Alexandro Jodorowsky - luđak svetog srca … damjan stanić

S početkom novog milenija, izdavačka kuća Humanoids Publishing krenula je u opsežan projekt – reprint nekoliko ključnih serijala iz opusa Alexandra Jodorowskog, ako ne najvažnijeg, onda svakako najslikovitijeg strip scenarista našeg doba.
Radi se o serijalima Incal (u suradnji sa Jeanom “Moebius” Giraudom), The Metabarons (sa Juanom Gimenezom), The Technopriests (sa Zoranom Janjetovim) i The White Lama (sa Georgeom Bessom). Nijedan od navedenih, nažalost, nije dostupan na hrvatskom jeziku, no američko izdanje može se relativno povoljno naručiti preko domaćih strip knjižara (linkovi).
Alexandro “Jodo” Jodorowsky rođen je 1929. godine u Iquiqueu (Čile), kao sin ruskih Židova u dijaspori. Neobična kombinacija, kojoj on sâm pridaje dvojak značaj. S jedne strane, “imati nacionalnost je ograničavanje svijesti. Domoljublje je pogreška. Ja nemam nacionalnost. Moja država su moje cipele”. No, istovremeno – “Genetsko stablo je od vitalne važnosti. Mi živimo otisak naših predaka”. I zaista, pečat pozadine u kojoj je odrastao izbija iz svake pore njegovog opusa.
Često tragična, južnoamerička svakodnevica ostavila je jak trag na njemu. Istovremeno, tipično ruski, uvijek je bio sklon religijskoj ikonografiji, možda i više nego što bi sâm bio spreman priznati. Njegovi su junaci, bez obzira radi li se o izmetu društva ili božanskim figurama, uvijek na nekom križnom putu kroz kontrast ovozemaljskog i nebeskog. Dovoljno je prisjetiti se Albina (The Technopriests), koji odrasta kao neželjeni plod grupnog silovanja, konstantno ponižavan ali istodobno opčinjen idejom stvaranja edukativnih, virtualnih kozmosa. Na svom je putu neprekidno rastrgan između prisile da kreira ispraznu kompjutorsku zabavu i žeđi da projektira katarzične programe kojima bi mijenjao svijet i svijest, pojedince i masu. Albino prolazi kroz kušnje, susreće divinizirane figure i primitivna društva, baš kao i njegov polubrat, nitkov koji će u nekoliko prvih epizoda biti čas gospodar, čas sluga, čas božanski idol.
Zatim, Juan (Son of the Gun). Deformirano siroče odgojeno od dvospolne patuljaste prostitutke, Juan koji postaje plaćenik izmanipuliran od korumpiranog društva, da bi se transformirao u proročku figuru, idola i polubožanstvo.
Na ovaj ili onaj način, junaci Alexandra Jodorowskog redovito odrastaju u nemogućim okolnostima – neki su podvrgnuti zastrašujućem kodeksu (The Metabarons), drugi trpe jad i bijedu socijalnog poretka (Juan), treći egzistiraju u paradoksalnim kontrastima (bijeli kršćanski dječak kao reinkarnacija budističkog lame u The White Lama) ili jednostavno plaćaju tuđe grijehe (Albino). Kao sudar južnoameričke zbilje i ruske ikonografije.
Međutim, mnogo prije ovih strip epova, Jodorowsky se – kao i njegovi heroji – okušao u brojnim ulogama. Počeo je kao lutkar i pantomimičar, pa režirao kazališne predstave (u kojima je i glumio), komponirao glazbu i pisao knjige. Jednostavno, dopuštao je svojim idejama da same nametnu formu kroz koju ih treba izraziti.
Pritom, opisivan je na razne načine – kao genij, ali i ego-tripper; kao velikan stripa, ali i beskrupulozni nametljivac; kao inovator u kinematografiji, ali i naduti provokator, lažov, hvalisavac…
Istina je, vjerojatno, negdje na pola puta, no to i nije bitno. Jodorowskom, kao i svim umjetnicima, treba suditi kroz njegova djela, ne kroz životni stil. Sjetimo se Picassa – jedan od najvećih slikara u povijesti, a istodobno, kažu, odvratan čovjek.
Tijekom pedesetih i šezdesetih Jodorowsky se dugo zadržao u kazališnom svijetu, eksperimentirajući s teatrom šoka; velik utjecaj na njega izvršili su nadrealisti, donekle i dadaisti. Ionesco, Beckett i Tzara neka su od imena čiji dah nije teško osjetiti u njegovom opusu, jednako kao što ima Homerovu crtu u beskrajno preciznom tkanju kolosalnih epopeja. Istovremeno, tu su i elementi shock i glam rocka (!); Frank Zappa, Alice Cooper, David Bowie … gotovo da izgledaju kao likovi njegovih stripova. Stoga ne čudi što će, u njegovom novom filmu, navodno, uz Nicka Noltea glumiti i – Marylin Manson!
Kao filmaš, popularnost je stekao nadrealističkim westernom El Topo (1970., kasnije preimenovan u El Torro zbog problema s autorskim pravima) kojim je, između ostalih, oduševio Johna Lennona, što će mu obilato pomoći u proboju na američko tržište – po Lennonovom savjetu, film je za Sjedinjene Države preuzela kompanija Abkco. Iako prikazivan u underground miljeu, El Topo je ubrzo privukao pažnju mainstreama i postao kultno ostvarenje koje će podijeliti kritiku, ali mahom osvojiti gledaoce. Uslijedio je Holy Mountain, da bi potom Jodorowsky najavio ekranizaciju Herbertove Dine, s intrigantnom glumačkom postavom koja je uključivala Orsona Wellsa i Salvadora Dalěja. Soundtrack su trebali snimati prog rockeri Pink Floyd i Magma, dok bi dizajn preuzeli Jean “Moebius” Giraud, Chris Foss i H.R. Giger (koji će kasnije surađivati na Alienu). Projekt, nažalost, nije realiziran zbog financijskih problema, no Jodorowsky je prepoznao golem talent Jeana Girauda (Blueberry) i s njim krenuo u realizaciju stripa Oči mačke. Oduševljen rezultatom, ovaj se dvojac posvetio ambicioznijoj ideji: manijakalnom SF serijalu Avanture Johna DiFoola: Incal, koji će, usprkos početnoj ravnodušnosti dijela publike, s vremenom postati jedan od najpoznatijih stripova svih vremena. Potpuno opravdano.
Giraud je ovdje potpuno očistio svoj crtež od detalja i tradicionalne francuske minucioznosti, da bi postigao fantastičan rezultat ogoljenim, izražajnim linijama koje je kasnije odveo do ekstrema kroz svoj autorski projekt Gardens Of Aedena.
Jodorowsky se, pak, zaljubio u strip i stvorio niz superpopularnih serijala u suradnji s najpoznatijim crtačima našeg doba (Boucq , Gimenez, Bess, Manara, Arno, Janjetov itd). 1992. godine u timu sa Giraudom realizirao je još jedno remek-djelo, Ludača svetog srca.
Krajem osamdesetih, Jodo je iznenadio publiku vrativši se na kino-platna provokativnim filmom Santa Sangre, a u pripremi je i već spomenuti novi naslov s Nolteom i Mansonom u glavnim ulogama, te nastavak El Topa, Abelcain.
Danas, u doba suludih kontrasta, u eri maksimalnog napretka ali i novih križarskih ratova na istoku, njegov rad djeluje aktualnije nego ikada. Potraga za nečim što je sveto u baruštinama ovozemaljskog, novi Bogovi i podivljala industrija zabave – u jednoj riječi: sadašnjost. A Jodorowsky ostaje njen neumorni kroničar.

Mit o Incalu

Prva epizoda kultnog Incala objavljena je u Francuskoj 1981. godine pod naslovom L'incal noir. U početku je strip postigao tek umjeren uspjeh, da bi s vremenom dosegao gotovo legendarni status. Nerijetko je opisivan kao najbolji strip svih vremena, a iz njega je proizašao niz jednako popularnih “pod-serijala”: The Metabarons, The Technopriests, Mladost Johna DiFoola…
Prve epizode Incala potpisuju Alexandro Jodorowsky (tekst) i Jean “Moebius” Giraud (crtež) kojeg je kasnije zamijenio Zoran Janjetov. Sama priča prati sveopću potjeru za neobičnim kristalom golemih moći, takozvanim “inkalom svjetlosti”, a bogata galerija likova utemeljena je na simbolima i arhetipovima iz tarot karata. Kroz ovaj serijal Jodorowski se gotovo bezobrazno poigrava suludo kontradiktornim elementima: od space opere do religije, od satire do filozofije, od bajke do erotike… Incal je nevjerojatno vješt spoj svega i svačega, “bosanski lonac” u kojem čitalac gubi tlo pod nogama da bi potonuo u suludim vrtlozima jednog Svemira sasvim drugačijeg, pa opet toliko sličnog našoj svakodnevici.