Časopis za umjetnost i kulturu

Maškara

(iz zbirke priča Paralele)

Oko glave sam si zavezala maramu sa sjajnim nitima, kao što sam to vidjela da rade plesačice u filmovima na televiziji, a oko vrata si tri puta ovila dug svileni proljetni šal ljubičaste boje. Obukla sam hlače na zvono, koje sam dobila od austrijske rođakinje i nisu mi bile dobre, ali su tad bile u modi. Našla sam i metalni ženski remen za hlače, napravljen od okruglih pločica koje su zveketale pri hodu. Doduše, neke pločice su već bile hrđave, ali to nije utjecalo na njihov zvučni učinak, koji prilikom hodanja po gradskim ulicama nije izostao. U nadasve zadovoljnoj vrtnji pred ogledalom na staroj komodi me prekinula mama, koja je kao furija uletjela u spavaću sobu i savijenim kažiprstom pozivala nekoga za sobom. Iza mame se još pojavila i baka. Zajedno su stale iza mojih leđa, tako da sam je mogla vidjeti u ogledalu.
– Pogledaj – rekla joj je mama.
– Vidim – rekla je baka.
Prilikom komentiranja gledale su u moj zrcalni lik.
– Htjela bi takva ići na podjelu! – rekla je mama i na sav glas se nasmijala jer joj to ne možemo zamjeriti.
S nešto višim smijehom joj se pridružila i baka.
 – Kao jedna prava maškara! –
Što je bilo nedopustivo i nedostojno jer je fašnik bio samo jednom na godinu, u veljači ili ožujku i morao se obvezno završiti do Pepelnice. Maškare su bile još i neke stare gradske gospođe, koje su zaboravile da su stare i već dugo nisu gospođe. I neke mlade koze, koje su po cesti hodale u bijelim čizmama do pola butina, u suknjicama koje su im jedva pokrivale stražnjice, s teškim, tamnim bojama na licu, također su se mogle okarakterizirati tim izrazom.
Podjela je bila ozbiljna stvar. I prva stvar, koja će mi biti službeno podijeljena, tako da će to negdje pisati i koju će lako moguće vidjeti neki rođaci, koji misle da su njihova djeca puno bolja jer su već rano u staji i nemaju vremena za čitanje školskih knjiga. Ja nisam bila rođena u posebno dobroj obitelji, zato sam mogla čitati sve.
Ali, ni vještina čitanja ni svečanost trenutka nisu značajno doprinosili tome da bih smjela na svečanu priredbu doći kao lokalna filmska glumica. Morala sam svući hlače i skinuti zveckavi metalni remen te svileni proljetni šal. Na djevojačke salonke s metalnom kopčom, koje su se čuvale za prvu pričest u najlonskoj vrećici, nepotrebno sakrivene iza komode, nisam smjela ni pomisliti. Umjesto toga sam bila osuđena na odjeću mariborske rođakinje, koju sam nadasve prezirala. I odjeću i rođakinju. I taj naslijeđeni komplet uskih hlača, koje su mi bile preširoke u struku, zajedno s gornjim dijelom, koji je, naravno, bio jednake boje, s jednakim gumbima, pa još bez rukava, tako da je ispod bilo moguće obući nekakvu primjerenu bijelu košulju. Mrzila sam taj komplet krem boje. Uvijek su se našle i prateće cipele krem boje. Nikakve marame, remena za hlače, ničeg drugog, što je bilo komplet, jer je očito komplet sam po sebi tako lijep.
– Izabran – jednom je rekla drugarica u školi i ja sam bila tako nerazumna, da sam to kod kuće ispričala.
Inteligente – rekla je susjedova cura, koja je nosila sve te minice, uvijene umjetne trepavice i druge neželjene stvari.
Da bi sve skupa bilo još gore, ta podjela je bila u drugoj školi, u koju nitko iz naše škole ne želi ni nos pomoliti, ali tada nismo imali što izabrati. Mama me pratila na podjelu jer je taj skupni, naoko neobavezan, ali veličanstven hod kroz grad bio nužan. Kad me pustila pred stranom školom, na vratima je još pitala gdje je dvorana za priredbe i onda me pogurnula u vrlo običnu blagovaonicu. Sigurno bih to sve znala i sama.
Polako sam stupila na sredinu tuđe školske blagovaonice i pravila se da znam kamo moram dalje. Ponegdje su s visokog stropa visjele trake s otisnutim slovima, na njihovim krajevima velike čitateljske značke, napravljene od crnkaste, sivkaste i žućkaste plastike, koja je svaki put kad je netko otvorio vrata i kroz veliku dvoranu pustio propuh, zasmrdjela po razrijeđenom urinu. Na udaljenom kraju velikog stola, sastavljenog od mnogih manjih pokrivenih velikim stolnjacima tamno crvene boje, vidjela sam nekoliko poznatih lica učenika i učenica iz naše škole, iako tamo nije bilo više ni jedne slobodne stolice. Opazila sam nekoliko slobodnih mjesta sa svoje desne strane, među licima koja nisam poznavala. Stupila sam k njima, kao da su bila namijenjena meni. Tad sam opazila da je veliki stol bio gusto posijan tanjurima, na kojima su bile neke dugačke stvari krem boje i zajedno s njima kupovi glatke supstance gotovo jednake boje. Kad sam se toliko približila stolu da sam bolje raspoznala lica i dugačke stvari na plavo obrubljenim tanjurima, zaključila sam da je ispred mene prava podjela hrenovki.
Sjedila sam kraj učenice s čemernim izrazom, koja mi je ponosno pričala da je iz te škole i da je više dana pomagala ukrašavati blagovaonicu. I da bih zato ja trebala pojesti cijeli par hrenovki, a ne samo polovicu jednog „kraja”, kako se izrazila. Kad sam se namrštila i priznala joj da još nikad u životu nisam pojela do kraja ni jedan kraj hrenovke, moja susjeda je nevoljko odmahnula, ispružila ruku do mog tanjura i počela jesti moje hrenovke, za koje je meni bilo potpuno svejedno, njoj očito nije, baš kao ni za ukrase na ulazu u njenu školu.
Međutim, kad sam si pokušala popraviti neugodan mesno-senfni okus preslatkim čajem iz metalnih zdjelica, koje su nam donijeli na zapackanim plastičnim pladnjevima, po cijeloj dvorani su zaorili nakazni glasovi iz mikrofona, pred kojim su se veselo izmjenjivali muškarci i žene. Tada sam na drugoj strani stola opazila pjegavu djevojku iz paralelke u našoj školi. Imala je kratku smeđu kosu, bila je mala i ljupka, a roditelji, koji su je više puta dovezli pred školu u novom automobilu, s njom su razgovarali na gotovo književnom slovenskom. Kad me prepoznala i namignula mi, postalo mi je neugodno, jer sam se toliko zagledala u nju, kao da mi je nešto značila. Iz manjeg srama me u veći stavio dodir ruke na ramenu. Okrenula sam se i ispred mene je stajala žena s mikrofonom, očito učiteljica iz te škole. Dala mi je knjigu i zlatnu čitateljsku značku, jer sama nisam čula svoje ime i prezime, pa nisam otišla po njih pred mikrofon. Susjeda, koja je s komadom premekane bijele žemlje očistila ostatke senfa s tanjura, potom ga ugurala u usta i obrisala ih dlanom, ponovo je zlovoljno odmahivala glavom zbog moje smetenosti i slabog sluha.
Zatim sam zaključila da ne znam otići odatle, jer nisam znala smijem li nakon podijeljenih hrenovki okačiti značku na ovratnik košulje, stisnuti knjigu pod pazuh i napustiti sve vreliju i sparnu blagovaonicu. Uz to, najvjerojatnije bih svojoj previše odgojenoj i sitničavoj susjedi pokvarila dan.
Okrenula sam se jer me opet netko potapšao po ramenu. Ispred mene je stajala kratkokosa s pjegicama.
– Pokaži kakvu knjigu si dobila. –
Tek tad sam pogledala naslovnicu.
– Don Kihot. –
– A ja Guliverova putovanja. Idemo? –
Glavom je pokazala prema vratima. Ustala sam s takvim olakšanjem i veseljem, da sam prevrnula stol. Mislim da se moja napuštena susjeda uhvatila za glavu, ali previše mi se žurilo slijediti novootkrivenu prijateljicu. Kad smo izašle van, htjela je znati hoćemo li si posuditi ili zamijeniti knjige kad ih budemo pročitale. I kako mi je ime.
– Ja sam Anita, ali me zovi Zvezdica – kulturno je dodala.
Iznenađeno sam je pogledala. Nisam vidjela nikakvu poveznicu.
Pokazala je na svoje lice.
– Zbog pjegica su me doma uvijek svi zvali Zvezdica. Možeš me zvati i Zvezda. Znaš što je Mliječna staza?
– Uvijek nađem Mala i Velika kola – rekla sam, presretna da sam, kad već nemam nikakav lijep nadimak, pretplaćena na časopis Čovjek i svemir, koja nikog drugog nije zanimala.
– To su malenkosti – rekla je Zvezdica i nasmijala se.
– Moraš doći k meni. Na stropu imam Mliječnu stazu.
– Sad nisi ozbiljna – pokušala sam se našaliti.
Opet se nasmijala.
– Na jednom zidu imam konje među drvećem. Stvarno! Tapete, naravno! Na drugim zidovima su uokvirene karikature.
Šutjela sam i pritisnula Don Kihota na prsa, čvrsto odlučna da ću ga pročitati do sljedećeg dana, kako bih ga što prije zamijenila. Ništa drugo mi nije palo na pamet.
– Koga bi ti nacrtala na karikaturi? – ustrajala je Zvezdica.
Nisam imala ni najmanjeg pojma što bi bile karikature. Zato sam pokušala preusmjeriti razgovor na nju.
– Koga bi ti nacrtala?
– Za početak sam nacrtala svoga brata! Ta ima preveliku glavu. Onda našu kuharicu i talijansku glumicu Virnu Lisi. Ne smije se jedino crtati komunističke političare.
– Zašto ne?
– Jer su već karikature! – rekla je i pogledala me s očekivanjem u očima, kao što to rade ljudi koji za stolom piju vino i taman su ispričali neku šalu. Zvezdica se počela sama na sav glas smijati. Za svaki slučaj sam se i ja smijala, a u stvarnosti sam razmišljala, što znači biti sam po sebi karikatura.
Iznenada je skrenula nalijevo u park. Krenula sam za njom.
– Vidi, tamo je naša kuća, s drvećem, s tom bijelom ogradom. Dođi sutra, a uz svoju knjigu, možeš uzeti i karikaturu.
 
Kod kuće nisam mogla govoriti ni o Mliječnoj stazi, ni o glumici Virni Lisi, ni o karikaturi, a nikako ni o komunistima. I o Zvezdičinoj obitelji  su padali nejasni komentari. Takvi, da doma hodaju goli po stanu jer su frajgajstik.
– Hm, hm, židovski bogataši – govorila je mama i odmahivala sama za sebe kao moja zabrinuta susjeda na podjeli hrenovki.
– Pametnjakovići – rekao je netko drugi.
– Politični – netko treći.
Svakako se smatralo da so inteligente – ipak imaju svoju vlastitu kuharicu. I da zato ne bi bilo loše kad bih se družila sa Zvezdicom. Ali, to ipak nije bilo tako jednostavno. Nisam donijela karikaturu, što ne treba posebno pojašnjavati, jer je moja nova prijateljica uvijek imala hrpu ideja. Pričekala me s maminom svijetloplavom vlasuljom na glavi, a ja sam bila jako sretna da sam klisnula od kuće sa zveckajućim ženskim remenom. Metalne pločice su joj se toliko svidjele da sam joj ga odmah poklonila. Onda joj se svidio moj poludragi kamen ćilibar, kroz čije bi se glatke, lomljene površine svaka stvar činila pomnožena dvadeset puta. Kad je bilo moguće, prije nastave sam išla k njoj i dala joj svoju marendu. Ponekad bi me pozvala u svoju sobu, u kojoj smo ležale pod Mliječnom stazom. Ponekad bi se Zvezdica pretvorila u Virnu Lisi i morala sam ju obožavati kao svjetsku glumačku zvijezdu, leći na nju, šaptati joj da bih umrla bez nje, a ona bi mi poklonila glumačku milost i potpisala mi se na golu kožu na trbuhu. Tu milost prema svojoj obožavateljici u školi nije pokazivala. Svejedno sam bila uvijek u njenoj blizini, zbog čega su me neke cure proglasile „opsjednutom Zvezdicom”, što mi je odgovaralo, jer sam bila uvjerena da je to naslov nekog talijanskog ili američkog filma. Zato sam na odmorima rado sjedila u samoći na rubu školskog šetališta, na kamenu kraj cvjetnjaka, i čekala da me netko optuži da sam opsjednuta.
Samo karikaturu treba nacrtati, to je sve, govorila sam si, karikaturu, koja će moju Zvezdicu tako očarati da će ju sa svojim razigranim smijehom objesiti na zid i prijateljstvo sa mnom će joj se učiniti doista dragocjenim. I možda će predložiti da hodamo gole po stanu. Na zidovima je, naravno, već imala svoje crteže, koje je smatrala vrlo pogođenim radovima. Na jednom crtežu bila je bujna svijetloplava kosa na crvenom krevetu – Virna Lisi. Na drugom njihova kuharica s velikom glavom, koja je u stvarnosti bila velika kuhača. Na trećoj samo oči i usta – karikatura njenog velikoglavog brata.
 
Te godine sam se nakon dugog vremena opet htjela maskirati. U našoj obitelji nikad nije bilo jeftinih zabavljača i dosad nitko nije rado radio luđaka od sebe. Budući da je mene uhvatila tako snažna volja raditi budalu od sebe, mama i baka su popustile i obećale mi pomoć pri kićenju. Iako nisam više htjela biti romska žena s djetetom u naručju, ni kuharica u bijelom, još manje kauboj sa smiješnim plastičnim pištoljem. Otkad sam bila na prvoj svečanoj podjeli u svom životu, na kojoj sam upoznala prijateljicu na kojoj su mi svi zavidjeli, nisam si više mogla priuštiti neoriginalnost. Svakako je moralo biti nekako frajgajstik.
Tako su se mama i baka kod susjede raspitale, u što se posljednji put maskirala njihova kćer. Donijele su mi cijelu fotografiju, na kojoj je bila u karnevalskoj maski za koju je dobila treću nagradu. Treća nagrada nije bila loš početak. Tako su mi mama i baka u vrećici donijele masku. Kad sam ih pitala kakva je to maska, rekle su mi, da je dobra.
Već na putu u školu sam si ponavljala što ću reći i kako kulturno ću se zahvaliti svojoj obitelji kad dobijem nagradu. I s drugom nagradom bih se zadovoljila, ali samo kad bi Zvezdica dobila prvu. Iako je učiteljica kemije, koja je iz nepoznatog razloga imala najviše smisla za karnevalske maske, nagrađene imala običaj pitati zašto su se preobukli u baš taj lik, gdje su dobili tu duhovitu odjeću, tko im je pritom pomagao i mogu li zamisliti da su u stvarnosti pekari, mornari, kauboji, vještice, mačke ili što god da su si izabrali. Kad pobjednica bi im mogla i nešto pročitati jer sam ipak tako mlada dobila prvu zlatnu značku. Mogli bi me i slikati.
Jako me zanimalo u što će se maskirati Zvezdica i moja prva namjera je bila potražiti ju, kako bi se zajedno šetale ispred nedvojbeno lošijih maski. Neočekivano su sve maske na školskom maskenbalu imale nešto sa mnom, da sam, tako reći, zaboravila potražiti prijateljicu. Čim sam stupila na širok školski hodnik, koji je vodio u blagovaonicu u kojoj je bio maskenbal, djevojke koje su se predstavljale kao Pipi Duge Čarape (s time da jedna nije imala stršeće repove na glavi), skoro su preplašeno zurile pogledale u mene, rekavši.
– Joj, pogledaj ovo! – Jer, nisu mogle vidjeti tko se skriva iza maske, pa se nisu usudile preglasno hihotati. Međutim, njihovo čuđenje je privuklo pozornost mojeg suučenika, koji je uvijek iznova predstavljao jugoslavenskog nogometaša, ali samo tako da je, uz nespretno prišiven broj na majici, nosio i loptu ispod ruke. Nogometaš se začuđeno obazreo prema meni, namignuo i nasmijao se.
– Doista – što je to?
S dignutom glavom, koju mi je već ukliještila maska tvrde crne životinje, išla sam naprijed prema blagovaonici, hrabro razmišljajući o tome kako je biti originalan katkad nezahvalno. Potom sam se pokušala uklopiti u hrpu maski u blagovaonici, koje su većinom već imale kartone s brojevima, kako bi ih žiri mogao izabrati za nagradu. Nije mi se žurilo po broj. Pri popravljanju slamnate suknje, koju su mi oko struka konopcem snažno zavezale mama i baka, nakon što su je napravili od starog cekera, mirno sam se obazrela oko sebe, kako bih zaključila tko dijeli brojeve. U kutu je stajala starija učenica, jedina koja nije bila maskirana, jer se vjerojatno smatrala prestarom za nešto takvo. Zato je maskama dijelila brojeve. Stupila sam k njoj i ispružila ruku po karton.
– Nije ti vruće u toj masci? – pitala me, očito u nadi da ću joj odgovoriti pa će me tako prepoznati po glasu. Odmahnula sam glavom. Tad je kraj mene prošla Pepeljuga, zagledala se i bezobrazno pokazala prema mom licu.
– Što to imaš u nosu?
– Naušnicu, naravno! – rekla sam.
– A da? Ti si onda crni bik ili što?
Pepeljuga i djeliteljica brojeva su prasnule u smijeh. Moje oči su bijesno bljesnule kroz rupe u crnoj masci.
– Hajde, daj tom biku broj – prisno je rekla Pepeljuga.
– Crkni – rekla sam joj.
Od bijesa je zavikala za mnom.
– Što si ti umišljaš? Ne možeš se natjecati, ako ne znamo što si!
Povlačila sam se u tamni kut blagovaonice, kako mi Pepeljuga ne bi slučajno uništila natjecateljsku prednost. U mračnom kutu sam se pritajila na neko vrijeme. To nije bilo teško, jer je na meni sve bilo crno, i crni uski pulover i hulahupke. Možda je slamnata suknja od starog cekera bila prebrzo napravljena, pomislila sam.
Potom je učiteljica kemije stala pred mikrofon i pozvala nas na šetnju u krugu. Članovi i članice komisije su hodali oko nas i pitali za naše brojeve. Mene nije nitko pitao da ga pokažem. Svi su svoju već zapamtili. Kod kuće nismo našle ni kovrčavu periku, ali mi se činilo da će biti dovoljna crna maska. Nenadano su s druge strane, suprotno od smjera kruga u kojem smo hodali, došli princeza u bijelom i klaun. Htjela sam proći kraj njih, doduše, malo grubo, jer se nisu držali pravilnog smjera, ali me nisu pustili da prođem.
– Reci, što ti predstavljaš? I tko si? – zahtijevala je ohola princeza, koja je snažno mirisala po skupom parfemu, koji nije bio ni Crna mačka, ni pokošeno sijeno.
Klaun je nosio vješto zgužvan šešir, ispod kojeg su navirali jarko crvene umjetne kovrče, imao je potpuno bijelo lice, velika crvena usta, koja su u nepomičnom smiješku takoreći dosezala do ušiju, i veliku suzu pod lijevim okom. Jakna mu je sezala do koljena, preduge hlače, koje su mu se nabirale oko gležnjeva, zadržavale su dugačke i iznošene cipele s nagore uzdignutim krajevima. Fantastični klaun se zlobno zahihotao. Očito je svoju zlobnost temeljito naučio.
– Pogledaj, pogledaj, to je ta s rastrganom slamom oko struka! – rekla je jedna od blizanki, koje su uvijek bile maskirane u sijamske blizanke sa spojenim stražnjicama, a u krugu su se kretale tako da je jedna uvijek hodala unatrag. Uvijek su držale samo jedan broj.
Osjetila sam da mi postaje vruće i da mi u tijelu pulsira kao nakon dvadeset krugova na tjelesnom – ne, tako kao kad mi se na cesti previše približio režeći pas skitnica.
– To je crni bik! – viknula je Pepeljuga, na što se neka tigrica na sav glas zagrohotala. Bila sam spremna priznati da sam crni bik, bilo što, samo da me puste na miru hodati u krugu. Čak ću i na treću nagradu pristati, pomislila sam i okrenula karton, da nitko ne bi mogao vidjeti broj, jer mi se sad činio previše izazovan.
– Pokaži broj! – rekla je ohola princeza. – Da ti damo nagradu za to što ne predstavljaš ništa!
Stisnula sam karton tijesno k sebi i pokušala ga ugurati pod suknju.
Tad me nešto snažno poprskalo. Od iznenađenja i straha sam skoro izgubila dah, a tad me opet poprskalo u usta i lijevo oko. Mlaz vode je snažno došao ravno iz velikog cvijeta na klaunovoj odjeći.
– Ja znam što je to! – zavikao je klaun i neumorno stiskao okidač za vodu, skriven u lijevom džepu. – To je maškara!
Zamrzila sam njegovu potpunu odjeću i sve te oko njega, koji su mu je omogućili. Kad sam se s kartonom pred očima pokušala zaštititi pred ponižavajućim mlazom iz cvijeta, istrgnuo mi ga je iz ruke. U daljini sam vidjela samo vrata blagovaonice i ravno na njima učiteljicu kemije i kao u snu sam otišla u tom smjeru.
– Maškara! Maškara na maškare! – slušala sam iza sebe. Kad sam istupila iz školske zgrade, obuzeo me blagi polumrak. Svukla sam što se dalo, i mojoj crnoj silueti se uskoro izgubio svaki trag.
 
Kod kuće sam rekla, da nisam ostala do kraja priredbe, jer nisam htjela nikakvu nagradu. Iako je moja maska bila jako uvjerljiva, kako su to mislile mama i baka, nisam htjela nagradu.
Popodne sam stala pred ogledalo. Te godine sam imala dosta priredbi. I Don Kihot je jednom morao doći kući. Kad sam dignula majicu i na trbuhu pomilovala ogrebotine od potpisa Virne Lisi, došla je mama, jer me netko čekao na pragu. Istrčala sam van i skoro sam zateturala natrag u kuću, kad sam vidjela Zvezdicu. Naljutilo me kad sam shvatila da se sramim okrhnutih stepenica pod vlastitim pragom.
– Pozdrav, došla sam u posjetu. Ako mogu – rekla je Zvezdica.
– Pozdrav, Anita. Po što si došla? – hladno sam odvratila.
Tek tad sam primijetila da ima svijetlo plavu periku Virne Lisi. Što je nesumnjivo bilo namijenjeno meni. Nisam se dala smesti.
– Zašto izgledaš tako? Pa već je Pepelnica! – strogo sam joj rekla, a drhtavi glas je nesumnjivo ublažio moj ton.
Zvezdica je u rukama držala karton. Polako ga je okrenula: bio je to broj 4. Moj broj.
Tad sam shvatila da je samo Zvezdica mogla biti tako savršen klaun. Kako to prije nisam shvatila?
Osjetila sam crvenilo bijesa, ali zbog silnog srama nisam mogla ništa reći.
– Hvala ti za karikaturu – rekla je Zvezdica.
– Kakvu sad karikaturu? – oprezno sam ju pitala i nagonski se nagnula unazad, kao da još uvijek očekujem jak mlaz vode iz plastičnog cvijeta zlobnog klauna.
– Jučerašnju – oprezno je odvratila. – Znaš, biti maškara na dan maškara je najbolja karikatura.
Sjela sam na stepenice. Nisam je htjela pozvati unutra. Htjela sam zadržati taj trenutak. Zvezdica je sjela kraj mene. Još nikad u životu ni sa kim nisam šutjela.
Kad nam je postalo prehladno za stražnjice, ustala sam i namignula joj da me slijedi u kuću.
– Virna Lisi zna novo mjesto na tebi, na koje ti se može potpisati – čula sam iza sebe.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva