Časopis za umjetnost i kulturu
(iz zbirke priča Otroci nočnih rož)


1.
 
1. lipnja, oko 17.15
– Neću se boriti, nema nikakvog smisla. – rekla je Debra umornim glasom i ravnodušno odgurnula kup starih časopisa sa stola. Otkako su se pred njenim vratima krenuli pojavljivati tajnoviti paketi, vidno je slabila i gubila volju za životom. Iz dana u dan se smanjivala. Ništa čudno da je u stanju i situaciji u kojoj je bila, otkad je imala za petama nevidljivog progonitelja, neprestano bježala i izbjegavala ljude. Preostalo joj je samo nas troje prijatelja koje je puštala u svoj stan.
– Svejedno mi je ako umrem već sutra. – nastavila je nakon stanke i guste tišine koja je ležala među nama. – Miriši po kiši, – melankolično je rekla – osjećaš li kako miriši na kišu? Raširila sam nosnice i pokušala nanjušiti kišu, iako je bilo samo mirisa paljevine. Stalno je bio u zraku, kao da gori drvo ili hrpa smeća na deponiju. Neki luđak je nedavno na travnjaku u blizini grada spalio automobilske gume; rastopljena guma zagadila je podzemnu vodu i bazen.
Možda će doista kišiti. Svjetlost je bila prigušena i čudna. Opet je bio jedan od onih dana kad se čini da je sve ovijeno u maglicu. Debra je zbog toga bila još malodušnija. Jednom je rekla da nikad ne bi mogla živjeti u Rejkjaviku, da bi poludjela ako bi pola godine oko nje bila tama, a ostalu polovicu turobna magla. Na dlanovima sam osjećala hladan znoj, iz susjednog stana je mekano šumjelo, u pregrijanom stanu je jedva čujno lepršala ljubavna melodija. Kroz prozor sam promatrala stupove s električnim instalacijama, tanku srebrnu žicu ovijenu maglicom blijede svjetlosti. Debra je široko otvorenim očima zurila u zid. Bila je zanesena. Iz tame njenih očiju gledao je užas kao da na nevidljivom ekranu gleda bljeskanje fleševa, lokve krvi i raspadajuća tijela na hladnom betonskom podu neumoljivog grada. U trenucima zanesenosti nije trebala nikoga. Hodala je po dnu zbunjene svijesti i u tom trenutku ne bi ni primijetila kad bi otišla. Žena na gornjem katu je histerično vrištala, vrisak je odzvanjao po stepenicama i hodnicima, a Debra ni to nije čula. Bila je potopljena u zastrašujući svijet slika koje su se kao glineni golubovi, kao brze mete na streljani, pojavljivale pred njenim očima.
– Danas sam pred vratima našla zub. Gledaj! – rekla je s nekom tvrdoćom i takvom očiglednošću u glasu, kao da je svježe izvađen zub pred vratima njenog stana, položen u kutiju podstavljenu crvenim baršunom, nešto sasvim svakidašnje. Pri pogledu na zub me uhvatila slabost. Kutnjak, kojeg je postrance načelo gnjiljenje, sa stvrdnutom krvlju na izvađenom korijenu, podsjećao je na umanjenu kuku, onakvu kakvu imaju mesari da na nju objese meso svježe zaklanih životinja.
Kraj kutije sa zubom je na razbacanom stolu ležala liječnička dijagnoza koju je Debra dobila ujutro. Leukemija je prešla u agresivnu fazu i njeno vrijeme je isteklo.
– Još dva mjeseca, najviše pol godine. – rekla je grobnim glasom. Vidjela je kako sam se smrznula pri pogledu na zadnju dijagnozu. Znala sam da mi to čak i ne bi rekla. Taj prizor sam već vidjela. Već nekoliko puta sam vidjela smrt koja je gledala kroz oči živih ljudi.
– To ne možeš znati. – svejedno sam rekla i trudila se zvučati što uvjerljivije. Onda sam krenula. Iz mojih usta su frcali vatreni zubi užasa, kako često se liječnici zabune u svojim prognozama, kako su svi previše pesimistični i često zlobni, sadistični pri izricanju svojih prognoza. – Kako tumačiš da liječnik nekome tko ima rak kaže: Razmišljajte pozitivno!  Potom rodbini te osobe u postelji, u istom dahu, kaže neka se pripreme da će ta osoba s rakom najkasnije u dva mjeseca biti mrtva zbog jetrene kome? – rekla sam Debri. – Neki doktori nisu sasvim pri sebi. Čula sam za siromaha kojemu je njegov doktorčić koji je taman izašao s faksa značajno obznanio da se previše ne veseli, ako je dotad kemoterapija bila uspješna jer svoj tumor neće nikada, zaista nikada ukloniti iz glave pa niti kemoterapije na dugi rok neće puno pomoći. Bijednik. Kao da ne može priuštiti život drugima, i to onima kojima po njegovoj ocjeni nije još dugo ostalo.
Debra me, utopljena u blijedo i mutno ljetno svjetlo, poslušala s odsutnim izrazom na licu i nije ništa rekla. Pomislila sam da joj je možda slabo jer se u zadnje vrijeme uopće ne brine o sebi. Njen stan bio je razbacan, a zrak pljesniv. Ventilacijski preklop bio je čvrsto zatvoren, iz koša za smeće širio se slatki smrad gnjileži. Rado bih joj skuhala nešto lagano – povrće bez začina i soli, sojin odrezak, ribu, nešto dijetno da ne bih opteretila njen uništeni organizam. –Moraš jesti, – ustrajala sam – moraš. U usta sam joj na silu ugurala komad jabuke, Debra je nešto zamumljala, odolijevala je i okretala glavu. Bila je tako nemoćna. Pomislila sam na sve koje sam izgubila i koji se više nikad neće vratiti.
Manuel je dva puta promijenio spol. Iz Manuela u Izabelu i opet natrag. Nije htio biti dečko koji se s drugim dečkima nakon nastave zabavlja tako što razbija prozore i željeznim lancima udara karoserije odbačenih automobila, skače po njihovim krovovima, utrkuje se motorima, kamenjem gađa pse skitnice i mačke na deponijima za smeće i djevojkama na uho šapće svinjarije. Kad je napokon promijenio spol kako bi pobjegao od sve te grubosti, zaključio je da je još teže biti žena. U njegovom slučaju dva puta teže. Svijet se napokon slomio. Nikamo nije mogao otići pa se vratio i pokušao iznova. Unatoč ružičastom puderu i obojanim usnama, njegovo lice nakon brojnih kirurških zahvata bilo je bjelkasto-zeleno, podbuhlo i uništeno od kemikalija koje su plastičnim cjevčicama unosili u njegovo tijelo. Sjedili smo na recepciji londonskog hotela, bio je prvi siječnja oko tri nakon ponoći, vani su pucale petarde, nebo je osvjetljavao vatromet, ljudi su se veselili nadolazećoj novoj godini, a nas dvoje smo sjedili u polutami separea i usred prigušenih, lijenih zvukova džeza pili crno vino. Njegovo tijelo bilo je od hormonskih terapija tako napuhano da je bilo potpuno bezoblično. Članci na prstima bili su natečeni i tvrdi, ruke su mu se stalno tresle, dlanovi su mu bili mokri od znoja. Jedva je držao čašu i prinosio je ustima. Znala sam da je pitanje tjedana, možda mjeseci, kad će se raspasti i srušiti. Znala sam da i on to zna. Kroz prozor hotela vidjeli smo obojane iskre. Manuelovo lice više nije bilo ni muško ni žensko. To više nije bilo ni lice, nego unakažena koža, napeta preko lubanje, koža bića koje je znalo da umire.
Pokušala sam ponovo prizvati prizor te noći u londonskom hotelu. Manuel je umro krajem veljače. Urnu smo odnijeli u planine i njegov pepeo pustili u zimski vjetar nad ponorom.
Ustreptala sam od mirnog noćnog zraka, od toplih lokvi, od zvukova ulice usred sitnog sipljenja kiše. Debra je hodala u sve većim krugovima oko mene, sve dužim koracima. Među nama bila je stisnuta vlažna tišina. Kad bi bar mogla zamijeniti krv u njenom tijelu, kad bih bar… Gledala sam u željeznu mrežu ventilatora, kojeg unatoč vrućini nije uključila. Lopatice sjajnog kroma mirovale su kao krila usnulih moljaca i presijavale se na popodnevnom svjetlu koje je prodiralo kroz crvene prozirne zavjese. U sredini ventilatora bio je crni krug s bliještećim natpisom Princess.
Debra je iznenada počela suho i žestoko kašljati. Papirnatom maramicom sam joj otrla znoj koji je u mlazovima curio po njenom licu. Tad sam i ja osjetila miris kiše.
 
 
2.
 
18. veljače oko 17:45 i 25. veljače oko 23:13
Počelo je nedužno. U veljači je pred vratima prvo našla u crveni baršun uvijenu kutiju. Na događaj smo već zaboravile kad se stvar kroz tjedan ponovila. Debra je bila izvan sebe. – Taj frik se opet pojavio. – histerično je uzdisala u slušalicu. Pred vratima je opet bila kutija uvijena u crveni baršun. U njoj su bile fotografije – Debra s telefonskom slušalicom u rukama, Debra koja se šminka, Debra u ružičastom kombineu i uvijačima u kosi, Debra koja se depilira. Fotografije su bile snimljene kroz Debrin prozor. Bila je na kraju živaca. Osjećaj da je neznanac gleda iz tame, da cijelo vrijeme promatra kako Debra spava, bio je užasan. Složile smo se da je po svoj vjerojatnosti psihopat koji je na pik uzeo transseksualce. Svi su znali Debru. Svi su znali za nju. Bila je lokalna atrakcija. Lako bi mogao biti i vrebatelj. Lako bi ih moglo biti i više. Iskreno su je mrzili. Za njih je bila stvor gori od kriminalaca najgore vrste. Kako ju je samo gledao muškarac iz susjednog stana! Nikad joj nije otpozdravio, samo je buljio tim pogledom stroja sa željeznim zupcima koji bi ju u trenutku mogli rasparati na pola. Većina susjeda ju nije pozdravljala, ni s njom ikada razgovarala. Samo su zurili tupim pogledima i ostajali nijemi.
Debru je počela hvatati panika. Crvenim prozirnim zavjesama zagrtala bi prozore, čamila u crvenoj polutami i čekala da vrebatelj opet udari. Tamo vani, negdje iza mnogih zatamnjenih prozora, vrebali su na nju. Tamo su bile oči koje su dan i noć vrebale.
 
 
3.
 
8. ožujka oko 14:15
Na dan žena ispred vrata ju je opet čekao paket. Kad je Debra videokasetu stavila u rekorder, vidjela je prizore jednoga od rijetkih dana kada nije zagrnula zavjese, u nadi da je vrebatelj odustao, da se naprosto zasitio.
Kamera je polako klizila preko sobe, potopljena u duge sjene popodneva. Slijedila je snimka hodnika izbliza. Oko kamere je srkalo zidove i uzorke žarećih baršunastih tapeta. Snimka je bila toliko jasna da se činilo kao da gledalac sam stoji u hodniku. Čak su i utori na mesinganim okvirima ulja na platnu koja prikazuju aktove bili vidljivi. Slika je bila toliko povećana, tako oštra, da si mogao razaznati mišiće golih kupida i njihova anđeoska lica, prelijevanje plave i zelene boje uzorka paunovog repa koji je krasio tapete, takve detalje.
Potom su se otvorila vrata na desnoj strani i po hodniku je prema gledaocu prilazila Debra, gola do pasa, bokova prekrivenih u smeđi ručnik. Zaustavila se pred velikim baroknim ogledalom nad toaletnim stolom i dugo zurila u svoje lice. Brijaćim aparatom je počela brijati svoja prsa. Polako, s filigranskom preciznošću, beskonačno strpljivo je pomicala oštricu aparata u ravnim linijama, kako bi odstranila sve stršeće tamne dlake. Mokrim ručnikom otrla si je odrezane dlake s prsa, koja su se sad potpuno bijelo sjajila. Onda se latila nogu i trbuha. Kolonjskom vodom si je otrla lice, u ruke uzela posudu s puderom i utrla si ga na vrat i prsa. Sad je njegova koža bila glatka, meka i mirisna. Otvorila je pretinac toaletnog stola i izvukla kutiju s poklopcem na kojem je bio nacrtan paun u neobično bisernim bojama. Unutra su bile kutijice sa šminkom, četkica za bojanje obrva i trepavica, pudrijera, ruževi i olovke za usta, vata, odstranjivač pudera, malene bočice parfema različitih oblika i boja među kojima se najviše isticala ona u obliku muškog torza, rašpice i škarice za nokte, pincete i noćna mrežica za kosu. Oko kamere približavalo je njegovo lice kad je počeo čupati obrve. Iako našminkano i s odstranjenim dlakama, njegovo lice je zbog uglate brade i dalje izgledalo muški. Potom je iz ladice toaletnog stola izvukao malenu kutiju od tamnozelenog glatkog baršuna i iz nje uzeo par naušnica u obliku sunca. Kad si je stavio periku s dugim valovitim crvenkastim vlasima, crte njegovog lica dobile su mekši izraz. Ogorčeno muško lice s trpkim usnicama počeo se polako topiti kao snijeg na jutarnjem suncu. Na njegovo mjesto stupio je profinjeno melankolično lice. Žalosno se nasmjehnulo svojoj preobrazbi u ogledalu. U njega je sad gledala žena koju je oduvijek nosio u sebi. Onda je iz ladice uzeo bijelu plastičnu bočicu i na dlan istresao dvije dugačke kapsule. To su bile tablete za snižavanje muških hormona u krvi. Prije nego što ih je progutao, namrštio se. Već tjednima mu je, prije nego što bi popio čašu vode i nešto malo pojeo, bio slabo.  Često ga je boljela glava, bio je nadasve umoran i tijekom zadnjih tjedana je jako smršavio. Njegovo tijelo postajalo je sve tanje i gubilo i ono malo mesa koje je prije imalo. Prva tri mjeseca hormonske terapije je povraćao. Onda je polako prišao ormaru i iz njega uzeo crvenu svilenu košulju s volanima i crnu svilenu suknju koja mu je dosezala do koljena. Volio je žensku eleganciju i španjolski temperament. Možda bi si trebao izabrati jedno od španjolskih imena žena iz Almodovarovih filmova. Mogao bi biti Kika. To zvuči zanimljivije, erotičnije od Debre. Kika, Debra, Kika, Debra… U trenutku kad je počeo pomicati salonke, snimka je završila. Na praznom ekranu prijeteći je sniježilo.
 
 
4.
 
1. lipnja, oko 17:35
U Debrinom stanu sve je bilo razbacano. U crvenom polumraku vidjela sam obrise odjeće odložene na naslone stolica, kupove knjiga i časopisa na klupici prozora, na kuhinjskom stolu i podu, cipele razbacane po hodniku. Smrdjelo je po nikotinu. Pepeljare su bile pune opušaka cigareta. Pomislila sam da je prisiljena ugušiti se u vlastitom smeću. Prišla sam prozoru, pomaknula crvene zavjese skorene od nikotina i široko ih odgrnula. Mutna bijela svjetlost se kao pjena divovskog vala gradskog smoga razlila kroz sobu. Debra je odskočila. Već dugo nije bila naviknuta na svjetlost.
Futuristička kocka od pleksiglasa i metala odsijevala je u popodnevno nebo nad gradom. S prozora Debrinog stana to se dobro vidjelo. Jednom sam bila u tom muzeju smrti, kako smo ga zvali, kad su ga postavili usred zapuštenih hangara i skladišta kraj metalno sive rijeke, kako bi se ljudi osvijestili o užasu ekološkog uništenja planeta. Kad bi ušao, sudario bi se sa živopisnim prizorima projiciranima na zid. Dokumentarac je prikazivao ribe napuhnutih trbuha, čudne kvrgave stvorove slične meduzama, podivljalu vodnu vegetaciju, slojeve otrovanog mulja, blata, plastike, automobilskih guma i karoserija koje su snimili ronioci na jednoj od istraživačkih ekspedicija kad su još tražili tragove života u rijeci i ocjenjivali stupanj ekološkog zagađenja. Povišena radijacija? Kemijski otrovi? Smrtonosne bakterije koje su u vodu ubacili teroristi? Film nije nudio odgovore. Nakon zastrašujućih prizora nizala su se samo pitanja.
– Što je s njim, nikad neću zapamtiti njegovo ime, dolazi li još, javlja li se? – pitala sam kako bih prekinula šutnju. – Ne spominji više tog patološkog narcisa. Nikad. To te molim kao prijateljicu. – slabim glasom je rekla Debra. – Svako toliko je bio, i znaš da nije bio u redu, ali svejedno smo imali poseban odnos. – rekla je i živčano zapalila cigaretu. Bilo je očito da će ga teško preboljeti. Zagledala sam se u uzorak dima kojeg je Debra oblikovala ustima i ispuhnula u zrak. On, čije ime nikako nisam mogla zapamtiti, bio je veliki šarmer malih podlih očiju na lijepom licu. Meni su se od prvog trenutka činile podlima. Debra je u njima vidjela cijeli svemir. Nije bilo društva koje nije tjerao u smijeh svojim dosjetkama i nitko, osim nas koji smo znali kako muči Debru kad su sami, nije ni sanjao da je simpatični šaljivac zapravo nesigurni slabić s grandioznim kompleksom, koji je stalno ubijao Debrin oduševljenje i pohvale. Svaki put kad nije posve ispunila njegova očekivanja mučio ju je s nevjerojatnom zlobom, riječima za koje je točno znao da će Debru povrijediti. Promišljeno ih je odabirao i izricao bez emocija, hladno i cinično. Cijelo vrijeme htio je biti središte njezinog svijeta. Dokad se nije razboljela. Kratko nakon što su joj liječnici postavili smrtnu dijagnozu, bez riječi je nestao. Nije se vratio ni po svoje stvari.
Pogled mi je opet okrznuo futurističku kocku. Sjetila sam se da bismo Debra i ja tijekom noći, kad zbog vrebatelja iz tame nismo mogle zaspati, na trenutke vidjele konvoje crnih automobila, sličnih željeznim kukcima mrežastih prozora i zamračenih svjetala. Ljudi u zaštitnim kombinezonima i skafanderima na glavama u njih su slagali dugačke metalne kapsule, koje su nosili iz drvenih baraka kraj rijeke. Tajnoviti konvoji su Debru tjerali u bijes. Bila je uvjerena da vlada izvodi tajne eksperimente, da nas namjerno truje biološkim ili kemijskim oružjem. Mrtva rijeka s ribljim mutantima bila je dokaz tome. Bila je uvjerena da vlada posvuda ima montirane staklene oči. Svaki kvadratni centimetar grada su doista pokrivale daljinski navođene kamere. Nadzor su obavljali iz centra koji smo nazivali Oči grada. Gradske vlasti su na to postignuće bile ponosne jer su bile uvjerene da je to jedini učinkoviti način poboljšanja sigurnosti. Debra je pak bila uvjerena da je to, prije svega, bio nadzor nad našim životima. Bili su jedini koji su imali dostupnost svemu. Svojim očima mogli su biti svugdje – u cijevima radijatora, u telefonu, u pisoarima, u utičnicama, u krošnjama drveća, u koševima za smeće, u uličnim svjetlima. – Ne, – rekla sam – varaš se, to bi za njih bilo previše komplicirano, prevelik trošak. Oni su samo ti koji dresiraju ljude u svoje bijesne pse, to im je dovoljno. Pomislila sam da se takvi kao što je Debra doista nemaju kamo sakriti pred zapjenjenim gubicama krvoločnih pasa tragača. Ne mogu se sliti u masu i utonuti u sivu rijeku ljudi koja se polako kreće kroz ulice i trgove. Ne mogu nevidljivo ljenčariti, u miru srkati kavice i diviti se panorami grada koji tone u prve sjenke večeri, a da se u njih ne zaleti bar jedna od tih staklenih životinja i počne prijeteći režati jer nisu nevidljivi.
U sparnom zraku tiho se ljuljala ljubavna melodija kad je u radijskom prijemniku iznenada počelo krčati. Debru je opet stresao suh, nagli kašalj. Papirnatom maramicom sam joj otirala znoj koji je lijevao niz njeno lice. Sad sam i ja osjetila miris kiše koji se miješao s čađom koju je vjetar nosio iz predgrađa, u kojima su dan i noć spaljivali smeće. Debra je nemirno kružila po sobi, uzimala predmete i opet ih odlagala natrag. – Što misliš da su tovarili u tim noćnim konvojima? – pitala sam hrapavim glasom, sličnom krčanju radija koji je izgubio frekvenciju. Na trenutke smo se zabavljale s nagađanjem o tome što je bilo u tajnovitim metalnim kapsulama. Debra je o tome izmislila cijelu hrpu nevjerojatnih priča. Jedno cijelo večer objašnjavala mi je teorije zavjere. O skupili Bildeberg, moćnicima koji vladaju svijetom i pomiču nas kao figure na šahovnici. Najzanimljivija bila je numerološka teorija o jedanaestom rujnu. – Zgrade WTC-a izgledale su kao broj jedanaest. – inspirirano je rekla Debra. – Datum napada bio je jedanaesti rujna, a devet plus jedan plus jedan, opet je jedanaest. Dan napada u mjesecu bio je jedanaesti, oba nebodera imala su sto i deset trgovina, što znači da opet imaš skrivenu brojku jedanaest; ako je podijeliš s deset, opet dobiješ jedanaest. Još je zanimljivije da je do kraja godine nakon jedanaestog rujna ostalo sto i jedanaest dana i jedanaesti rujna bio je dvjesto četrdeset i peti dan u godini. Dva plus pet plus četiri opet je jedanaest. Zar to nije ludo? Prva letjelica koja je udarila u blizance, bila je let jedanaest, a država New York bila je točno jedanaesta od trinaest država koje su se priključile savezu američkih država koje su proglasile neovisnost od Engleske. I New York City ima točno jedanaest slova. Na letu jedanaest bila su devedeset i dva putnika. Opet broj jedanaest, ako zbrojiš devet i dva. Od toga, bile je točno jedanaest članova posade. Na drugom kobnom letu, letu sedamdeset i sedam, koji je opet zbroj broja jedanaest, bile je šezdeset i pet ljudi. Zbroj je opet jedanaest. Zar nije ludo, doista ludo? Brojka jedanaest predstavlja jedan od glavnih ključeva crne magije. Jedanaest je znamen ekscesa, nasilja i nagoviješta mogućnost sukoba. Jedanaest znači raspuklinu u univerzumu. Čak i Kennedy je bio ubijen u znamenu te brojke. – zagrijano je objašnjavala Debra, koje bila uvjerena da svijet nadzire i njim se igra šačica luđaka koji imaju novac, oružje i političku ovlast.
 
5. lipnja, oko 11:00
Debra je široko otvorila vrata stana. Ogromni otvor gledao ju je svojim praznim okom. Vani je bila siva svjetlost hodnika, zatim stepenice, uvijene u obliku puža, potom još jedna vrata, dvokrilna i masivna, još veći otvor, još jedno zlobno oko koje te proždire svojom prazninom, i potom dvorište, kvadrati uzorno pokošene trave, na rubovima podšišano grmlje i s bijelim kamenčićima posute staze, ukrug i ukrug oko jednoličnih ciglenih pročelja blokova. Debra je duboko uhvatila zrak i uspravno stupila u bliješteću mrežnicu oka koje je zlobno buljilo na dnu zavijenih stepenica. Kad je stupila van, u grlu je osjetila lupanje srca. Dignula je pogled k suncu koje je snažno bliještalo na bijelom nebu. Njen život posljednjih mjeseci bio je jedna velika zabluda. Ne bi se smjela sakrivati pred njima, ne bi smjela bježati. Postigli su ono što su htjeli. Izbrisali su ju s cesta i pločnika, zaključali u strah, prisilili ju da u kukavičluku postane njihova sestra.
U mjesecima tijekom kojih je bila zatočenica u vlastitom domu, zaboravila je na kretnje grada, na zvukove ceste, na ulične izbjeglice, na prikaze, na pretpotopna bića koja su se s gađenjem okretala od nje. Između cvjetnih grmova krenula je po bijelom putu prema platanama nalijevo. Bilo joj je loše, trebala je meku zelenu hladovinu drveća. Tablete su počele djelovati. U sebe je ugurala sve prozake i apaurine razbacane po ladicama, dva valiuma i pol bočice dexedrina. Dugačke kapsule zaborava. Obukla je najljepšu haljinu koju je čuvala za posebne prilike – kineski kimono s nježnim trešnjinim cvjetovima na blijedo ružičastoj svilenoj podlozi. Htjela je umrijeti sa stilom, ponosna, pred njihovim očima. Sad je bila moćnija od njih.
Debra je savila leđa, polako kliznula niz cigleni zid i sjela. Pred očima je vidjela bijele krpe, koje su se množile i šumjele kao radio koji je izgubio frekvenciju. Više ih nije vidjela, samo je slutila rijeke slijepih pasa s pjenom na gubici kako se kolicima za kupovinu režeći zalijeću u blještavo ukrašene izloge novog supermarketa. Kao rojevi moljaca koji u tami ugledaju svjetlost, kao prljava voda koja se tijekom nevremena razlije po cestama i pod sobom utopi sve što ne može stajati, pomicati se, hodati, …, bježati, …, pomicati se, stajati, …, bježati … Debra je osjetila duboku hladnoću. Svom snagom koja joj je još ostala, stisnula se uza zid i lovila zrak. Komad neba nad gradom stiskao se u jednu bijelu točku koja je nemilosrdno palila njene oči. Nije ih se bojala. Neka dođu … kukavice … neka ju njuše svojim gubicama … neka sline … neka … zapamte njen miris … s-ad joj ne m-ogu ni-šta… ništa vi-še … s-ad je mr-tva … ne-dose-žna … ubi-li su je … u se-bi ima ka-psule … smr-to-nosne mine … neka s-ad gle-daju, ne-ka … gle-daju…
Policijski helikopter nad njenom glavom oštro je prerezao nebo koje se spuštalo i grozilo da će zdrobiti svih, do zadnjeg mrava, sve što je živo. Njeno tijelo je bilo kao od voska koji se topi u popodnevnoj vrućini. Sve se više kočila, bijele krpe u njenom mozgu se množile, množile bez  kraja …
Ne-ka … bez z-uba … gl-e-daju …
Kliznula je u crni rov ledenog zraka koji je okruživao njeno na tlu posjednuto tijelo. Široko otvorena vrata bijelo su buljila, zlobno oko se vrtjelo i kružilo u zraku, zalijetalo se u zidove, razbilo se na desetine komadića koji su se sastavljali u nove i nove kružeće oči. Iza njihovih bliještećih zjenica bila je svježe pokošena trava, kvadrati ravno podrezanih vlati trave, otrovno zelena polja trave, rastegnuta u beskonačnost, i kao oprane plahte bijeli oblaci.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva