Milan Kangrga - Etika … josip naglić
(Kangrga, Milan, Etika: osnovni problem i pravci, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.)

“Čujte, profesore, vi ste inteligentan čovjek, pa kak' ste se dali na tu vašu etiku i taj moral, pa vidite da od toga kod nas ne bu niš!? Dajte se opametite! Kaj se sramotite s tim? Vi ste s pameten človek, kaj ne?!” (str. 484)

Čudno je recenzirati možda kapitalno djelo šire poznatog hrvatskog filozofa Milana Kangrge. Čudno iz dva razloga. Prvo, jer Rijeka nije našla načina da upriliči uživo predstavljanje širinom i dubinom značajnog djela jednakog autora (iz kojeg već razloga), a ne da tu ulogu preuzme nijemo slovo, budući knjiga šuti ako je pitamo, rekao bi Sokratičević. A onako bi profesor Kangrga vjerojatno bio spreman ljubazno odgovoriti na sva moguća pitanja publike – ne zaboravljajući naravno poznatu izreku da nema glupih pitanja, već samo glupih odgovora, pa bi tako sav teret pao na Milana, koji ga i tako već toliko godina uzbrdo gura, da bi se, vjerujem, vrlo lako snašao u bilo kojem smjeru. I drugo, jer je ovako sav teret pao na jednog apsolventa filozofije, štoviše, riječkim studijem “odgojenog” u duhu analitičke filozofije koja neke autore kojima je Kangrga sklon potpuno zanemaruje. Zbog svoje ograničenosti, odmah se ispričavam. Zašto bih se onda ja uopće laćao posla recenzije, uz tolika ograničenja?
Pruće na kojemu sad ta težina stoji neće lako pući jer ću dio toga sa sebe skinuti i ponijeti samo onoliko koliko ponijeti mogu. Tako, naime, neću toliko govoriti o onome o čemu je Kangrga pisao (budući je u tome puno vještiji), nego o onome o čemu nije. Zašto bi se onda ovo zvala recenzija, sad je pitanje. Jer – nadam se – ono o čemu ću govoriti možda više kaže o samoj knjizi s okolne strane, kao uvod. Budući je, njezin autor, pri pisanju bio određen prije svega u dva pogleda.
O njima više kasnije, sad kratko o optuženom za značaj: umirovljen od države, ali ne i uma, danas ima 83 godine, živi u Zagrebu gdje je 43 godine držao nastavu na Filozofskom fakultetu, upravo kolegija Etika (gostujući istim poslom i dvaput godišnje u Beogradu, sve do 1989.) (1) – pa je, stoga, i te kako pozvan da o etici govori.

Braća po materi

Za one koji ne znaju, današnja svjetska, pa tako i hrvatska, filozofija se dijeli na dva velika pravca: na analitičku i kontinentalnu. U našem mikrokozmosu, to je – ugrubo – Rijeka (analitička) i Zagreb (kontinentalna).(2) Razliku ću pokušati nestručno, ukratko ocrtati (smatrajte to skicom, Nevještog, nipošto dovršenim – još manje vjernim – portretom).
Iako se oba pravca pravdaju da ih razlikuje način na koji filozofskim pitanjima pristupaju, smatram da ih prvenstveno razlikuje sadržaj koji obrađuju, što onda određuje autore, žive i nežive (neki se čak posthumno rađaju, kako je rekao Nietzsche), njihova djela, i tek time način. Budući je, recimo, logiku nepraktično metaforama obrađivati. A upravo je logika jedna od glavnih razlika između dva pravca.
Analitička filozofija, rođena na prijelazu u 20. st. (iako ranije začeta, ali se, kao i uvijek, na porod čekalo), odvojila se od “tradicionalne” filozofije (s velikim oprezom uzeti, zbog mogućeg eurocentrizma) svojim insistiranjem na logičkoj strukturi tekstova svojih autora. Točnije, ono što i danas obilježava tekstove analitičkih autora jest jasan eksplanandum (ono što treba dokazati) i sužen eksplanans (ono čime dokazujemo), često toliko odrezan od drugih pozicija i autora da vas do cilja, preko provalije prigovora, problema, vodi tek uska i krhka daska, nerijetko tek brz prelet lijanom. No, umjesto takvih slikovitih opisa kojima, kažem, analitičari nisu toliko skloni, često se izvuku tako da samo nabroje njihove osnivače (founding fathers) po čijim se radovima onda može naslutiti put koji vodi od tadašnje i jedne sadašnje filozofije. Pa evo ih: Frege, Russell, Wittgenstein, Moore, Carnap i dr., dok se prostorno vezuje najviše (naravno, ne nužno) uz SAD i Veliku Britaniju (nedavno i Australiju). Kako ovaj potez nekima nije pomogao, ponovit ću: analitička filozofija se oslanja na logiku kao armaturu u svojim zidovima, podu i svim pregradama, manje na stil, koji svojom bojom (u ovoj usporedbi) odvlači pozornost od onog što je “važno”. Ranije citirani Nietzsche jedan je od onih koji su bili jednako vješti u stilu koliko i umovanju, pa je u Rijeci nepravedno zaobiđen. Nada analitičke garde u prvoj polovini 20. st. da će znanost pružiti sve odgovore (u jednom razdoblju fizika kao uzor objasnidbenosti) zaht i jevajući uvijek precizno postavljanje dijagnoze, gotovo simboličkim jezikom, zarazila je krug širi od Bečkoga. Posljedice te epidemije još se i danas uočavaju u svakom drugom analitičkom filozofu ili filozofkinji – naturalizam, najkraće određen kao bliskost znanosti.
Kontinentalna filozofija, pak, nije toliko “uskogrudna”, već pokušava biti što obuhvatnija, pa u svoje dvorište pušta i književnost, kao i širu umjetnost, ne bojeći se pritom da i sama bude za to “optužena” (u analitičkim očima), odn. pohvaljena (u kontinentalnim). Da bude ne samo pametna, nego i lijepa.(3) S druge strane, često prati i aktualna društvena zbivanja, dok se analitička, sve do Johna Rawlsa (do Teorije pravde iz 1971.), politikom uglavnom nije bavila.(4)
Čemu sve ovo? Kangrga je kontinentalac (ispričavam se – da se našalim). Koji je u više navrata ponovio da analitička filozofija ne postoji (točnije, ne može plauzibilno postojati).(5) No, čak i da se mi, s druge strane ulice, i naljutimo na njega, mjesto da se – kao i obično – srčano tome nasmijemo, čovjek ga mora voljeti samo zbog njegovih istini, ne vlasti, vjernih istupa, kojima mnogi 90-ih nisu bili hrabri (lako je danas), premda dovoljno stručni.
Zato, kada Kangrga piše knjigu, kojeg god naslova, možete se kladiti da će mu oruđe (oružje), baklje kojima će mrak neznanja tjerati, biti “kontinentalni očevi” – da se iluminacijom kao metaforom poslužim, budući se prosvjetiteljem i sam nekad smatra,(6) te kad je već knjigu Kantu posvetio, koji se danas prvenstveno kao prosvjetitelj obilježava, a tek onda kao kolovođa njemačkog klasicizma, iako je njegov početak. Drugi, možda i značajniji za Kangrgu kad nije toliko na etiku naciljan, svakako je Hegel, toj kući njemačkog klasicizma krovopokrivač i zadnji stanar.(7)

Celebrity

Već naznačeni, drugi zid hodnika u Kangrgin dom, najizraženiji je u posljednjih petnaest godina (ranije spomenutih), otkako su intelektualizam i kultura u Hrvatskoj prošli onako kako će drugi bolje o tome reći – a jedan je upravo Milan Kangrga, javno istupajući protiv smjera kojim je hrvatsko društvo krenulo, u “plemensko-rodovsko” uređenje, često zna potkovano skovati.(8) Možda najbolji pokazatelj Kangrginih posljednjih petnaest godina jest da mu knjige izdaje Feral Tribune, a u beogradskim kulturnim krugovima je i danas slavna ličnost, “pojam”, kao Hrvat (kad se moram na tu razinu spuštati) manje nego kao beskompromisni filozof, čije su knjige čitane, a interviewi – ergo – kvalitetni (upućenost ispitivača – u konkretnom slučaju, ispitivačice).(9)
Iako posljednjih godina i govori većinom o politici (1993. umirovljen).
Đavoljim odvjetništvom mogli bismo zaključiti kako nije ni čudo da ga u Beogradu vole, kad samo kritizira sve što mu u Hrvatskoj ne valja. No, pitam se je li veću štetu time učinio od onih koji su šutjeli.
Ako bi htjeli Milanu napakostiti, onda bismo mogli reći da ono što osim politike skoro svaki interview s njim obilježava jest vraćanje na Praxis i Korčulansku ljetnu školu. Ukratko, Praxis je časopis koji je s Gajom Petrovićem osnovao, a okupio je stručnošću elitnu skupinu filozofa, dok je Korčulanska ljetna škola bio simpozij koji je 1962. s Rudijem Supekom osmislio. Tako su praksisovci onda deset godina (od 1964.) gostili filozofe iz cijelog svijeta, sve do 1974. kad je škola zabranjena. Od svjetskih faca koje se i danas često u novinama u pomoć zovu i opet rađaju (kažem, posthumno), a koje su uživale u našim plažama, samo ću spomenuti Fromma, Marcusea i Blocha.(10)
No, moj odgovor na pitanje zašto Kangrga uporno to spominje nije nostalgija ili samopriznanje pred kraj života koje od drugih očekuje, a ne dobija. Naprotiv, smatram da ne ponavlja to sokratovskom upornošću radi sebe – nego da bi održao visoki standard ispod kojeg se ne može ići, a pritom po prošlosti, takvoj, besramno gaziti.(11) U tom tonu onda, spomenimo česte slučajeve pametovanja nepozvanih da petom utvrde Marxovu misao, koju Kangrga neumorno – neoborivo, smatram – brani. Da mi ne biste morali na riječ vjerovati (tehnika danas skoro izumrla), izdvojit ću jedan primjer:
“Recimo da zlodjela Inkvizicije ipak ne možemo dovesti u vezu s naukom Isusa Krista, jer napokon možemo u Bibliji sami pročitati što je on naučavao! A sad ja pitam: zašto se zlodjela učinjena u Marxovo ime tretiraju kao autentična njegova nauka i filozofija? Pa, ako i ne idemo na ta zlodjela (staljinizma kao autentičnog socijalizma u teoriji i praksi), postoje isto tako svakome dostupna djela Karla Marxa, pa se sve to: i ta teorija marksizma i praksa socijalizma kao staljinizma mogu vrlo – jednostavno usporediti, i izvući odgovarajući i primjereni zaključak! Ali to se nipošto ne čini i ne želi učiniti! Zašto?…”(12)

Jabuke

Problem je u tome što oni koji se time bave – kao i uvijek – to znaju (bar se mladenački naivno nadam). Ali samo oni znaju. Dok šira javnost – nestručna u tim pitanjima, kao što sam i ja u arhitekturi – hladnokrvno prebire pogledom slova dnevnih novina u kojima se već netko našao ocijeniti prošlost. Tuđe struke, naravno. Baš danas sam ulovio prijenos zasjedanja Sabora taman na izlaganje poštovanog zastupnika Ive Lončara koji je tako olako razbacivao “socijalizme”, “komunizme” i “titoizme”, kao jabuke kojima je ove jeseni odlučio počastiti svoje kolege, sve im dobacujući okolo, kao što obično – kad drži govor – to glavom radi.
I država neće propasti što ja ne znam dovoljno o arhitekturi. Jer gradnja kuća ne ovisi o meni. Ali društvo hoće, jer gradnja njega ovisi o svakom od nas. Propast će ako njegovi stanovnici sva moguća rješenja neozbiljno shvate i očekuju valjda da će sama sila s neba sići i jednim potezom skinuti veo nesreće s ovih prostora, kad nije bilo dovoljno jednom u četiri godine teškom mukom ustati i zaokružiti najmanje zlo za svoje (iako češće njihovo) dobro. No, to nikad neće biti dovoljno.
Čemu moje spominjanje Sokrata i Nietzschea? Neki su naslutili. Upravo je Sokrat cijelu filozofiju sveo na etiku, odn. biti filozofom značilo je baviti se pitanjima morala. I unatoč Nietzscheovoj kritici Sokrata oko nekih pitanja, mislim da se slažu oko onog glavnog – da zdravije ideje od samospoznaje za čovjeka ne može postojati. Od neprestane refleksije o sebi samima, sve kako bi društvo napredovalo. Ideja o progresivnom tijeku društva možda je više nego kod ikog u povijesti izražena kod Hegela, dok teret osobne moralne odgovornosti, a ne povoda za čoporom, također više nego kod ikog sjaji upravo kod Kanta. No, za samoosvješćivanje skupine, čak velikog sloja društva, koje je ugroženo potčinjenim i sistemom izrabljivanim radnim odnosom, specijalizirao se Marx.
O aktualnosti Marxa, zbog krvoločne – doslovno! – globalizacije, još će u budućnosti, sve više i više, biti riječi. Bliže, olujni kapitalizam u Hrvatskoj već je prvih svojih godina otkrio stanje morala iznimno lošom privatizacijom. Stat ću na tom primjeru da više ne otkrivam “toplu vodu” i zaključiti: svi “izmi” koji nam mogu pomoći u razvoju društva – ne samo ekonomskom! – trebali bi biti pažljivo rukovani, od katolicizma, islamizma, nacionalizma, seksizma, fašizma i dr., do klasicizma, njemačkog ili grčkog, modernizma, postmodernizma. A ako bi se radilo o etici, onda moralizma, egoizma, altruizma, utilitarizma, kategorizma, metafizičkog optimizma, imoralizma, marksizma, neokantizma, itd.
Sve naslovi poglavljâ Kangrgine Etike.

A gdje je Škot?

Knjiga je, dakle, podijeljena u male cjeline (po nekoliko stranica) koje bi nas trebale uputiti u sve relevantne teme etike, budući, na kraju krajeva, u njenom podnaslovu i stoji jasno: “osnovni problem i pravci”. No, je li Kangrga doista sve osnovne probleme i pravce pružio? Prije nekoliko godina preveden Warburtonov uvod u filozofiju,(13) i time veći posao za autora, također nosi podnaslov “osnove”, znači, ima za cilj pružiti ono što je temeljno znanje za poznavanje filozofije. Jedno od poglavlja je, naravno, i etika, u kojem autor donosi tri glavne etičke teorije i tri glavne metaetičke teorije. Unutar kojih postoje još manje podjele. Uz također veći naglasak na Kanta. Je li Warburton onda napravio veći posao od Kangrge? Zašto kupiti Kangrginu, a ne Warburtonovu knjigu, koja na jedva dvjestotinjak stranica donosi cjelokupnu filozofiju, a Kangrga samo etiku razvlači na petsto stranica?
Prvo. Kupujmo hrvatsko. Šalu na stranu, radi se o dva drugačija tipa uvoda. Ono što je i Warburton zaboravio spomenuti u naslovu, kao i Kangrga svom, jest da je on autor analitičke tradicije, koja će prije spomenuti Fodorova rješenja u problemu uma nego Blochova. Po pitanju spoznaje, prije Russella nego Heideggera. Po pitanju jezika, prije Kripkea nego Derridu, itd.
No, nemojmo se smesti: niti jedan uvod u etiku nije moguć bez Sokrata, Aristotela i Kanta, bilo da je kronološki, bilo problematski. A ta su imena kod Kangrge nit vodilja od prve do posljednje stranice. Stoga je pitanje o tome koji je bolji pregled besmisleno, jer se radi o dvije različite stvari.
Drugo. Pri pisanju bilo kojeg uvoda, možda najlakša pogreška u koju autor ili autorica može zapasti jest da, u želji da ih sve obuhvati, radi prostora i razumljivosti onda pojednostavi probleme ili pravce do pogrešnosti. Pa se zato često lijepo prije iscrta plan puta, bez puno lutanja ili nedozvoljenih kraćenja.(14) Već ako se negdje i stane za odmor, možemo se lagodno raskomotiti, jer nismo ni vrijeme ni gorivo na putu zalud trošili. Pa ako Kangrga želi opširnije o Spinozi, slobodno nek uživa. Time ćemo oba filozofa bolje shvatiti, i glumca i redatelja. Stoga je nekad pametnije više o jednomu, nego malo o petorici.
I baš zato nema smisla uopće spominjati Davida Humea, škotskog filozofa iz 18. st. čiji poznati “zakon” i danas predstavlja problem etičarima, kad Kangrga to prepoznaje kao drugačiji problem, i kaže:

“Moralno opredjeljenje sadrži tako u sebi … ukazivanje na ono ‘kako bi trebalo da bude', pa se tako na svojevrstan način suprotstavlja onome ‘što i kako već jes t'. Stoga se u svakome moralnom obliku in nuce nalazi već određena etička koncepcija (etika kao nauk ili čak i čitav etički sistem), što se temelji upravo na toj oprečnosti, suprotnosti ili rasponu bitka i trebanja. Ta dvostrukost u samoj biti moralnog fenomena rezultira nužno onim proturječjem koje je s moralnog stanovišta, tj. u horizontu moralnosti (pa prema tome i etike same), nerazrješivo, čime ujedno dolazi do upitnosti čitave te sfere, što znači i do pitanja o granicama same etike.”(15)

Da bi dalje u tekstu tom problemu ponudio Hegelovo “maestralno” rješenje. Maestralno ili ne, ovisi za koju momčad igrate, odn. plašteve šijete.
A kako je još na početku knjige podrobno objasnio Aristotelovu kritiku Sokrata, također nema smisla prigovarati što je Kangrga u svoje djelo pri kraju uključio i aktualna pitanja iz politike (Bush, EU). Nego slijediti primjer prakse, a ne tek teorije.

Tužbalica

Sve ovo – uvjetovanost u dva aspekta: kontinentalna filozofija i njezina javna aktualizacija – često je pretpostavka za čitanje Kangrge, a posebno ako se radi o možda kapitalnom djelu tog filozofa (vrijeme, struka, društvo, još ima svoje reći). No, Etika je, zasigurno, važno djelo ne samo za studentice i studente filozofije (koje bi a priori, da se tako izrazim, trebalo zanimati djelo poznatog hrvatskog filozofa ovakvog kalibra), nego i one kojima studij filozofije ne završava diplomom. Kangrga bi vjerojatno rekao i građane, no ajmo prvo ovo osigurati.
Za kraj – dvije tužbalice: jedna Kangrgina, jedna Kangrgi. Ovaj put je Kangrga prvi odlučio napasti, ne tek nedostojne napadače, nego pasivne promatrače: već spomenuta “praksičnost” etike odgovornost je etičara (čak po definiciji!) više no drugih. Upravo u najmračnijim danima! Kako ne bi tek par “svjetionika” moralo obasjavati put onih što su – uz raštimane instrumente – laktarili na sjedalo stroja. Dok su skretničari vlak gledali, možda vagone brojeći. I dok se gomila i danas tako vodi bezglavim živčanim koračanjem, etičari su ti koji bi znanjem i brojnošću morali biti snaga koja će razmrviti gomilu u osviještene pojedince koji će prevagnuti na odluku o smjeru, što ga je prvi – tad na začelju – etičar odabrao, ne premišljajući se ni trenutka, ne gubeći glas, ma koliko se svojim odmjerenim hodom od drugih udaljio. Lako je meni sad pričati, ali upravo je u tome poanta: da teret “skretničarstva” ne padne na jednog, već zbor što će “novokomponovane” jednim udarcem s bine u smijeh strovaliti. Da namjerno ureknem prošla vremena, ponovit ću Kangrgine riječi: “U tom je smislu bio u pravu V. Gotovac, kad je u predizbornom televizijskom predstavljanju kandidata uzviknuo: 'Hrvatskoj nije potreban vođa, nego parlament!', ali je to bio i ostao samo 'glas vapijućeg u pustinji'.”(16)
Druga tužbalica skoro pa nije spomena vrijedna. Posljednje stranice Etike donose već razvikanu usporedbu Hrvata sa životinjama, točnije – s grlicom. Za one koje zanima o čemu se radi, predlažem da uzmu knjigu u ruke i saznaju. A ne vade iz konteksta na njemačkim blogovima u kojima se – o, iznenađenja! – hrvatskim jezikom napada filozofa.
U trenutku pisanja ovog članka, na balkon koji vodi do mojih ulaznih vrata sletio je golub, sav šćućuren i raščupan, kako bi se sklonio od kiše. Glavu je pognuo i podigao ramena, kao da nad kakvom knjigom bdije. I on isto zna svoj interes. A u interesu je stanovnika ovih prostora, bilo da su razjareno nacionalistični, bilo letargično apolitični, da – ako mogu, a mnogi mogu – bdiju nad ovakvim djelima, sve kako bi postali građani.(17) A ne tek obična radna ili izborna snaga koju se svakodnevno za idiote uzima. Od prve stranice je jasno da ovo nije knjiga za idiote. Nego vas Milan Kangrga, baš od prve stranice, bez licemjernog sažaljenja, za ravnopravne sugovornike uzima.
Stoga, kad vam je već ukazano – toliko rijetko – povjerenje, jednog umirovljenika koji se lijepo mogao doma odmarati mjesto da se trudi oko opsežne knjige (ne za sebe, budući on to sve zna), učinite i vi svog “trulog” susjeda – u književnosti često prikazom (nakazom) društva – posramljenim. Jer je odlučio i vas i etiku smatrati za “propali slučaj”, kao Kangrgu njegov. A to ona, kao osnovna djelatnost čovjeka, društvenog bića, nikad nije.*

Za svoje kolege završit ću Kangrginim riječima:

…Nije intelektualac svaki onaj koji je završio neki fakultet (a neki su književnici i umjetnici i bez završena fakulteta intelektualci!), i pod sâm bog zna kojim okolnostima … Pod intelektualcem se prije svega razumije stvaralac na polju duha (pa ga nazivaju i “proizvoditeljem ideja”), pa u tom određenju leži to da se prema svemu, a prije svega prema sebi samome odnosi kritički (odnosno samokritički), inače prestaje misliti. A misliti se može samo slobodno … i svojom vlastitom glavom, pa mu pritom rod samo snažno odmaže, kao i partija, čije stavove brani. A time je dan i odgovor, što treba da radi i kako da se ponaša intelektualac kao “svijest i savjest” društva i svog naroda.”(18)

(1) Kangrga, Milan, Nacionalizam ili demokracija, Razlog d.o.o., Zagreb, 2002, str. 192 (dalje samo Nacionalizam ili demokracija)
(2) Ugrubo, jer je riječki studij filozofije jako mlad, dok onaj zagrebački danas dijelom i analitičan. No, ovdje je “kontinentalnost” Zagreba naglašena u svojoj slavnoj prošlosti 60-ih i 70-ih, koja je onda i uvjetovala misao Milana Kangrge – koliko i on nju.
(3) Iako bi za ljepotu analitička filozofija možda izdvojila Quineovo djelo Riječ i predmet (1960).
(4) Usp. Plant, Raymond, Suvremena politička misao, Jesenski i Turk, Zagreb 2002, str. 1-28
(5) Primjerice: “…Uopće ne postoji nešto takvo kao – 'analitička filozofija', jer je već od Kanta jasno (i od njega temeljito u Kritici čistog uma izvedeno i duboko promišljeno), da postoji – u ovoj terminologiji iskazano – samo sintetička filozofijska misao, iako filozofija i analizira, ali prije toga – kao što bi rekao Kant – ima već pred sobom (sintetizirani) predmet, koji je prethodno bio – proizveden i uspostavljen, da bi se imalo što – analizirati! Takozvani ‘analitičari' ne mogu bez Kanta ni dospjeti do filozofije, pa se njihov posao kreće i može kretati samo u horizontu puke – teorije! A i klasična filozofija i Marx dostatno su pokazali granicu teorije kao teorije.” u: Nacionalizam ili demokracija, str. 198, kurziv izvorni
(6) “…Prihvatio sam se gotovo prosvjetiteljskoga posla, da putem dnevnih novina objasnim, što nam se događa i što nam je činiti za jedan ljudskiji i smisleniji život.” u: Nacionalizam ili demokracija, str. 5
(7) “Ja sam filozofijski školovan ne samo na Marxu, nego i to prije svega na klasičnoj njemačkoj filozofiji (Kant, Fichte, Schelling, Hegel), pa me moji kolege uvijek prije nazivaju fichteovcem i hegelovcem s obzirom na moju osnovnu filozofsku orijentaciju.” u: Kangrga, Milan: Izvan povijesnog događanja; dokumenti jednog vremena, Feral Tribune, Split 1997, str. 234 (dalje samo Izvan povijesnog događanja)
(8) Primjerice: Izvan povijesnog događanja, str. 180-181, 258-259, 274-275. I u Etici onda ponavlja: str. 492-493
(9) Usp. “Izbjegavanje zamke utopije” u: Nacionalizam ili demokracija, str. 192-200
(10) Više o tome u: Izvan povijesnog događanja, str. 236-239, kao i sámo poglavlje “Korčulanska ljetna škola (1964-1974)”, isto, str. 278-294
(11) Primjerice: “Izmišljotine, dezinformacije i laži” u: Izvan povijesnog događanja, str. 202-208
(12) Nacionalizam ili demokracija, str. 150, kurziv izvorni.
(13) Warburton, Nigel, Filozofija: osnove, Kruzak, Zagreb 1999.
(14) Jako opasni spoj u prirodi, iako će mnogi prigovoriti da sam upravo ja to radio, bar u odlomku s Hegelom, Kantom i Marxom. No, moram reći da sam ipak pažljivo gledao gdje stajem, kako ne bi njima ili sebi na rep.
(15) Etika, str. 85, kurziv izvorni
(16) zvan povijesnog događanja, str. 157
(17) “Budući da je naime čitava epoha građanskog svijeta misaono preskočena, jer se, navodno, uspostavljao jedan socijalizam, koji bi po svojoj bitnoj vokaciji imao već biti s onu stranu te epohe, a to što smo imali dosada nema nikakve veze sa socijalizmom, nego je na djelu upravo predgrađansko stanje polufeudalno-plemenskog ustrojstva, tu je nužno nastao misaoni i kritički “kratki spoj”! To su bile poslijeratne parole, što su tada mogle nekoga istinski ponesti i zavesti, pa su u mojoj mladosti zavele i mene, jer su nas uvele u iluziju da je moguće napraviti nešto u smislu socijalističkog preobražaja društva. No, historijske pretpostavke za to nisu naprosto postojale. Nije bilo ni ekonomske, ni socijalne, ni političke osnove za to. Dakako, nije bilo ni duhovne pretpostavke za to, iako se nadobudno i tome svojim naporom htjelo doskočiti.” u: Izvan povijesnog događanja, str. 133. Također: “A što se tiče socijalizma i komunizma, već sam na mnogo mjesta u svojim djelima isticao kako ni socijalizma, ni komunizma nije bilo do sada nigdje u svijetu, pa ni u bivšoj Jugoslaviji. To je bio i jest staljinizam na djelu u teoriji, filozofiji i praksi.”, isto, str. 234
* Ostajem dužan zbog površne analize i tek tri Kangrgina posljednja djela, kao i izostavljanja nedavno izišle Šverceri vlastitog života (Republika, Beograd 2001 i Feral Tribune, Split 2002).
(18) Izvan povijesnog događanja, str. 151, kurziv izvorni.