Časopis za umjetnost i kulturu

Korov | Europa je dosadna


Korov


To traje već četrnaest dana. Noći – čudesne. Nešto najmonstruoznije u životu, kažu danas. Prvi put živim sve to skupa i sve je razbijeno, sve je rasparano, nemam pojma što se događa. Ja sam sve rasparala, prvo sam samo pokušala, sinoć sam potegnula do kraja. Nemam nimalo strpljenja. Ne poznajem ju, možda će je to otjerati, to divljanje, nadam se, da neće.
 
Kad bi mi bar netko rekao što je u redu i što nije. Sve vučem iz svoje glave. Četiri je ujutro, dolazim taksijem na Metelkovu i taman kreće tuliti alarm na prvom katu. Dalje: nemam sitnog za kavu iz automata. Ali, sad sam ga našla tu u ladici i bojim se vratiti dolje, kako se ne bi opet sve pokrenulo. Možda iz takve tuge nastanu najljepše pjesme. Ništa me ne može poduprijeti kad mi je teško. Niente. Baš kao ni tad, kad sam bježala u turista, ni tad nije došla. Možda je prerano za preduboko korijenje. Ali, ja sam ih već povukla do središta zemlje. Ja se tako usadim, kao korov.
 
Ništa ne mogu započeti polako i promišljeno, nemam pojma što će biti sa mnom. Pokušat ću se postaviti na noge. Moram si naći stan, sobu, nešto. Ali, sad bih morala pisati terminal za četvrtak. Morala bih pisati, ali mene muči samo to hoće li ostati sa mnom.
 
Čini se da sam posljednjih godina bila omamljena. Pisala kao automat. Najvjerojatnije sam bila malo naivna. Stvar se završava tako da sam pred malo zaspala u fotelji u knjižnici, oko pola sedam se počelo razdanjivati i ovdje dolje se radnici rukuju i dolaze na posao.
 
Kad sam imala osamnaest godina, još nisam znala da ću sedamnaest godina pisati kao kreten. Po meni, svi ti radnici dolje imaju stanove ili su bjegunci ili su bez svega.
 
Kada bi bar ostala sa mnom. Onda ću imati svu nježnost, kad ju vidim, kad mi pjeva. Koja je još tamo. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam bila s njom. Koliko godina sam ju gledala, izbjegavala ju, mimoilazila ju i katkad ju odbijala od straha i taj strah je sad tu, to jutro, kad sam potpuno sama, kad će me velik bijeli svijet zdrobiti kao zadnju štetočinu.
 
Ja nemam nikakvu perspektivu i nikakvog vezivnog tkiva, nitko ne zna za mene. Živim predcivilizacijski, izgubljeni život.
 
Već ću se izvući. Još ću biti sretna. Napisala sam joj mejl, dođi, i nije došla. Kao da bih to napisala svaki dan. Neću moći pisati ljubavne pjesme. Uvijek sam se izvukla. Nadam se, da sada neću.
 
Znala sam još pred tri godine da to neće biti u redu. Ne mogu živjeti u tuđem stanu, počnem plitko disati. Sve su se napile do smrti, nikad nije bilo neke veće sreće. Ali, sve su živjele po nekim većim gradovima, New York, London, Berlin, tamo imaš rupa koliko hoćeš. Djuna je prvo pila, onda više ne, onda je samo još režala. Crisp je po cijele dane ležala na krevetu. To u Ljubljani ne možeš, jer u Ljubljani imaš samo stanove pune smeđeg namještaja za srednji sloj; ja sam divljak.
 
Što radimo. Kao psi kružimo ukrug. Katkad mislim da je netko anđeo. Nikad mi neće uspjeti. Rimljani su pojeli leptirova krila. Onda još postoji ratna opcija: sada smo svijet i ja i to je ta fronta i ako me ne zdrobi, sa mnom se ionako neće ništa dogoditi. Ja sam u tom potpuno napeta i potpuno sabrana, potpuno osobno to uzimam, crna, nemirna, malo podivljala, lezbijka, visoka i mršava, još uvijek se previše lažem i malo sam destruktivna. U glavi imam sliku pjesnika Morrisona, golog do pasa, s raspuštenom kosom i metalnim remenom vrti se ukrug oko svoje osi. To je moja kulturna fantazija. Ali, moram se vratiti još dalje unatrag, u udaljeno stanje samotne očaranosti, sjedim na radničkom autobusu i vozim se na srednjoškolsku praksu kraj jutarnjih topola i ranih tvorničkih svjetala.
 
Koliko godina sam ju gledala. Koliko godina sam gledala u to njeno lijepo lice. Zadnji put mi se požalila da se nisam javljala na pozive. Što bi bilo. To, što je sad. Ja sam na sjebanoj Metelkovoj i čekam časopis, da nazovem oglase za stanove i sobe. Ona je nestala, više se ne javlja, sigurna pod toplim pokrivačem misli da je ne uvlačim u ovu priču.

 


Europa je dosadna


Europa je dosadna. Dosadna je u svojoj samodostatnosti, u svojim zatvorenim granicama, zatvor virtualnog izobilja i kreditnog standarda po kojem se vučemo mi, migranti bez azila, lezbijke bez ljubavnica, intelektualci bez medija, beskućnici bez drugova. Dosadna je u svojoj bijeloj uvjerenosti da je bolja od drugih, da je kolijevka učenosti, kulture i književnosti. Dosadna je u svojoj vječnoj ekstazi, s tim svojim debelim poljupcima, zdrobljenom staklu na našim usnama. Dosadna je s tom svojom vječnom integracijom koju gutate kao mlado žrtveno tijelo, dok se kroz njene oči vrte slike neprijateljstva, ubojstava i genocida. Dosadna je u tom svojem ritualnom zaboravu, u toj svojoj ritualnoj želji koja nikad ne staje.

Europa nekad nije bila dosadna, sada je dosadna. Europski trgovi i europski gradovi su dosadni. Europski trgovi i gradovi su zapravo uvijek bili dosadni, bar od onog trenutka kad se oslobodila Rabelaisa i Hoffmana, ali još su i dosadniji sad, kad su svi postali male kopije luksemburškog Schengena, tog uzvišenog epicentra europske provincijalnosti. Ne možeš pobjeći, koliko su dosadni ti europski gradovi, kvazipovijesni realiteti, izložbe restauriranih baroknih fasada i renesansnih anđela, gradovi, puna staja s glinenim svinjama, amuletima europske nade i sreće na koje su utisnuti nacionalni grbovi. Europski gradovi su ultimativna putna pustolovina, turisti se po njima šeću u gojzericama i s ruksacima, stalno su u pogonu, žvaču te tvrde pečene bademe i uvijek gledaju nekamo gore po europskim zidovima. Europa se odrekla svoje tradicije, svojih arkada, svojih kavana, odrekla se Simone de Beauvoir i Jean-Paula Sartrea. Odrekla se svojih ulica i izmijenila ih u korporativne promenade s korporativnim izložbama i korporativnim bistroima. U tim punom snagom osvijetljenim mliječnim bistroima s neudobnim metalno-platnenim sjedištima možeš sjediti samo uspravno, kao da si na brzom, petominutnom briefingu i tvoja uloga je samo primanje uputa. Dosadna je sva, a europska prostorna, mentalna i tjelesna higijena koja je iz ljudi prognala užitak, užitak zaustavljanja, užitak razgovora, užitak ležernosti.
 
Europa je došla ravno iz 20. stoljeća i sve što je uspjela donijeti iz njega su tehnike malih bogova: pregledavanje, vraćanje, isključivanje, cenzura, represija, nadzor, nasilje. Europsku umjetnost kupuje kapital koji želi svoj mir; zato Europa 21. stoljeća ne treba dadaizam, relativnost, nesinkronost, atonalnost. Da bi u Europi 21. stoljeća našao umjetnost koja je zanimljiva, moraš prebroditi sve te guste slojeve dosadnog korporativnog visokonakladnog šunda ili je stvoriti sam – ali nakon toga je nikad nemoj prodati kapitalu, jer ćeš u tom slučaju do kraja života zaglaviti u dosadi, zaći ćeš u kulturne ustanove, kupit ćeš si bijeli kožni naslonjač u svojoj detoksičnoj krletci koju smatraš domom, s plazma-ekrana ćeš buljiti u korporativne pjevačice koje oponašaju glas Billie Holiday, i krug će biti zatvoren, tvoj i naš. Takav kakav ćeš postati, Billie Holiday bi utopio u žlici vode. I Edith Piaf također, europski međukulturni dijalog gore ili dolje.
 
Nije dosadna samo europska umjetnost, dosadna je i europska znanost, sve više je objektivistička i etnografska, iz 21. stoljeća je čvrsto skočila mimo Freudovog 20. i ravno u 19., producira zbornike o izbrisanim i migrantima, gdje niti jedan autor nije izbrisan ili migrant, suprotno, baš svi autori su dobro smješteni i baš svi imaju valjane dokaze. Producira zbornike o seksualnim navikama homoseksualaca, koje uređuju strejt ljudi, i tu i tamo neki homoseksualac prikladnih seksualnih navika, da ne bi slučajno došlo do odstupanja. Sva europska znanost je katastrofalno dosadna, jer izvan ponderiranih predviđanja, izvan univerziteta se ništa ne priznaje. Jedina kritika za koju je europska znanost sposobna, su europske rezolucije koje je napisao briselski eurobiro, i jedina alternativa koju može pružiti, su iste takve europske rezolucije. Što je, cure i dečki, imate li kakvu ideju?
 
Dosadan je taj Blair i taj njegov treći put, koji su sjebali milione ljudi s mogućnošću boljega života, prvo im sjebala školovanje i zdravlje i posao, onda ih poslala u rat i na kraju se za uspjeh te milenijske prevare odužila najdosadnijoj od svih ustanova europske povijesti – katoličkoj crkvi. „Nothing's changed, has it?“ kaže desetljeće nakon Hitlera i njegovih drugova Lucia Atherton, preživjela Židovka, u filmu The Night Porter Liliane Cavani, najistinitijoj od svih europskih Istina. Dosadno je ljudstvo koje se odreklo revolucionarnog komunizma i zamijenilo ga revolucionarnim kapitalizmom, to vječno osiromašeno, vječno poniženo ljudstvo i njegovi ponovo odobreni, rastući nacistički glasački postoci. Dosadna je europska konsenzualnost koja vodi do njih, na jednoj strani je sloboda, na drugoj nasilje, među njima pregovaranja, i tako dobijemo sveeuropsko društvo minimalne slobode i maksimalnog nasilja. Europejci su i dalje Europejci.  
 
Europa ima središnju perspektivu, svu združuje, sve uravnotežuje, sve jedinstveno usvaja u krug ispod svojih dvanaest zlatnih zvijezda Kraljice Djevice. Unutar Europe radikalno više nema granica, to znaju svi, jer to je jedina novost posljednjih godina, nema više periferija, nema rubova, nema praznina, svi ljudi su državljani koji su svjesni prava i dužnosti i sad mogu zahtijevati što god žele. Žele petnaestogodišnji kredit, još bolje dvadesetipetoljetni. Neće smrdljivi duhan, jer odjednom više ne mogu disati. Žele birati, recimo Sarkozyja. Neće svjetinu. Dio dobre stare svjetine je, prema tome, iz straha poniknuo, homoseksualci su postali heteroseksualci, ali heteroseksualci nisu postali homoseksualci, što je dosadno. Dosadne su lezbijke, kojima u europskoj nepušačkoj psihozi po glavi idu još samo djeca. Konačno je europskoj seksualnoj politici uspjelo da im uđe u trbuhe, što prije nije uspjelo ni europskim lomačama ni europskim ružičastim ni europskim crnim trokutom. Društveni život gejeva i lezbijki u Europi više nema. Ti gejevski kvartovi s gejevskim restoranima, u kojima gejevske kravate pune u sebe te raskužene fluorescentno zelene salatne listove i odužuju se svojim antisvjetovnim državljanskim tijelima Sarkozyju i sličnima za analni seks, također su dosadni. Sve, što se tiče homoseksualnosti, dan-danas je doista dosadno.
 
Toj potpunoj Europi predsjedava u prvoj polovici godine 2008. Slovenija, što je mala konceptualna greška, jer u Sloveniji nema gejevskih kvartova, jer bi ti bilo dosadno, naprotiv, u Sloveniji nema niti jednoga lezbijskog bara, što uvijek ponavljam, ali me nitko ne sluša. Istina, pred ljubljanskim klubom K4, u kojem se ljubljanski gejevi i lezbijke jednom tjedno ljube i plešu, sad po novom vrebaju na njih Europejci i tuku ih, što jest europsko. Uostalom, kršćanstvo bi se apsolutno i nužno trebalo naći u europskom ustavu – tako kao što je slobodan protok kapitala – jer to krovno moralno naslijeđe u tom dokumentu, u tom satu europske Istine doista ne smije izostati, inače ćemo se opet naći u dijaboličnom 20. stoljeću, punom potlačivanja i poricanja. To bi mogao biti specifično slovenski doprinos europskoj cjelovitosti.
 
Uvijek je bilo tako, ali ja sad živim u toj mašineriji i opirem se kako znam i umijem. Kolektivnog buntovničkog podzemlja koje bi trajalo dulje od jedne noći, nema. Donositelji novoga prije ili kasnije skliznu u stara područja društvenog prestiža. Dovoljno sam stara, vidim ih, izdrže nekoliko godina, a onda pokleknu i kad ih opet vidim, stoje pred kamerama, stoje na podijima, sjede na tim neudobnim metalno-platnenim sjedalima na brzom briefingu, sve veće metuzalemske amfibije, i više ni sami ne znaju kome govore. Mislim da ću prvo tražiti po predgrađima nelegalne pušačke rupe, u njih se sabiti i lezbariti, pušiti i piti za biljarskim stolovima uz rock'n'roll i sa svojim prijateljima raspravljati o njihovoj i svojoj svakodnevici, koliko god bude potrebno. Iz toga uvijek nešto nastane.

 

[sa slovenskog prevela Doris Pandžić]

Arhiva