Provjerite jeste li živi, izdahnite zrak iz usta na ogledalo
(kratak osvrt na rad Vlaste Delimar) ... luisa ritoša

Vlasta Delimar (r. 1956.) posebna je pojava u suvremenoj umjetnosti Hrvatske i bivše Jugoslavije. Započinje s radom krajem 70-ih godina unutar zagrebačke umjetničke scene. To je vrijeme nastajanja raznih grupa (Exat 51, grupa Mart, Gorgona, Biafra, Tok, Grupa šestorice autora) koje propituju teme umjetničke djelatnosti i definiranja karaktera umjetničkog djelovanja. No njen se rad nije bavio tim temama, od početka je bio označen sravnavanjem života i umjetnosti. U njenom radu dokidaju se granice privatnog i javnog. Tako su npr. u radu Vjenčanje iz 1982. umjetnost i život u potpunosti isprepleteni. Zajedno s publikom, Vlasta Delimar i Željko Jerman odlaze se vjenčati u crkvi. Nakon ceremonije vraćaju se u galeriju na proslavu, gdje su postavljene slike s njihovog vjenčanja u općini, a naknadno i s crkvenog vjenčanja. Magnetofon reproducira snimak govora matičara i svećenika.
Ona u svom radu često iskazuje feminističke stavove, baveći se pitanjima spola, seksualnosti, identiteta, komunikacije i odnosa društva prema umjetničkom djelovanju žene, međutim analiza njenih radova ne može se isključivo vezati za jedan svjetonazor ili pokret. Njen je opus nastajao «izvan teorije», šamarajući puritanski moral i istovremeno nudeći izazov radikalno – feminističkim tezama.
Instrument njenih akcija je njeno, najčešće golo, tijelo, koje je glavni sadržaj i medij djelovanja, a instinktivno, seksualno, senzualno i nagonsko postaju regulatori i determinatori umjetničke akcije. Jak erotski naboj u funkciji je naglašavanja prirodnosti, no također ima funkciju samoosvješćivanja, govoreći o tjelesnoj neponovljivosti, dok vrline ženskosti, stavljene u stanje preddruštvenog bivovanja, postaju nadmoćne pred vrlinama muškosti.
Radovi iz prvog razdoblja mogu se podijeliti u tri problemske cjeline: Transformacije, Asocijacije i Komunikacije.(1) U «Transformacijama» ispituje rezultate vizualne promjene svog lika, ta promjena stvara igru koja ima izravne psihološke, moralne i socijalne posljedice. Vraćanje svome ja postaje moguće samo kroz razotkrivanje, odnosno ogoljelost. To se jasno može iščitati iz rada Transformacije ličnosti iz 1980. g. U prostoru je postavljena modna pista, prvo izlazi odjevena u svoju svakodnevnu odjeću, bez šminke. Zatim se pojavljuje u različitoj odjeći, našminkana, s različitim frizurama. Na samom kraju izlazi gola. Ovdje bih spomenula još dva rada iz ranog razdoblja. Oba rada mogu spadati u ciklus «Transformacija», ali i u ciklus «Asocijacija». Rad Pokušaj poistovjećivanja iz 1979. bavi se propitivanjem identiteta i mogućnošću zadržavanja istog unutar muško-ženskog odnosa. Ona i njen partner stoje goli pred publikom s ispisanim velikim crnim «JA» na trbusima. Priljubljuju se, grle, zatim razdvoje i stanu opet pred publiku. «JA» je zamrljano, nečitljivo, više ga nema, na njegovom mjestu nalazi se nešto drugo – velika crna mrlja. Peru tijela, te ponovno kistom ispisuju «JA» na sebe i neko vrijeme tako stoje. Performans iz 1980. po imenu Desimbolizacija sličan je po izvedbi, no donosi drugačije asocijacije i razmišljanja. Ponovno stoje goli pred publikom, boje svoje tijelo. Ona boji cijelo tijelo u roza, a on u plavo. Priljubljuju se, zatim razdvajaju. Kao rezultat ostaju tragovi plave boje na ženskom, i tragovi roze na muškom (plavom) tijelu. U «Asocijacijama» se većinom bavi promišljanjem odnosa između muškarca i žene, uz naglasak na samoosvješćivanju i otvorenom izražavanju seksualnih nagona žene. Tako u performansu M i Ž iz 1983. u prvom dijelu izvedbe plesni par pleše valcer u svečanoj odjeći, zatim se prikazuje film s prizorima iz svakodnevnog života nje i njenog muža. U drugom dijelu pali se snop svjetla koji osvjetljava nju kako se gola lagano kreće u ritmu glazbe, dok je muške ruke miluju, nakon čega slijedi projekcija porno filma. U trećem i posljednjem dijelu na pozornicu izlaze ona i njen muž, on obučen u plavu, a ona u roza odjeću, i tuku se. Performans Provjerite jeste li živi, izdahnite zrak na ogledalo iz 1984. više naglašava samoosvješćivanje. U zamračenom prostoru ona leži na postolju, zidovi su prekriveni crnim draperijama, s ogledalima koja imaju natpis: «Provjerite jeste li živi, izdahnite zrak iz usta na ogledalo», dok se na platnu projiciraju dijapozitivi s njenim licem snimljenim u trenutku orgazma. Odjevena je u crnu, prozirnu haljinu i povremeno lagano pomiče tijelo. Kao da leži na odru, okružena je mnogobrojnim cvijećem i upaljenim svijećama.
Treći ciklus, nazvan «Komunikacije», sastoji se od akcija čiji je cilj uspostavljanje neposrednog odnosa između izvođača i publike. U tu skupinu spadali bi radovi Farbanje jaja iz 1980., Taktilna komunikacija iz 1981. i Spanish Fly iz 1985. godine. Otvorena provokacija prati je i kroz te radove, a također i smisao za humor.
Performansi koji slijede: Moram osjećati, Jebanje je tužno, Bijeloj ljubavi, Suze za Vlastu Delimar, i kasniji performansi kao što su Zrela žena I i II, Tražim ženu, Moć je izjednačena, Razgovor s ratnikom ili žena je nestala i Lady Godiva omogućavaju nam da vidimo kako u 20 godina rada, polazeći od šokantnog i otvorenog tijela koje provocira društvene norme pokazivanja seksualnosti, preko tijela bihevioralne izražajnosti koje funkcionira kao simbol i/ili ikona ženskog tjelesnog izraza, dolazi do rada u kojem je tijelo prisutno u politici seksualne moći, u politici vladanja, društva, posjedovanja, potrošnje i hijerarhizacije.
Nadovezujući se na gore rečeno, opisat ću jedan od njenih ekstremnijih performansa, Tražim ženu, koji je prvi put radila 1996. u Zagrebu, a posljednji put u Slavonskom Brodu 1999. godine. Performans transformira domaćicu u ratnika, odnosno ženu u muškarca, pri čemu «žena» i «žensko» nestaje i/ili postaje kokoš za kuhanje. No, postoji i druga priča koja teče paralelno s tom, a to je njena osobna priča, priča o njenoj borbi. Odjevena je kao domaćica, a glava joj je zatvorena crvenom gazom(!). Oštri noževe, reže kruh. U pozadini ide video projekcija gozbe, muškarac i žena jedu s pretrpanog stola (što li je sve bilo potrebno da bi se oni tako gostili?). Zatim baca šnite kruha sa svojim portretom u publiku, čineći tako ovu priču osobnom. Time kaže: Ovo do sada bila je opća priča (ali to je i moja priča), od ovog trenutka pričam o sebi. A možda kaže i: Pojedite moj lik, ja sam vam potrebna poput kruha svagdašnjeg. Recimo da je oni jedu, odnosno društvo ju jede, i što se zatim dešava? Preodijeva se u gornji dio maskirne uniforme i stavlja vojnički remen. Maršira prostorom sa živom kokoši u ruci, koju zatim oštrim nožem zakolje, te priprema dalje kokoš za kuhanje.
Interesantan je i njen rad Zrela žena I i Zrela žena II. U prvom se radu javlja na sceni golog tijela obojenog u roza i giba se u ritmu glazbe, nakon svake pauze gibanja muškarac je odijeva. Kada je potpuno odjevena, sjeda na stolicu, uzima iz torbice plastični penis i radi razne fotografske poze. Istodobno s tim radnjama na ekranu se prikazuje žena u istočnjačkoj crnoj odjeći, s feredžom, kako se postepeno razodijeva. Zrela žena II je performans koji je posljednji put radila 2001. u Grazu. Sjedi u izlogu na frekventnoj lokaciji, odjevena kao dobro uređena domaćica. Čisti raznovrsno povrće, ispija pivo, puši cigarete.

utajući kroz ovaj kratki osvrt nalazimo kako svaki njen performans ima svoju posebnu čar, ljupkost i poruku. Težina i zgusnutost emocija koje doživljavamo prateći neke od njih tjera nas da se pitamo o stvarima o kojima se šuti, čak i u samom sebi, a ne samo u društvu. A Vlasta Delimar ne šarmira samo tom sposobnošću, nego i nepresušnom životnošću u kojoj krv, sluz, suze, mrtvo cvijeće, kokoši, ribe i mračni prostori ne zastrašuju nego nas podsjećaju na ljepotu, vrijednost i neponovljivost svakog pojedinog života.


(1) Podjela preuzeta od M. Špoljar, Vlasta Delimar, Areagrafika, Zagreb, 2003.