Riječ, dvije … kruno filipović

U devetom je broju selekcija bila velika. Sve je veći broj autora koji odlučuju povjerenje pokloniti Reu pa je time, jasno, veća i moja nada da će vas Re uspjeti zainteresirati odabranom prozom. Forma kratke priče danas je postala posve običnom, kao da već zauzima mjesto neutralnog, neoznačenog modela izražavanja. Tim teže postaje postići kvalitetu koja bi se isticala i privlačila. Nekoliko kratkih proznih djela, za koja vjerujem da su na razini ideje svježa i zanimljiva, napisao je Teodor Horvat, autor kojeg prvi put predstavljamo Reovoj publici, što je, u neku ruku, pravilo ovog broja. Iako, stilski, tekstovi djeluju nedovršeno, traže da ih se brusi i dorađuje (naknadno saznajem da je razlog tome činjenica da su prevođeni sa stranog jezika), ipak je ideja u njima cjelovita, dobro zaokružena i bez retardacija kojima formalno nema mjesta u kratkoj priči. Zanimljivo je koliku dramatičnost autor uspijeva postići u svome Oleandru, prilično kratkoj pripovijetci, prije crtici, upravo ne nudeći nikakva bespotrebna objašnjenja i ostavljajući završetak priče da visi u zraku, nad nama, u nekom svom vakuumu ne trudeći se ni utješiti ni docirati.
Kroz istu formu progovara još jedan autor koji je zavrijedio pažnju Reova uredništva. Nešto više zaokupljen stilskim postupcima, koji mjestimično i usporavaju čitanje, Željko Bujan je motivski i tematski u posve drugom fiktivnom svijetu od prethodnog autora. Čitaoci će se imati prilike uvjeriti kako je svijet klasične glazbe Bujanu dobro poznat, da se u njemu dobro snalazi te mu često biva poprištem razvijanja fabule. Osim Posljednje zajedničke fotografije, Re za sljedeći broj priprema dramsku rubriku u kojoj će biti objavljena monodrama Sinfonia Concertante, također tematski vezana uz svijet klasične glazbe.
Posebnu pažnju zaslužuje proza Dušana Gojkova, mladog autora iz Beograda koji je, iako ne objavljuje prvi put, našoj publici posve nepoznat. Nizanje naizgled nepovezanih, kratkih odbljesaka svijeta u mislima pripovjedača nije se prvi put našlo u Reu, o takvoj je prozi već bilo riječi. Postupak je vrlo čest. Međutim, ovu prozu na posebno mjesto stavlja njena formalna završenost, visoka, filigranska stilska izbrušenost i funkcija stila u službi ozračja djela. Teško da je moguće ne osjetiti ga. Naslov dijela objavljenog romana Album fotografija puno je prije stilska odrednica nego puki naslov, ali je ujedno prevladavajuća stilska odrednica i ostatka Gojkovljeve proze. Kroz tople emotivne reminiscencije, nalijepljene na naizgled nevažne ali iradirajuće životne trenutke, ostvaruje se umjereni sentimentalizam, smještajući ovu prozu duboko u centar melankoličnoga i vapećega. Upravo je čitav emotivni sklop jednog albuma fotografija, sa slikama svakodnevnog života i ljudi, kostur na kojem bubri tkivo ove proze. Zahvalno bi bilo u tome smislu odrediti točno koja inter-odrednica najbolje opisuje ovo povezivanje albuma s fotografijama, kao mjesta navodnog petrificiranja osobne povijesti ali istodobno i mjesta njenog posvemašnjeg falsificiranja, s prozom u kojoj emotivna vrijednost albuma s obiteljskim fotografijama preuzima ulogu generičkog, dakle gradbenog modela.

U nadi da postoje ljudi koji prate ove naše rubrike, da im nešto znači to što ćemo napisati o autorima iza čijih radova stojimo, još jedna popratna riječ, ovaj put s notom apela. Psiholozi nas uče o simptomima koji prate adolescentske krize, o načinu na koji se manifestiraju i, što je važnije, o dobi kojoj, barem načelno, pripadaju. Ipak, ne može biti slučajnost, na adresu Rea stižu ogromne količine radova koji nalikuju upravo na manifestaciju zakašnjele adolescencije. Čovjek bi rekao da se gotovo osamdeset posto populacije, koja se izražava pisanom riječju, bavi sama sobom. Točnije, veličanjem same sebe. Dojam koji dobijem nakon što pročitam svu tu silu hvalospjeva, upućenih od autora samima sebi, jest da je Hrvatska dupkom puna neotkrivenih talenata koji žive nepravedno bačeni u sjenu etabliranih “kvaziveličina” i samo čekaju da ih se otkrije, da dobiju Nobelovu nagradu i postanu vječni. Da onda drugi žive u njihovoj sjeni, a sve to, već pogađate, bez ikakvog opravdanog razloga. Na adresu Rea stiže proza ne samo stilski nezrela, nego krcata najosnovnijih gramatičkih pogrešaka i enigmatičnih rečeničnih ustroja, bez glave i repa (i to tamo gdje je posve nepotrebno). Reakcija na pokušaj intervencije, bilo uredničke (u smislu lektorskih ispravaka), bilo stilske, redovito je ljutnja i uvrijeđenost, makar se ponekad radi o najočitijoj pravopisnoj pogreški. Takve očite pogreške, bez imalo stilske opravdanosti (kao što bi eventualno moglo biti profiliranje lika i sl.), ovi autori nazivaju inventivnošću i „pjesničkom“ slobodom. Čini mi se da je došlo vrijeme da našu publiku upoznamo s intencijom koja stoji iza ovih uredničkih riječi, koje su svojevrsna urednička praksa posljednjih nekoliko brojeva. Budući da nezahvalan teret selekcije ne može a da ne padne na leđa urednika, urednici nastoje, onoliko koliko je u njihovoj moći, svoj izbor popratiti obrazloženjem koje se posredno iščitava kroz isticanje kvaliteta objavljenih djela. Obrazloženja, zapravo, povratno žele reći da se ostala pristigla djela nisu isticala nečim vrijednim objavljivanja. U konačnici, dakle, ako bi netko odvojio pola sata i pročitao sve uredničke riječi, mogao bi s dovoljnom preciznošću nazrijeti Reovu poetiku i upitati se ima li smisla da Reu šalje svoja djela. Kada bih rekao da sam najsretniji kada mogu objaviti djela nastala iz provale nekontrolirano lucidnoga i talentiranoga, time ne bih mislio da želim objaviti rad nekoga tko se u djelu deklarira talentiranim i posebnim, nego nekoga tko to stvaralačkom praksom i potvrdi.