Časopis za umjetnost i kulturu

Na prijateljstvo!

Već toliko dugo nisam nikamo išla, da sam skoro luda. Moja prtljaga je bila već čekirana. Radije sam doplaćivala za veću, nego imala ručnu, u koju nikada ne stane sve. Bez presjedanja s venecijskog, grackog ili zagrebačkog aerodroma u Berlin. Danas s grackoga.
– Još uvijek nosiš taj ruksak? – Ingrid se, s novom naušnicom u usni i svježe obrijana, zahihotala kad me je vidjela na izlazu Te-te-gleda. Tako smo zvali berlinski aerodrom, otkad smo pred nekoliko godina nakon noći tulumarenja za dlaku uhvatili zadnji autobus iz Alexanderplatza. S taksijima se tad nismo prevozili, unatoč gotovo zakašnjeloj godini. Prvo pravilo lezbijskih turistkinja. U tuđini se prevozimo suvremenim i dobro razvijenim javnim prijevozom, čak ni kad nije ništa bolji nego u ljubljanskoj kotlini.
– Unutra imaš još dovoljno mjesta da uzmeš neku curu nazad sa sobom – smijala se do ušiju, već kad mi je skočila u zagrljaj i istovremeno prepipavala ruksak.
–Visiš li još uvijek s tom Pirkkom? – u sljedećem dahu je promucala prema mojem iskrivljenom pogledu, koji je govorio da to nije opcija, čak i bez ikakvih carinskih ograničenja. Ingrid nikad nije bila diskretno biće. Ono što je željela reći, rekla bi u tom trenutku kad joj je palo na pamet, jasno, silovito i neposredno. Sugovornike je često zatekla nepripremljene, sramežljive, zacrvenjele, bez riječi, s kolutajućim očima ili odmahujući glavom u neslaganju nad nepriličnim ponašanjem, kakvo ne priliči mladoj djevojci, koja je pri preseljenju u Berlin spolnu binarnost i osobne zamjenice pustila pred Karavankama. Na tome sam joj zavidjela. Takvu neposrednost nisam smogla ni tada, kada mi je bila prijeko potrebna. Djevojke su pod utjecajem slatkoga govora i ohrabrene često ležale pod njom, prije nego su, većinom napušene, uspjele shvatiti što im se tad desilo. Meni su ležale u glavi, često predugo. Između epizoda njenih ležanja, nas dvije smo se upoznale.
Bila sam prva na kojoj je željela iskušati svoj novi strap-on. Tada i još kasnije, nismo došle dalje od ljubljena i pipanja.
– Misliš da ćeš na meni upotrijebiti strap-on? – zarežala sam joj u facu, rastegnuta preko kreveta, kad se ispred mene pojavila s kožnim remenom preko stražnjice i na njega zataknutim plavim vibratorom.
– Vidiš da se ne brijem, ni gore, ni dolje, ni između, a misliš da bi mogla neki fluorescentno plavi vibrator gurnuti u mene. Mogu ga i ja na tebi probati, što misliš? – još uvijek sam joj režala u zacrvenjelo lice, kakvo kod nje nisam vidjela više nikad. Svaki put kad se vidimo, smijemo se na taj račun. Ingrid je kasnije postala moja savjetnica u ljubavnim, manje u prijateljskim odnosima. Ništa nije važnije od prijateljstva. Što je više od ljubljenja i pipanja, manje je od prijateljstva, to je ono što treba odmah isprati i završiti prije jutarnje kave. Ingrid nema curu. One su neposredni vremenski i financijski trošak, a isto tako ne želi postati kauč-lezba, s curom pod dekicom ispred TV-a. Zato mislim da je idealna i najobjektivnija za položaj moje savjetnice u nebrojenim epizodama mojih imaginarnih ljubavi. Kao tad s Pirkkom, recimo, koja je kasnije ostala u Finskoj, kad je moja Erasmus razmjena završila. Sada pokušava održati vezu na daljinu, s dva skype poziva na tjedan. Ingrid sve to nisam govorila. Tako bih provela u slušanju jednosatnog govora o važnosti prijateljstva među lezbijkama, koje je neoskvrnjivo, za razliku od manje prijateljskih odnosa, koji su manje važnosti. Dodatni sat bi namijenila još važnosti seksa u odnosu.
– Nema seksa, nema odnosa – rekla bi. Ne bi bilo prvi put. Međutim, današnji dan nije bio namijenjen slušanju i raspredanju, zato sam u drndanju u prepunom lokalnom autobusu u smjeru centra odgovorila: –Jasno da ne! Idemo po Pirkku, sigurno nas čeka, doletjela je prije dva sata. – Danas je tulum s lezbijskom rokericom na pozornici.
Došle smo dobar sat prije koncerta, kako bi našle mjesto što bliže pozornici, i našle se na kraju reda za ulazak u dvoranu. Pirkka i ja smo inzistirale da idemo ranije, ali se Ingrid nije dala uvjeriti.
– Ja živim ovdje i već znam kako i što. – Najbolja mjesta su bila rezervirana već prije našeg dolaska, za članice fan kluba, većinom butch ženske u četrdesetim i pedesetim godinama, koje su se u trku ogrebale za što bolja mjesta tik pred pozornicom, najbolje pod mikrofonom, najbliže ljubljenoj pjevačici.
– Takvih ne vidiš kod nas – rekla sam objema i mislila, kako super. Tad sam se nasmiješila od uha do uha.
– U Finskoj isto ne – rekla je Pirkki.
Ingrid je, motajući joint koji je nabavila od obližnjeg preprodavača, zamrmljala da u Sloveniji osim butch ne vidiš nikakvih drugih žena, osim nekih prototipova za nastavljanje obiteljske patrijarhalne tradicije.
– Pizda, ta RKC! – viknula je da su se svi u redu okrenuli prema nama. Ja i Pirkka smo se samo nespretno nasmiješile, dok je Ingrid već bila negdje drugdje. Pokupila je neku curu i s njom se stiskala iza ugla.
– Što ćemo napraviti jedna s drugom? – pitala sam Pirkku malo kasnije, kad su u dvoranu već krenuli puštati ostale posjetitelje. Ona je umjetnost neizrečenoga izvodila puno bolje od mene.
– Bit ćemo prijateljice.
U mnoštvu ljudi koji su čekali, okončale smo već okončano, što je bilo manje nego prijateljstvo, koje ćemo pokušati očuvati, jasno smo si rekle, jer to nije prijateljstvo, sve počne i sve se završi; to je bilo još prije kokoši i jajeta.
Dvorana je bila rasprodana. Stajala je na pozornici kao kod kuće, pred većinom lezbijskom publikom, ponekim gejem i popriličnom grupom rokera. U očito ne najboljem stanju. Nedavno se javno i burno razišla sa svojom partnericom. Obilazak Europe zato nije bio suvišan. S gitarom preko prsa, trojnom gitarskom sekcijom iza svojih leđa i grubim glasom, sljedeća tri sata je tresla pozornicu.
– Tu su sve same naše – u vrtnji glave lijevo i desno s oduševljenjem je šapnula Pirkka, tik prije nego što su se iz zvučnika čuli prvi udarci bubnjeva. Prvi put sam stajala u prostoriji s najmanje dvije tisuće lezbijki na kupu, a američka rokerica je pritom izgubila dio sjaja.
– Jeeeeeeeeeeeeeeeeee! – na uho mi se zaderala njemačka lezba koja je frizuru pustila u osamdesetima.
– Prvi put sam ju vidjela kad je pao berlinski zid – još mi se zaderala na uho, uzela me za ruku, a ja sam joj se zaderala natrag da je meni prvi put, pa me izvukla pred pozornicu, u prvu bojnu liniju, na prvi pogled punu nedodirljivih butchica, koje nismo htjele izazvati. U međuvremenu smo pregazili hrpu ljudi, gurnuli u glavu mlađi par i naišli na mlađu, zijevajući lezbu, na kojoj se očito vidjelo da nije sigurna što bi radila na koncertu, osim toga da podupire svoju curu, koja je u društvu još dvije djevojke zajedno s cijelom dvoranom dizala ruke i na sav glas vikala da bi bilo dobro ako bi joj netko donio vode. To guranje, glasno pjevanje i vika bilo je namijenjeno pedesetogodišnjoj pjevačici u kožnim hlačama i flanelskoj košulji, koju još nikad nisam vidjela na TV-u. U ljetnoj vrućoj atmosferi sve smo bile mokre, najvjerojatnije zbog nedjelotvornog klimatizacijskog sistema.
– Stara je dobra. Već sam je vidjela na koncertima, samo tada je bila „hammer” – zaderala mi se Ingrid u uho dok smo čekale s plastičnim čašama na prvu postkoncertnu rundu piva i više nije bilo potrebno vikati. Svoju njemačku lezbu sam izgubila, izgubila se i Pirkka, koju nisam vidjela još od sredine koncerta. Ingrid je rekla da ju je vidjela kako ide testirati tekstove komada.
– Znaš da znam kako ste ti i Pirkka bile skupa sve to vrijeme za koje si tvrdila da niste. – Ingrid me poznavala bolje nego što sam to htjela. U osjećajnim fazama umjetnost neizrečenoga nisam izvodila najbolje. Sve mi se moglo vidjeti na licu.
– Da se ne bi sad opet sažalila sama nad sobom, kao i uvijek, ionako nije bila prava za tebe – počela je svoj govor taman kad sam pomislila da ga danas neću dobiti.
– Trebaš jednu konkretnu, koja će te znati stisnuti o zid i pojebati te, dok budeš razmišljala o ne znam već čemu.
U međuvremenu se odnekuda pojavila njemačka lezba i u žaru oduševljenja, jer joj je pored sto pedeset fotografija u krupnom planu uspjelo i uloviti bubnjarske palice, svom snagom se zaletjela u naše plastične čaše pa je pivo umjesto u mom želucu završilo na majici s natpisom „zašto sam napustila Berlin”. U sljedećem trenutku me odvukla na wc i unatoč mom prigovaranju „da mi ne treba pomagati, da mogu sama” nastavila s oduševljenim čišćenjem pivske mrlje, rastegnutog preko mog poprsja.
– Na prijateljstvo! – začulo se iz spavaće sobe, kad sam ujutro prije kave zatvorila vrata njenog stana. Ingrid me zgnječena čekala s ruksakom na autobusnoj stanici. Taksijem se u tuđini nikad nisam vozila.
– Da, tako se to radi! – potapšala me po ramenu. Ja sam samo naprtila ruksak, teži za jedno prijateljstvo više.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva