Haynesova parabola o licemjerju suvremenoga društva … maša seršić

Film Todda Haynesa Daleko od raja (Far From Heaven, 2002.) homage je holivudskim melodramama pedesetih godina, posebno djelima Douglasa Sirka (Imitacija života, Sve što nebo dopušta). Haynes rekreira Sirkov stil s toliko preciznosti i detalja da se ponekad čini da gledamo neku njegovu izgubljenu melodramu koju su možda pokopali cenzori jer Sirk nekim temama nije mogao pristupiti direktno kao što to čini Haynes.
Film ima tipičan melodramatski siže. Cathy (Julianne Moore) i Frank Whitaker (Dennis Quaid) su stereotipan savršen bračni par iz više srednje klase u predgrađu Hartforda u Connecticutu. Izgledaju kao da su upravo sišli s nekog šarenog reklamnog postera pa ih i prijatelji zovu 'gospodin i gospođa Magnatech' (marka televizora). Frank je uspješan poslovni čovjek koji ispunjava neutaživu potrebu američkih potrošača za najnovijom tehnikom, a Cathy je kućanica i majka obaveznih dvoje djece (naravno, ulickani dječak i djevojčica). Ipak, nije sve kao što se čini. Cathy jedne večeri uhvati svog muža u preljubu s drugim muškarcem, a zatim utjehu potraži u prijateljstvu sa svojim crnim vrtlarom (Dennis Haysbert), što u zajednici izazove pravi skandal.
Potpuna emocionalna potisnutost likova naglašena je putem izvrsne scenografije i fotografije. Haynes pretvara udobnu okolinu u teret koji pritišće likove te se oni naprosto moraju pobuniti. Jedna od glavnih tema filma je sukob privida i stvarnosti – boje Cathynih haljina savršeno su usklađene s predivnom prirodom Nove Engleske, svaka vlas je na svom mjestu, svaki auto je ispoliran do visokog sjaja, ali ispod površine nalaze se mnogo mračnije istine. Sve svađe Franka i Cathy dešavaju se nakon sumraka; u njihovom dnevnom (umjetnom) životu nema mjesta za istinu. Jedan od razgovora između Cathy i Raymonda (vrtlar) odvija se dok šeću kroz šumu – također, bar nakratko, daleko od očiju društva. Zapravo, čitav film neodoljivo podsjeća na televizijske reklame iz pedesetih u kojima savršena kućanica s bolno širokim osmijehom pokazuje sjajnu, ulaštenu kuhinju; međutim, teško je reći što se krije u ormarićima.
Iako su i Frank i Cathy likovi koji se suprotstavljaju konvencijama svog društva i krše pravila, samo jedno od njih zbog toga biva kažnjeno. Naime, dok je Cathy na kraju filma lišena i svojih iluzija i muža i vrtlara, Frank nalazi ljubav u zagrljaju mlađahnog, zgodnog muškarca. Frankova homoseksualnost velika je tajna koju znaju samo Cathy i njegov psihijatar, dok je Cathyna Ljubaznost Prema Crncima vijest vrijedna objavljivanja u lokalnim tračerskim novinama. Frankova vanbračna lutanja odvijaju se noću, u tajnim gay-barovima i zamračenim uredima. Cathy svoju dirljivo naivnu liberalnost provodi usred bijela dana, na otvorenom, čak i na javnim mjestima. Nameće se zaključak da ono što za sobom povlači društvene sankcije nije nekonformizam, nego trljanje istog u kolektivni nos društva. Dakle, sve je u redu dok ljudi imaju ikakvu šansu okrenuti glavu od nečeg što ne žele vidjeti.
Daleko od raja nije samo film o Americi pedesetih godina 20. stoljeća, nego parabola o licemjerju suvremenoga društva. Za Haynesa je prošlost odraz u kojem vidi sadašnjost, a pastiš tehnika kojom se povezuju dva vremenska razdoblja. Teme rasizma i homofobije još su uvijek vrlo aktualne. Naposljetku, u filmu nitko nije linčovan; oni koji su se suprotstavili rasnoj segregaciji izopćeni su iz okoline. Tako nešto može se dogoditi i danas. Također, homoseksualnost (pogotovo javna) i nije baš općeprihvaćen stil života. Na primjer, u američkoj vojsci još je na snazi 'don't ask, don't tell' politika prema kojoj ljudi koji se otvoreno identificiraju kao homoseksualci nemaju pravo na službu. Iako se Haynes bavi pitanjima rase i seksualnog identiteta, njegove poruke su univerzalnije. U središtu filma su ljudi koji se ne mogu osloboditi krutih ograničenja koja im postavlja društvo straha, licemjerja, predrasuda i mržnje. Zvuči poznato?