesna ako ti kažem da idem sa Zvezdanom. Nisam te htjela naljutiti. Oprosti.
Tiho si ustala. Otišla si u kuhinju, do hladnjaka, otvorila pivo i sjela za kuhinjski stol. Naslonila si se na kauč i uhvatila na glavu. Pomislila sam, danas će biti duga noć. Pomislila sam kako moram sutra raditi. Pomislila sam, da neću. Da neću to da si ovdje i da ne želim imati taj besmisleni razgovor s tobom. Napipala sam rupu u kosi. Pred tobom sam se čudila zašto mi je samo na jednom mjestu, u kružnom obliku, otpala kosa. Začudno smiješno sam ti predstavila rupu straha, koju si mi iskopala svojim riječima. Zbog tebe nemam kurčevu kosu. To nije ostavilo veći utisak na tebe.
Onda sam računala. Na vagu sam stavila mogućnosti koje imam. Ili bolje – koje nemam. Što će biti gore. Da ustanem, odem do tebe, uzmem te za kosu i udarajući nekako izbacim iz stana, zalupim ih zauvijek i nikad se više nećeš vratiti. Znam da bi stajala pred vratima, dulje od vječnosti, i čekala. Možemo se kotrljati po stepenicama i da te skoro zadavim – kao zadnji put. Mogu zavapiti do neba i pustiti zdravom razumu da napusti još jednom moje tijelo i pustiti tjeskobi da me napokon utopi.
Druga mogućnost je bila da se zgužvam i poprilično suzbijem svoju čovječnost. Pritom sam morala kroz sve gađenje, kroz cijelu sebe, nekako sam morala zakoračiti kroz svoje postojanje, drhtave usne zamijeniti blagim smiješkom i tvrdu ruku zamijeniti mekoćom. Nekako sam te morala uvjeriti da me voliš, i da ja volim tebe. Morala sam privesti večer kraju, bez daljnjeg isklizavanja, i umiriti te. To bi značilo da ću tu noć spavati i sljedeći dan nastaviti život. To bi značilo pregrmjeti noć i reći si „preživjela sam”.
Morala bih te pustiti. Ali, to ne mogu danas.
Otišla sam za tobom u kuhinju i sjela.
– Pivo, ha? Nisi mamurna od jučer? Oprosti, mišiću. Gle, obećavam da ću ubuduće govoriti gdje sam, i obećavam da više neću lagati. Znaš što? Idemo u petak u kazalište? Ha? Što misliš? Izabrat ću predstavu na koju ćemo ići i kasnije idemo na pivo. Poslije toga mogu doći i do tebe. Već dugo nisam prespavala. Daj...
Srknula si pivo, odložila telefon po kojem si nešto bijesno tipkala – vjerojatno jednu od tvojih trenutnih poznanica. Sve su otišle, prije ili poslije, kad su shvatile da zahtijevaš njihovo vrijeme u količinama koje si nitko ne može priuštiti.
– Ok – okrenula si se k meni, uhvatila me za majicu i prijeteći me pogledala. – Ali, to je bilo zadnji put, jesi li čula! To je bilo posljednji put!
– Da, ok, ok. Daj, i ja ću još jedno pivo. Dođi, idemo na kauč.
Kad smo sjele i odložile pivo, stisnula sam se k tebi i poljubila te. – Maco, daj.
Razumjela si i posegnula pod moju majicu. Pri svakom dodiru me je boljela koža, neugodno se uvijala. Stiskala sam zube i gledala u strop, kad si polako putovala prema mojoj pički, i namjestila se tako, da sam sjedila raširena pred tobom. Lizala si me, strasno, ja sam stenjala, kao da mislim ozbiljno. I gledala sam te i mazila, kao da mislim ozbiljno, i jebale smo se kao da mislimo ozbiljno. Strast mi je preplavila tijelo. Tijelo se odaziva, tijelo ne zanima zašto, i zašto ne. Prije ili poslije popusti pred nadražujućim dodirom i zaboravi na svijest koja se bijesno opire i upija. Znala sam da je noć riješena.
Vani je bilo tamno, a u trenutku preostale svijesti sam znala da petka neće biti. Možda bi ovaj put uspjelo. Možda bih ovaj put otišla. Ali ne danas. Danas ćeš me pojebati i vratit ću se na svoje neki drugi put.
Danas sam riješila večer i sebe. I to je jedino važno.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva