Explicit content (in art) ili
(Krvavo!!!) Ritualna umjetnost Hermanna Nitscha ... igor gržetić

Na samom početku, prije nego li se upustimo u raspravu o liku i djelu (djelovanju) istaknutog bečkog umjetnika Hermanna Nitscha, trebalo bi se nakratko osvrnuti na drugi dio naslova, preciznije na riječ “ritual”. Što uopće ona znači i kako je definirati u kontekstu umjetnosti? Ritualom se, kako kaže M. Šuvaković, naziva propisani oblik ponašanja od kojeg se očekuje magijski učinak, dok se magijskim naziva djelovanje simbola na fizički ili nad – fizički tj. natprirodni svijet. U kontekstu umjetnosti, M. Šuvaković nadalje kaže, ritualom se nazivaju oblici ponašanja umjetnika kojim se ukazuje na prethistorijske, etnološke, etničke ili religiozne rituale, odnosno oblici ponašanja umjetnika kojim se ističe njegova izuzetnost, učinkovitost i kodificiranost. Upravo ovi Šuvakovićevi navodi poslužit će nam kao uvod u ono što nazivamo bečkim akcionizmom (njem. Wiener Aktionismus), koji karakteriziraju performansi i hepeninzi izrazito ritualnog karaktera u kojima se ljudsko tijelo koristi kao sredstvo postizanja ekspresivno – simboličkog događaja. Utemeljitelji te radikalne umjetničke struje bili su austrijski umjetnici Günther Brus, Arnulf Rainer, Hermann Nitsch, Rudolf Schwarzkogler i mnogi drugi, da ih sada ne nabrajam, a za njihov rad, tj. za bečki akcionizam (60-ih i 70-ih godina 20. st.), bitno je naglasiti preusmjeravanje od ekspresionističkog i nadrealističkog slikarstva ka tjelesnoj gesti, realnosti činjenica, uporabi neumjetničkih materijala te radu s tjelesnim mogućnostima i granicama boli. Izgleda, po svemu sudeći, da su navedeni umjetnici bili itekako nezadovoljni sekundarnom prirodom slikarstva i kiparstva, otisnuvši se upravo iz tog razloga u potragu za više izravnim, trenutnim i neposrednim izrazom. (Bol koju umjetnik izaziva je realna bol. Krv koja u “predstavi” curi po nagim tijelima sudionika životinjska je krv. Vrijeme trajanja akcije realno je vrijeme živog događaja, a ne sažeto vrijeme kazališne ili filmske naracije.)
Hermann Nitsch, da se na njega vratimo, možda je najzanimljiviji (ako ne najzanimljiviji, onda najbitniji) predstavnik te fantastične umjetničke škole u čijem izrazu, kao što je moguće vidjeti iz prethodno nabrojenih činjenica, nailazimo na niz sadističkih elemenata koji nisu ništa drugo doli potvrda isticanja tjelesnosti – odnosno “tjelesne akcije”, oblikovane po uzoru na ritualne antičke orgije. Iz toga proizlazi i ime Nitscheve “radne” grupe – Orgijski misterijski teatar / O – M THEATRE, s kojom je Nitsch realizirao niz hepeninga (akcija) u kojima se ritualni oblici ponašanja prepliću s psihoanalitičkim, nadrealističkim i ekspresionističkim sadržajima, a putem kojih umjetnik – Iluminatus Perfectus – u djelo provodi svoje oku nimalo ugodne umotvorine. (“Kroz svoju umjetničku produkciju, oblik egzistencijalnog misticizma (u svojem najčistijem obliku), prihvaćam sve ono što je za mene negativno, neukusno, perverzno i opsceno te strast i histeriju žrtvena čina, da bih vam omogućio bestidan pad u ekstremno.”, iz Orgien, Mysterien, Theatre – 1969.) Talijanska kritičarka Lea Vergine nazvala je djelovanje O – M teatra “irritant”, smatrajući da se putem Nitschevih akcija kanalizira općedruštveni bijes i ljutnja, čime je na neki način pokušala definirati njegovu svrhu. No, da bismo “svrhu” uopće mogli u potpunosti razumjeti, potrebno je ući u genezu i tipove Nitscheve provokativne umjetnosti…
…Čini se da Nitsch puno duguje upravo body art estetici Rudolfa Schwarzkoglera, koji je vlastitim tijelom ostvarivao samoubilačke autodestruktivne akcije, no za razliku od tog umjetnika, koji prakticira samokažnjavanje i samosakaćenje, Nitsch koristi tijela drugih ljudi – naravno članova svoje grupe. Međutim, postoji još jedna razlika između Schwarzkoglera i Nitscha: dok je Schwarzkogler život okončao samoubojstvom, Nitsch je još uvijek pun života i nevjerojatnih ideja, o čemu svjedoče brojne (čak i nedavno izvedene) akcije i izložbe. Zadržimo se stoga kratko na organizaciji postava njegovih izložbi, gdje gotovo uvijek nailazimo na pet tipova artefakata (art objects):
• platna oslikana krvavo – crvenim nijansama na koja su često aplicirana krvlju zaprljana odijela sudionika akcije ili svećeničko ruho
• stolovi s ritualnim predmetima poput crkvenog posuđa, medicinske opreme ili posuda ispunjenih životinjskom krvlju
• crno-bijele fotografije rađene tijekom trajanja akcije
• Nitschevi crteži planova tijeka akcije
• video instalacije sa snimkama cijelog događaja
Iako nabrojeni elementi mogu stvoriti dojam misterija, sam Nitsch kaže da to nije stvarni ritual nego samo njegova dokumentacija, međutim i ona je dovoljna da uzrokuje ako ne odbojnost onda barem nelagodu. Pitamo se zašto? Promatrač (observer) je na Nitschevim izložbama okružen slikama, objektima i instalacijama koje se, nema sumnje, čine različitim varijacijama iste teme, što uvelike pojačava njihov dojam. Međutim, treba naglasiti da Nitsch u svemu tome teži nečem mnogo dubljem i iskonskijem od čistog larpurlartizma, tj. on ne pokušava samo šokirati publiku nego s njom ući u iskrenu interakciju.
U svom teoretskom radu (već spomenutom Orgien, Mysterien, Theatre – 1969.) Nitsch izjavljuje da svojim akcijama želi oživjeti drevne dionizijske i ranokršćanske ritule te podsjetiti na Aristotelovu ideju o potisnutim emocijama (katarzi), vjerujući da su prvotni ljudski instinkti potisnuti općeprihvaćenim društvenim normama. Ritualno ubijanje životinja i fizički kontakt s krvlju prema tome simboliziraju oslobođenje nas samih (od nas samih) ukazujući ujedno na pročišćenje i oslobođenje kroz patnju (“Sebbé pi Dukkham”). Nitsch tako svojoj umjetnosti pripisuje dvostruku funkciju: terapeutsku i kultnu, koje u ovom slučaju postaju jedno. (Prema tome, miješanje medicinske opreme i religioznog simbolizma u Nitschevoj umjetnosti postaje posve opravdano.)

U opisu jednog od tipičnih Nitschevih performansa vidjet ćemo kako izgleda teorija kada preraste u praksu:

84. AKCIJA održana 07. srpnja 1987. na Nitschevu imanju – Printzendorf

1. Uvod
• limena glazba glasno svira; u eksterijeru Nitscheva dvorca servirano je nekoliko stolova s hranom i pićima; ljudi se polako okupljaju
• komorni kvartet zamijenio je limenu glazbu – čuje se ugodna klasična glazba
• glasni, ozbiljni i pomalo tajanstveni akordi Nitschevih orgulja počinju dopirati iz dvorca, čime je ujedno najavljen i početak misterija

2. Tijek akcije
• akcija započinje u jednoj od prostorija dvorca; promatrači i sudionici okupljeni su uokolo dugog stola prekrivenog bijelim platnom; harmonična glazba polako prelazi u kakofoniju – sve je glasnija, a kad doživi vrhunac naglo prestaje
• tišina; tri u bijelo odjevena muškarca polako se primiču napetom platnu; ispred platna nalazi se zaklano janje – čvrsto vezano i glavom okrenutom prema dolje, u položaju koji podsjeća na raspetoga; jedan od muškaraca svlači svoju haljinu i objema rukama počinje previrati po utrobi zaklane životinje; u pozadini Nitsch svečano nalijeva kaleže krvlju zaklane životinje
• odabrani muškarac ponovo se odijeva, međutim u mnogo otmjenije bijelo ruho; leđima ga se oslanja i vezuje uz životinju; glazba ponovo počinje; privezanom muškarcu Nitsch primiče kalež s krvlju koja se prolijeva po njegovoj bijeloj haljini (postajući kasnije jedan od artefakata izložbe)
• muškarac se sada zajedno sa životinjom spušta u vodoravan položaj; izvađeni vitalni organi životinje bacaju se na njegovo tijelo zajedno s velikom količinom krvi; on bačene životinjske organe i krv razmazuje po svome tijelu uz vidljivi užitak, što traje duže vrijeme; nakon “obreda” muškarac se uz kakofonijsku buku na nosilima odnosi izvan prostorije; slijedi veseli komad na violini

3. Zaključak
• preostali sudionici akcije započinju ples po gomili bačenih životinjskih organa; njihova lica i haljine zaprljani su krvlju; svi se sudionici međusobno čvrsto drže da bi izbjegli pojedinačne padove
• nakon oslobađajućeg plesa sretni sudionici akcije (najčešće mladići) napuštaju prostoriju
• kraj performansa

Prethodno postavljen opis omogućit će nam analizu (raskrinkavanje) Nitscheve akcije. Ono što najprije uočavamo jest stroga organiziranost rituala. Također možemo primijetiti da se isti elementi neprestano ponavljaju, dok su uloge sudionika i promatrača strogo definirane, pri čemu se mogućnost improvizacije svodi na minimum. Drugim riječima, samo jedna osoba pozvana je na kreativno mišljenje; to je sam Nitsch, dok se ostali sudionici nalaze u službi realizacije njegove ideje ili kao pasivni promatrači događaja. Upravo taj element Nitschevu akciju razlikuje od drevnih antičkih misterija, gdje su svi bili odjednom i glumci i kreativne snage. Tijekom takvih zajedničkih, ekstazičnih (inter)akcija cilj je bio nadići svoje fizičko bivstvo i spoznati pritom veliku tajnu postojanja u sjedinjenju sa samim Bogom. Što nam međutim pružaju Nitscheve misterije? Ako bolje proučimo opis 84. Akcije, vidjet ćemo da se Nitsch poigrava simbolizmom – najsvečanijeg kršćanskog rituala – euharistije. Korištenje prave krvi i pravog mesa podsjetit će nas na pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu (trans – substantiatio), a možda i na savez između Boga i čovjeka sklopljen preko Mojsija na Sinaju, “zapečaćen” krvlju obrednih životinja. Međutim, ovdje je riječ o svojevrsnoj desimbolizaciji, pogotovo ako Nitschevu akciju shvatimo kao degradaciju onog transcendentalnog i spiritualnog značenja euharistije. (“Krv je samo krv i ona kao takva predstavlja jedinu istinitost postojanja”.) Upravo takvo razumijevanje Nitscheva rada sa stajališta ortodoksnog kršćana poistovjećeno je s gotovo sotonistički perverznom “istinom”. Nadalje, takva desimbolizacija krvi i mesa čini u biti A i ? ljudske prirode u kojoj nema mjesta za vjeru u besmrtnu dušu. Kroz “živu krv” i opravdavanje nasilja, pasivne patnje i sve vrste seksualnih perverzija, ljudsko biće nije više povezano s duhovnom stvarnošću nego sa svijetom životinjskih instinkata. Međutim, optužbe za nepoštovanje kršćanske mistike imaju svoju podlogu. Satirično komentiranje kršćanskog obreda nije zastupljeno jedino zamjenom onozemaljskog ovozemaljskim, nego se manifestira i na mnoge druge načine. Umjesto crkvenog inventara, na oltaru nailazimo na šprice i skalpele; umjesto oltarne slike, tu je platno zamrljano krvlju; umjesto Krista, raspeto je janje; treba napomenuti i to da su ljudi i životinje tijekom akcije okrenuti naopako, što možemo shvatiti kao metaforičku naznaku “okretanja” cijelog kršćanskog svjetonazora.
Kako bilo da bilo, prema licima promatrača možemo vidjeti da nitko Nitschevu akciju ne doživljava posve ozbiljno: ljudi piju, jedu, pa čak i plešu tijekom performansa. Iz toga možemo zaključiti da su promatrači dobro zaštićeni sviješću o nestvarnosti samog događaja. Pa gdje se mistični rituali izvode u javnosti?
Za kraj, Nitschevu umjetnost možemo doživjeti kao primjer degradiranja religije, dok u drugu ruku ona nije ništa doli “šarlatanski hokus – pokus”, ponekad zastrašujuć i šokantan, a ponekad oslobađajuć i kao takav neophodan, što naravno ovisi o dojmu koji definira trenutak. Bez obzira na česte prosvjede protiv Nitscheve umjetnosti, ona će i dalje snažno privlačiti one koji slijede vlastite “životinjske” instinkte upravo zbog nepostojanja svijesti o onome što bi kočilo njihovu slobodu.

DODATAK: Kratka biografija Hermanna Nitscha

Hermann Nitsch rođen je u Beču; 1957. formirao je O – M teatar; 1960.-66. održao je nekoliko akcija u svome rodnom gradu, koje su međutim bile praćene optužbama za poticanje nasilja i promicanje pornografije; 1971. kupuje dvorac Printzendorf sjeverno od Beča, koji postaje uobičajeno mjesto izvođenja njegovih akcija; 1972. sudjeluje na Documenti u Kasselu; 1975. provodi 24-satnu akciju; 1984. provodi 48-satnu akciju; 1985. predstavlja vlastitu 7. Simfoniju u Grazu; 1988. održana je retrospektivna izložba bečkih akcionista u Njemačkoj i Austriji; 1993. postavlja veliku izložbu u Pragu; 1995. radi kao umjetnički direktor na postavljanju Massenetove opere Hérodiade u bečkoj operi; 1998. postavlja akciju u trajanju od šest dana…