Voli me na sado-mazo način! … damirka vuković

Lee Holloway: In one way or another I've always suffered. I didn't know why exactly. But I do know that I'm not so scared of suffering now. I feel more than I've ever felt and I've found someone to feel with. To play with. To love in a way that feels right for me. I hope he knows that I can see that he suffers too. And that I want to love him.
E. Edward Grey: Is it that sometimes the pain inside has to come to the surface, and when you see evidence of the pain inside you finally know you're really here? Then, when you watch the wound heal, it's comforting… isn't it?

Film Tajnica (Secretary, 2004.) redatelja Stevena Shainberga mnogi će možda povezati isključivo s ilustracijom jednog S&M (sadomazohističkog) odnosa. Iako ću se ovom izjavom pokazati kao velika sentimentalka, pa čak i romantičarka, moj doživljaj ili točnije rečeno osjećaj koji je ostao svjetlucati negdje u podsvijesti nakon odgledanog filma bila je jedna pomalo neuobičajena, ali sigurno ne abnormalna ljubavna priča.
Lee Holloway (Maggie Gyllenhaal) na početku filma izlazi iz ustanove za mentalno oboljele. Jednom prilikom dok je pokušavala svoju unutarnju bol olakšati i pustiti je na slobodu, zarezala je ipak malo preduboko. Već nakon prvog dana provedenog u krugu svoje disfunkcionalne obitelji iz predgrađa, ne uspijeva ostati “zdrava”. Iz staklenog zvona jedne mentalne ustanove bačena je u lažni svijet obiteljske sloge i ljubavi i to nigdje drugdje nego na proslavu vjenčanja svoje sestre. Sklapanje braka nešto je što se očekuje od svih, pa tako i od Lee. Naše nas društvo socijalizacijom uči da slijedimo primjer svojih roditelja. Pa kakav je to primjer ona trebala slijediti? Otac alkoholičar i majka patnica u savršeno lažnom prikazu sreće na vjenčanju svoje kćeri. U licemjernoj obiteljskoj atmosferi koja samo u očima javnosti možda prividno funkcionira, Lee ponovo osjeća potrebu da nanošenjem boli otpusti ventile unutarnje patnje. Međutim, odlučuje se osamostaliti i pronaći posao, i slučajno ugleda oglas iz nekih odbačenih novina za posao tajnice u uredu odvjetnika E. Edwarda Greya (James Spader). Zvuči previše sudbonosno, ali upravo je tako i bilo. I tu počinje moja slavna ljubavna priča! Gospodin Grey bio je prvi koji ju je zbilja razumio. Shvaćao je njenu potrebu da osjeti bol, ali i sam je imao potrebu nanošenja boli. Zahvaljujući njemu, osjetila je što znači biti seksualno osviještena mlada žena koja može doživjeti orgazam (nešto što u spolnom odnosu sa svojim “dečkom” nije uspjela).
Da se tajnica snimala samo dvadesetak godina unatrag, tema bi ostala ista ali bi se vjerojatno kostimografija i scenografija znatno promijenile. Sve je zapravo u službi argumenta. Želimo li S&M prikazati kao bolest i primjer devijantnog ponašanja, ured gospodina Greya poprimit će boje u skladu s njegovim prezimenom, a po zidovima visjet će ogavni instrumenti za mučenje mladih i naivnih tajnica. Steven Shainberg insistirao je na privlačnosti tog prostora koji postaje njezin eskapizam i utočište od utapanja u licemjernom svijetu koji je okružuje. Ulaskom u taj ured ona spoznaje toplinu koju među drugim ljudima nije osjetila. Njegov je ured prepun svjetla s improviziranim vrtom u kojem tajanstveni odvjetnik njeguje svoje predivno cvijeće.
Možda bi se trebali zapitati zašto se u filmu radi baš o tajnici. Jedan bi odgovor mogao biti da se redatelj želio poigrati s još jednim društvenim stereotipom. Nisu li tajnice općenito prihvaćene kao promiskuitetne ljubavnice svojih šefova koje im ispunjavaju sve seksualne fantazije? Ne maštaju li muškarci dok gledaju “porniće” o jednoj obdarenoj, napaljenoj, ali prije svega poniznoj drolji koja će učiniti sve što njezin šef-patrijarh zatraži od nje? Tajnica je sinonim za ropkinju, barem u stereotipnom uzorku većinskih pripadnika našeg društva. A eto, ovdje se našla jedna Lee koja uživa u slušanju naredbi i želja svog šefa i to je seksualno uzbuđuje, ali isto tako Lee koja u trenutku kada treba dokazati svoju ljubav odbija biti objekt i dokazuje da je u čitavom tom odnosu ona bila individua, subjekt i ravnopravan partner. Sam njen bijeg s priprema za vlastito vjenčanje pomalo je simboličan jer prikazuje želju velikog broja ljudi da pobjegnu od stereotipa i kalupa društva u kojemu su prisiljeni zamaskirati vlastiti identitet.
Vjerovanje da je seksualno normalna osoba ona koja svoje ciljeve povezuje isključivo s uobičajenim spolnim odnosom zapravo je samo povijesno uvjetovana činjenica zapadnjačkog moralnog i religijskog učenja. Ponekad se pitam: je li evolucija našeg društva postala toliko retrogradna da se više uopće i ne može spominjati evolucija u pravom smislu te riječi? Ljudi su revolucionarni u svojem prihvaćanju drugačijeg samo ako to i njima samima odgovara, a tko može razumjeti ljude koji sebi i drugima vole nanositi bol? Tko može razumjeti te moderne flagelante koji svijetu pokušavaju nešto reći (ili možda samo kriknuti i tražiti ljubav, potporu, kompatibilnost)?
Ljudi u današnjem društvu navikli su svijet gledati idealističkim pompejskim očima. Sve mora imati svoj općeprihvaćeni kalup normalnog i društveno prihvatljivog. Ipak, evolucija mišljenja za čiju se sudbinu toliko pribojavam postala je konstanta kao i Darwinova teorija. Uvjerenja o tome što je normalno, a što nije mijenjaju se i u području seksualnosti. Nekada je znanost pokušavala dokazati usađenu dogmu o štetnosti masturbiranja koje izaziva sljepoću i impotenciju, a danas se i kod seksualno aktivnih ljudi masturbacija prihvaća kao nešto posve prirodno. Darwin je i u području revolucioniziranja seksualnih stavova svijetu učinio uslugu jer sve više seksualnih “abnormalnosti” pokušavamo opravdati primjerima ponašanja sisavaca i ostalih životinja prilikom parenja. Postoji element agresije u “najprirodnijem” seksualnom činu. Ljudi, kao većina sisavaca, ponekad grebu i grizu jedni druge tijekom odnosa, a agresivne fantazije, kao recimo silovanje, nisu neuobičajene. Isto tako, seksualni element često stoji u pozadini agresije. I muškarci i žene znaju se uzbuditi na boksačkim mečevima ili gledajući nečije pogubljenje. Neki su čak u svojim zapažanjima otišli toliko daleko i utvrdili da je preokupacija našeg društva nasiljem seksualno motivirana. Možda bismo trebali više poštivati životinjski svijet. Ljudski “National Geographic” raznolik je i ponekad bizaran, ali pitanje je čemu lijepiti etikete abnormalnog na ono što možda sami (iz nekih socijalno uvjetovanih moralnih implantanata u našem mozgu) u svakodnevnom životu ne prakticiramo. Nije li (barem s onog moralnog stajališta) abnormalno samo ono što ugrožava egzistenciju i identitet drugog čovjeka? Čemu osuđivati seksualne pobude drugih ljudi samo zato što to nije ono što nas, kao pojedince, seksualno uzbuđuje?
Mnogi su, kojima sam preporučila film, imali pozitivne kritike, ali većina mu je nalijepila etiketu “bolesnog”. U toj se riječi možda krije još jedan implantant onog tradicionalnog, konzervativnog stava. Zašto nam se sviđa ako je toliko bolestan, ako u njemu ne pronalazimo djeliće sebe ili bar djelić onoga što bismo i mi htjeli imati – naš osobni tetris ili dio slagalice koji će nas prebaciti na višu razinu ili napokon sastaviti sliku nas samih, onakvih kakvima se sami doživljavamo. Dokazano je i prihvaćeno da je spolni nagon urođen, ali još je uvijek teško prihvatiti da pravac kojim će krenuti ovisi o socijalizaciji. Načini zadovoljavanja tog nagona u različitim su kulturama izrazito fleksibilni, pa i unutar jedne se kulture stavovi prema seksualnosti mogu promijeniti tijekom vremena. Ako samo pogledamo “fabulu” pornografskih filmova, uočit ćemo dokle je stigla revolucija u našim stavovima prema seksualnom ponašanju. Još uvijek se S&M prikazi smatraju “hard coreom” ili teškom “pornjavom”.
Pitam se, da čitava naša planeta postane jedna ukalupljena pompejska skulptura, na kakve bismo sve prizore naišli u skrivenim kutovima moralnih licemjera (naših modernih farizeja) koji najglasnije osuđuju upravo ono zbog čega sami osjećaju sram? A taj sram usadilo im je upravo društvo, dakle, oni sami. Ja ću se i dalje zadržati na romantičarskom uvjerenju kako svi ili bar većina tražimo onaj trenutak kada ćemo napokon osjetiti ono što je doživjela i naša tajnica: Each cut, each scar, each burn, a different mood or time. I told him what the first one was, told him where the second one came from. I remembered them all. And for the first time in my life I felt beautiful. Finally part of the earth. I touched the soil and he loved me back.
Znam da ja ne bih imala ništa protiv toga…