Riječ urednika … davor mandić

Sve sam zadovoljniji. Priznajem, prilično me raduje što ovaj posao urednika pjesničke rubrike doista postaje poslom. Iz broja u broj pristiže nam sve više radova, što možemo ponajviše zahvaliti Reovim uključivanjem na www, čime i konačni proizvod postaje boljim. Zato šaljite i dalje, a mi ćemo se potruditi objaviti najbolje. Ili one koji najviše plate. U svakom slučaju, Re 9 donosi dosta zanimljivih stvari. Kapa di tute kape ovog broja bit će Melita Sanković, već treći put u Reu, ali ovaj put na povlaštenoj prvoj poziciji u rubrici, onoj rezerviranoj za nešto afirmiranije autore, ili one koji na iradirajući način pokazuju kako se to radi.
O čemu je ovdje riječ? Riječ je o tome da smo dobili pare! Složili smo se da mlada riječka pjesnikinja zaslužuje svoje pjesme vidjeti ukoričene, a usto se i idealno uklopila u Reova nastojanja da pokrene biblioteku, što mu je u konačnici i uspjelo. Dakle, u ovom broju Rea na prvom mjestu donosimo izbor iz prve zbirke Melite Sanković Nešto prijateljsko. O njenom pjesništvu ne treba puno pričati, redoviti čitatelji Rea već (pre)poznaju njenu gnomičku emotivnost, kojom je plijenila od prvog pojavljivanja u najdražem časopisu.
Slijedi rukovet pjesama Nataše Rengel, pjesnikinje koja se javlja iz anonimnosti tek nekoliko objavljenih pjesama, no utvrđene pjesničke dikcije, gotovo potpuno formirane. Gorčina i melankolija, garnirane jetkim lucidnim komentarom topovi su ove poezije.
Govorimo li o utvrđenosti poetika, slijedi u ovobrojnoj rubrici potpuno formirana pjesnička ličnost pod imenom i prezimenima Olja Savičević-Ivančević. U panoramama duševnih, ili pak socijalnih, krajolika ona kao da uspijeva podvući ono bitno i naznačiti, ako ne već i dokučiti, tajni pokretač stvari.
Iza ovih triju poetesa slijedi nešto reskiji Dario Rukavina, čija anglofilija reflektira našu malojezičnu stvarnost. No njegov spoj poetike pisanjeoslobađa postmoderniteta, one revolveraški, gotovo novinarski precizne, s emocionalnom metaforom i "zaparanom" dušom, svakako zaslužuje pozornost.
Igora Baksu, pak, ovdje je dovelo spajanje planova pjesama i stvarnosti, nekakav interpoiesis opredmećen mladenačkom zaigranošću s, doduše, narciosoidnim nedostatkom autocenzure, ali zadovoljavajućom razinom zanimljivosti. Uz malo samokontrole, pjesnička osobnost koja će se razvijati.
Željko Rački piše vlastiti psihogram, fragmente sebe-u-svijetu, u kojemu ponekad naslućujemo i vlastiti odraz, a Marino Maljavac napisao je - Bird. S El hefeom časopisa dogovorio sam se da nećemo objavljivati po jednu ili par pjesama nekog autora, eda bismo ga/nju predstavili kako spada, što je u redu, no nekako mi se čini da je ovdje valjalo učiniti iznimku. Pročitajte pa vidite sami.
Uživajte u poeziji!