X kao Xena … xena l. županić

X kao Xena. Xena kao stranac. Stranac samoj sebi, izgnana iz danjeg dijela vlastite postojanosti. Moji performansi eksplozije su, strasti noći u kojima negativnost i krajnost odvode me onostrano od mog vremenskog postojanja. Bit mog djelovanja nije samo u mojoj transformaciji, nego u transformaciji energije drugih. Tuđom energijom hranim se, poput kanibala ljudskim mesom, poput vampira krvlju, poput kameleona pljuvačkom. Drugi, publika to sam Ja potencirana. Ja kao zvijer u vječnom lovu, nikada laka lovina.
Xena, ime koje u sebi sadrži nepoznanicu X, stranca u dvostrukom egzilu od sebe samoga i njegovog izvora. Tek na takvom odmaku čovjek može biti potpuno slobodan, a ta sloboda podrazumijeva i sposobnost oslobađanja i od vlastitog imena, koje je na kraju zapravo ograničavajuće. Xena je težnja k apsolutu, ona je poput svemirskog broda s otisnutim X koji gmiže prema zvijezdama.

PROJEKTI

U-BITI (Eurokaz, Zagreb, 2005.)

Cijenjeno građanstvo, kome se obratiti? Kome u-putiti moje misli, moje tijelo? Vama, polutanskom Socijalnom Tijelu, dvojnom, na dvojbama po-dignutom ili kakvome drugome (bez ikakve mogućnosti izbora) Mističnom Tijelu Kristovom u koga se ufamo i zaklinjemo?
Gdje je moj zaklon, moje mjesto utoka u Omotaju svega? Zaviti se u sveprisutnom, nedokučivom Zavitku ili i-stupiti iz mene same?
Čije je moje ti-jelo? Onoga izvana koji me prisiljava da budem što nisam ili nečega iznutra što jest ali još nije bilo? Ja moram izići, moram biti, dakle u-biti.
U-biti da ne budem u-bijena.
Ono što jesam jest utvara i noćna i danja, vidljiva gotovo nikome. Nemoguće je udariti, oboriti. Neprepoznatljiva ona prepoznaje i (bije) obara drugog. Bije bijes bića.
U svakome trenutku prepoznajem se kao visoko-operativni organ Socijalnoga Tijela. Živim u njemu i ono prihvaća moj ustroj, moj operativni tok koji neumitno vodi do vaztrga uma. Trganje svega suvišnog u meni jest neprepoznavanje moga (ti-jela), bića. Socijalno Tijelo ga neutjelovljuje više, ono je višak vitalnosti. Neprepoznatljivo, bije svojim bijesom, biće u noći svijeta.
Sada biće više nije samo. Svi prepoznavaju ga i čekaju njegov tajni znak. Ono šuti, osnaženo nakon u-bojstva. Ono je u boju u dinamici čekanja. Čekanje dovodi do novog iz-stupa, izlaska iz omeđenosti Omotaja (Zavitka).
Cijenjeno građanstvo, vi zapravo ovdje ste, da spoznate zašto nas naš bližnji može i mora u-biti. On je taj koji preko nas u biti kao žrtve zadobiva prošireno viđenje vlastite svijesti postojanja. Ubica je onaj koji bije, a ubojstvo udarac koji obara biće u noći svijeta. Čin ubojstva je nasilni ulazak u zatvoreno, u strukturu (ustroj) bića, a posljedica je “otjelotvorenje” ubice. Ubica ubojstvom zadobiva ili vraća se vlastitome i socijalnome tijelu sredine. Ubojstvom iz stanja utvare “ostvaruje” nadnaravnu funkciju svoga tijela, transcendirajući svoje međe. Razmeđiti se, njegov je vrhunski zadatak, da bi obgrlio cjelinu društva i svijeta. Preko proširene svijesti promatra žrtvu kao dio socijalnog žrvenja. Onoga koji ga je u-ništio, sablaznio, svodeći ga na puku sablast, koja vidi dio a ne i cjelinu. Ubojstvo vodi ka dubljem viđenju cjeline svijeta.
Ubiti, jest biti u biti.

FELLATIO

Fellatio je coitus, čin u kojem žena zadržava status netaknute djevice (virgo intacta). To što ste me nazvali Djevicom, Ivanom Orleanskom, zapravo je podsvijesno priznanje da fellatio je simbolički čin sisanja koji nas transportira u stanje dojenčeta, infantilni stadij nevinosti. Dakle, čin koji u fenomenološkom smislu podliježe zaboravu, brisanju u ni-šta. Lingvistički gledano fellatio u hrv. jeziku vulgarmente se označava kao pušenje. To podrazumijeva da predmet pušenja, trošenjem, pretvara se u dim, u ni-šta. Kao sisanje, termin nas vraća u blaženo stanje dojenčeta, kojega generalno gledajući se ne sjećamo. Paradoksalno, čin fellatia kao stožerni, središnji čin u našim životima je ono što smo zaboravili. Dakle, njegovo pred-stavljanje na sceni dira najtananiji bezdan naše memorije. Ovdje, penis je idol, stožer, drveni stup koji južni Slaveni su postavljali u središnji položaj naseobine. Kao idol imao je ulogu božanstva žita i domaće zaštite, zapravo onoga za čime svi imamo najveću potrebu: blagostanja i sigurnosti. Ako još imamo na umu da se u klasičnom svijetu čin fellatia označavao glagolom irrumare (dati dojku, dojiti), onda čitav skandal, graju koja se digla oko čitave predstave (U-biti), ne treba čitati kao moralističko prosuđivanje, nego kao senzibilnu, tankoćutnu manifestaciju onoga podsvijesnog, arhaičnog, nevidljivog stožera u nama na kojem počivaju najvažniji elementi psihičke strukture našega bića.

JA-MA-MA


PROHOD MATERICE

Hvala vama svima što ste ušli. Onaj tko misli da ovo je pećina, u nju je ušao, za onoga koji misli da je špilja, u nju je sišao. Ući i sići. U špilji bolje se vidi.
Tmica tamu tjera mrkli mrak miče.
Ti, mica – maco moja!
Mica, vidi macu u tmici.
Kroz tmicu vidim bolje macu-micu, ogrnula sam kabanicu i čekam kišu, u špilji, u tmici, u mojoj kabanici, pod svodom koji sveo me je na micu, na macu, na tmicu, na kabanicu, na kišu i čekam mrak koji me miče prema tami, tmici, kabanici, kiši i maci-mici i vidim sve koji ulaze kroz vrata, a vrat vodi k glavi, glaviću, mome žiću, srcu i biću, pokleknuću, u klekovini kleknuću.

IZNUTRICA

Vidim iz-nutra, vani, vani, iznutra, iznutra i vani, iznutricu vašu, kroz puk, puk-otinu, gdje ste pukli, ali ne i um-ukli.
Vidim vašu, a vi moj: smrt i život. Smrt vas vuče k životu, ni život-inja vas zaustaviti ne može, moćni ste i možni. Muževi izvana, žene iz-nutra i gdje su ti muževi pod-jednaki ženama i te silne žene pod-jednake muževima? Na pod ste došli i na pod se vraćate, podloge nikada niste izgubili, samo potku, ono što podloga tka, tka, tka.
Čuli ste pticu koja vas je donijela, a zatim i zanijela i postali ste ono što nikada niste: ni-šta, leteći zrak lišen duha. Duh je lišaj na vašoj smrtnoj duši, obilježenoj iz-nutra, vani, vani, iz-nutra, iz-nutrica pobrojena komad po komad, o, o, o-bilježena liježeća žena. Uvijek gledate me samo liježeću, kao pod-jednako i ja vas.
Tko ste i zapravo zašto ste ušli? Onaj tko uđe zamišlja da će i izići i istina je da izlaz je siguran i na dohvatu ruke, i onda zašto se gurate kad morate iz-ići, iz-ići.
Nemoćni ste i glupi kao inćuni (glupe li riječi, a i vi ste je naučili), u manirama marinirani, na moru kopnite, kopiladi moja.
Kupite se, kupite, vežite se s ičime, s ničime, s čime, s čime ste to zaslužili, sluge postali, i sad služite sebe, druge i možda i Boga koji budalasto vas gleda stvoren više na vaš prilik nego li sliku, sliku ili fotografiju?

MATERIČNIK

Ja mama
Sam ja-ma
Jama uvijek je mama
Mami jama meko i moćno
Ma-ma-ma-ma
A ja u ja-mi
Mi-mi-mi-mi
Iz ja-me
Me-me-me-me
U ja-mu ušla
Tmina je tušta
Mu-mu-mu-mu
Ma-mi-me-muk

Ja sam ma-ma
Ja sam ja-ma
Ta ja-ma
Ta ma-ma
Ta-ta tata ta-ta-ta-ta

Ja ja-ma i ma-ma
Majka otajstvenoga oca
Otac prvo je ocat pa ulje
Namažite po-mažite pomozite
U oc(t)u rastvorite
Najprije muško(ocat) pa srednje(ulje) pa žensko(kvasina)
Ocat ulje kvasina
Kvasina sam koja rastače ocat u ulju
Pomozite namažite pomažite

POMETINA

Rođena sam s košuljicom, mojom pticom.
Rođena sam s košuljicom, sama, dostatna sebi i preobilna za druge, toliko obilna da sve bilje je moje i obale bez njega.
Rođena sam s košuljicom u pećini, pa zatim u špilju spuštena, u jami u-pućena.
U jami već jamčim tisućicama vremena, za sve pod=jednako. Svi isti su isti, a različiti slični licima istih. Toliko slični da ih samo ja rođena s košuljicom razlikujem, njihova smrtna lica u noći. U noć se spušta, u dan ulazi. Sunce nas otima, a noć drži, sjemenita noć koja grije bez iznimke.
Rođena s košuljicom, toplo mi je, toliko da drugima hladno je pod suncem dana, hladno, gladno sve do noći.
S košuljicom rođena, znam da umrijeti je moguće. Sve smrti moje su, nijedna nezabilježena nije. Nijednu smrt jamčim jedninom. Ona jedina u o-bilju noći.
S košuljicom samo sebe pokrivam, a otkriveni drugi, čekaju na me. Otvaram i otvaram, zatvoriti ne mogu.
Koja su to vrata uvijek otvorena i nitko zatvoriti ih ne može? NO-BODY. No-body, uvijek mislimo dolazi izvana iz prostora bez tijela. A zašto je onda on, TKO, ono upitno? Upit je tjelesnost koja pokriva moje biće. Čuva moju prepoznatljivost do smrti, za smrt.
Odmah s košuljicom rođena, mahnita sam i moćna. Toliko moćna, toliko mahnita da mahom moji ste i moji ste i nikad niste.

PERSEFONE

Polako oslobađam se svega
što imam i čega nemam,
a ne i tebe, Persefone.
Na pragu čekaš me u ljetnoj noći,
a možda nije ljeto već duboka zima
toliko duboka kao ja-ma moja ma-ma
u kojoj mjesec me grije, pospano, gotovo lijeno,
jer za njega ništa ne događa se izvan tebe, Persefone,
kraljico ubijenih svinja koje najbliže su čovjeku,
toliko bliske da on to ne sluti
i blato doseglo je koljena koja se valjaju,
valjaju moćna, jer znaju ona su ta koja
sagibaju se zadnja kad padnem u tvoj san, Persefone,
izvan tebe ništa, ništa, ono ništa
što ljudi nazivaju sve.