Časopis za umjetnost i kulturu

Nikad ne znaš

Jedna je Švicarka, a druga Srpkinja. Obje su istetovirane i ispiercane i nose vrećastu odjeću. Šeću svoje pse svako jutro oko 8 pored terase na kojoj pijem kavu i čitam članke s interneta. Ne znam im imena, ne znam ništa o njima. Ne znam ni koliko su dugo u braku, ali znam da je to loš brak.
Srpkinja je ta kojoj često nešto ispada iz torbice. Uzica ili plastične vrećice za pse, papirnate maramice, cvjetić ubran po putu… Dok se saginje i podiže s tom sitnicom u ruci, ni krajičkom oka ne traži pogled svoje supruge. Čeka li je, je li zastala, hoće li priskočiti u pomoć? Nikada nisam vidjela ni da je čeka, ni da je zastala, a još manje da se osvrnula. 
Ponekad Švicarka zapali cigaretu u jutarnjoj šetnji. Izgleda da je pušenje nešto samo njoj razumljivo, magično, nešto što se dešava tako rijetko da zahtjeva svako zrnce njene pažnje. Uzdignute glave zamišljeno ispraća svaki nikotinski oblačić, kao da iz njega može vidjeti budućnost. Srpkinja je očito nepušačica jer tih jutara hoda s trenerkom prevučenom preko lica. Korak joj je brži, ruke drži prekrižene preko trupa i ne gleda pred sebe već u pod. Dok hoda jedva primjetno odmahuje glavom. 
Nikada ne hodaju istim tempom, opet ne mogu reći koja hoda brže, a koja sporije. Izgledaju kao da se trude hodati razdvojeno, nepovezano. Mislim da svaka ima svog psa jer se rijetko obraćaju onom drugom ljubimcu. Međusobno ni ne komuniciraju, ali uredno, sa smiješkom pozdravljaju poznanike po putu. Glasovi su im tada mekani, umilni, a lica iscrtana borama smijalicama. Nakon pozdrava zašute i nastave gledati ravno pred sebe. Nemaju potrebu jedna drugoj komentirati patike ili frizuru osobe koja je prošla pokraj njih, niti si prepričati novi trač iz susjedstva o toj osobi. Ipak, ljudi koji njih pozdravljaju ne ostaju bez komentara. Često ih ispraćaju tugaljivim izrazom lica i pogledima punim žaljenja. Kao da se sjećaju vremena kada su svako jutro pored njih prolazile dvije zagrljene vesele djevojke, toliko zaljubljene i sretne da je bilo teško ne zavidjeti im.
Jutros je do mene na terasu sjela starija gospođa iz susjedstva. Svaka je čitala svoju žutu štampu dok Švicarka i Srpkinja nisu prošle uz terasu. Po običaju su pozdravile gospođu koja im je jednako milo odvratila pozdrav. Nisu bile ni par koraka od nas kada se gospođa okrenula prema meni i urotljivim glasom započela priču.
– To su moje susjede, znate. Žive do mene već šest godina, još prije nego što su se udale. Kako ih je bilo lijepo gledati, tako pune života, zaljubljene. Nakon svadbe, kao da se neki klik dogodio. Samo si nešto prigovaraju, zamjeraju, deru se jedna na drugu. Nikad ništa ne valja. Nisi bacila smeće, nisi pokupila robu sa sušenja, opet pušiš u kući, tko ti je onaj muškarac... Kao da se ne podnose više. Sigurno im je kredit na kuću jedina stvar koja im je zajednička. Čudna vam je stvar taj brak. Nikad ne znaš kad ćeš dobiti mačka u vreći…

Arhiva