Časopis za umjetnost i kulturu
Neću imati duge sive pletenice, moja kosa je još sad pretanka.
gologlava pod udarcima, poljupci planeta između škripaca zvijezda ću biti.
 
Gdje će mi zubi padati u umivaonik, gdje mi tijelo bude određivalo koreografiju dana;
Imat ću smisao za smijeh; gdje budu otisci mojih prstiju na kvakama
                 zamijeniti holograme na plazmama.
 
Neću si odjeću ograničiti na pastelnu, blagu bež. Moje majice bit će s kapuljačom.
 
Moje oči će biti s većim i gušćim zavjesama;
Od čega će bore biti dublje – rado bih uhvatila svaku neoznačenu obvezu.
 
Moji laktovi će biti opušteni, ali znat ću srdačnost
                                                                                  ponuditi drugačije;
moji ljudi, bit ćemo ušima bliže,
                                          ali praznine će biti
                                                                                 još bolje napravljene,
još bolje;
 
moj jezik, upaljen, izoliran, bez žila, ali s ožiljcima vatren;
bit će krvi opet
                                                                                  moj najdraži trag;
izrazitije moji preci ili bliže drugima, sebi, bit ću puna sjećanja
ili njihov
                                                                                                                    gubitak, što;
bit će kičma, ili po vlastitom uzorku uspravljena, jer, kokosovi džepići, moje riječi
 
                                                                                                           okrhnuta katana.
Bit ću više dečkić ili više djevojčica: više oba ili oba promijenjena;
 
                                                                                             Bit ću tisa ili travnjak,
                                                                                                                    bit će riječi
stog za njen sluh;                 bit će pitanja
 
                                         ili će biti leševi,
 
još pred svima – budem li uopće.

 


Gdje se zaustavljam raspolavljati, kada se gužva iz mojih krugova
lijepi na gužvu krugova iz nekog sjećanja.
 
ruke, koje su ribale stvrdnute mrlje plazme s pločica. Dodirivale su
tvoje zidove, stranu ruku su stisnule prije toga, izgrebale su
prljavštinu sa stola, uhvatile su tisuću puta uhvaćenu kvaku, dohvaćale
tipkovnicu, trgale su papir i brisale blato s kože, trljale su se
pod vodom, potom su jele, i zaposlile su se u trošenju
pokreta. Gdje se poslije, kad se riječi razdijele, množe; gdje se ja
 
zaustavljam, gdje lice ne zaustavlja, ali mu drugo lice ne vjeruje. Gdje
je smijeh lica smijeh ogledala i sreća, a drugo lice ne zna
gdje.                                                                                      gdje
se mnoštvo krugova iz sjećanja i mnoštvo krugova iz predočenja
spajaju u dodiru nekih ruku. gdje?

 


odrežeš svoje bokove, da si lakša. na balkonu se stvara kup mesa.
Ako bacim na stranu svaki sloj, koji dobijem,
nabiru se novi kupovi. naslovnica kiča,
gdje te povećava. praška plivačica, koja mi je jednom poklonila ogledalo u cvijetu,
je dignula pred tim branu.
                                                                                   plivala je bokovima,
zapravo ih ni ona nije i nije imala.

 


Samo ti zidovi su tvoji zidovi. Zamjenjuju se društva, mijenjaju se zvukovi;
djevojke se pomlađuju. samo iza tih rešetaka se tvoje tijelo razapne - nema
drugoga podija.
 
gledaš svih - tvoje i drske;
drže se i ruke drže, dišeš i crno sunce se nad nama vrti, prazniš se
i ne treba se događati drugačije, u tom teritoriju dišeš skrletno, nitko ne može vući
željezo oko tih glatkih vratova, noć je i dan je, kad jesmo, pišemo, kad plešemo,
pišemo i zvuci gibaju bokove.
 
i ti samo lako                                        kakao prah pobrišeš s mojih usana.
 
na te zidove se naslanjaš sa savijenom nogom. na te svodove
naslanjaš se golim rukama. djevojčice su
i pomalo dečki pomalo djevojčice. granatne noći ispireš s čašama vode
i tu je tvoje sklonište:                    zapravo se pritišće i
 
ispod tih svodova               se dižeš:
 
tu su tvoji poljupci
u tim zidovima – jer samo ti zidovi
su tvoji zidovi.

 


Zaustaviš se kod nje, nagovoriš ju; klizneš joj po kičmi:
Novo zaustavljanje.
                       govoriš već o zvuku svjetlosti, koja te budi.
 
učiš usporiti ritam zvijezda i puštaš ih u tunel;
                                                          ali poslije odeš:
 
pred tobom je zauvijek djevojka. Ništa veća od tebe.

 

 
Sve više je djevojčica i sve manje prozora. prije svega granatnim jabukama,
koje nudiš,
sve manje djevojaka
odraste s ljuljačkom.
                                                                          sve više djevojaka
odraste s ljuljačkom.

 


Katkad čuješ glazbu i digneš ruke, kao da si na pozornici. Otvoriš se
u priču
i tijelo pustiš igri. Katkad nešto popiješ, ali još uvijek, postavljeni na vrh
ogledala,
ne voliš govoriti. znaš, da je glazba više smislena. okopavanje
jaraka je naravno još više smisleno. katkad zato digneš ruke
i nešto piješ; tijelo pustiš u igri.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva