Dečki nikad ne plaču ili - nevolje s rodom … zorana jagodić

Malo je tko, barem s osnovnim glazbenim znanjem, propustio originalni naslov filma Boys don't cry povezati s istoimenom naslovnom skladbom britanske glazbene skupine The Cure iz 1979. godine. Nameće se pitanje razloga zbog kojeg je za film o transrodnoj osobi preuzet naslov ove pjesme? Pretpostavka jest da je iskustvo mladoga muškarca uzeto kao metafora feminističkoj borbi protiv postojećih rodnih binarnih opozicija.
U kontekstu navedene pjesme, zabrana svake emocionalnosti odražava laž dominantne kulture u kojoj se muškarac mora ponašati sukladno očekivanjima i tako dokazati svoju neprikosnovenu rodnu pripadnost. On mora, istovremeno prikazujući i psihičku i fizičku nedodirljivost, podržati homofobičnu kulturalnu definiciju muževnosti, ili će u suprotnom njegova pripadnost muškoj “kasti” doći u sumnju. Pjesma implicitno prikazuje muževnost (koja graniči s mačizmom) kao kulturalno podržanu izmišljotinu.
Jedan od najvećih otklona ovoga filma prema viziji muževnosti jest u istovremeno tragičnom i herojskom prikazu dječaka (Brandona Teene, koji je biološki rođen kao djevojka, Teena Brandon) koji plače. On se, kako to nameće redateljica, ne razlikuje od bioloških muškaraca po tome što se njegove spolne oznake ne podudaraju s njihovima, već jedino po svojoj sposobnosti biti emocionalan. Ostali se muški likovi pokoravaju zabranama pokazivanja tzv. soft emocija, a dopuštaju si manifestaciju samo njima dopuštene ljutnje i agresije. Ipak, krivo je zaključiti da se radnja i kvaliteta filma prvenstveno temelje na Brandonovim suzama. Istina je daleko od toga.
Ovlaš gledano, uspjeh filma Dečki nikad ne plaču, pod redateljskom palicom dotad anonimne Kimberly Pierce , iz mnogo je razloga bio predvidljiv, posebno na američkom kontinentu. Prvenstveno, taj film nastavlja trend karakterističan za čitavu dekadu devedesetih prošloga stoljeća, u kojoj se svi tobože bore za toleranciju nad seksualnim različitostima. Međutim, ta tolerancija pokušava se izgraditi ubacujući sladunjave lezbijske scene između mladih djevojaka u filmove apsolutno pripadajuće mainstreamu. Nadalje, ovaj film predstavlja istinitu krimi-priču, s ubačenim ljubavnim epizodama i prikazanim seksualnim i rodnim “prekršajima”, koja je prvi put predstavljena javnosti u milijunski gledanom (nakaznom) The Jerry Springer Showu, što bez imalo dvojbe objašnjava senzacionalistički pristup jednoj ovako osjetljivoj, ali i tipično američki – komercijaliziranoj – temi. I treće, ispričana je priča o Brandonu Teeni, privlačnoj transrodnoj FTM (female to male) osobi (transrodna osoba preuzima rodne značajke suprotne spolu u kojem je rođena; transrodna osoba je svaka osoba čiji je rodni identitet i/ili rodno izražavanje drukčije od tradicionalnog, društveno definiranog), čije prijateljstvo s dvojicom bivših zatvorenika završava silovanjem i Brandonovim ubojstvom nakon što je otkriven nesklad njegova rodnog i spolnog identiteta. Dakle, uspjeh na kino-blagajnama je bio zagarantiran, ali Oscar koji je Hilary Swank dobila za naslovnu ulogu Brandona Teene ipak je – zaslužen.

Čitav Dečki nikad ne plaču građen je kao društvena kritika institucionalno podržane pravne rodne nejednakosti. Naime, nakon silovanja, rod glavnog junaka utvrđuje se njegovim vidljivim spolnim obilježjima, što je u neskladu sa svim suvremenim rodnim teorijama po kojima rod i spol nikako nisu sinonimi. Filmom je bačena ideja o promjeni legislative o rodnim pitanjima. Otvoreno je novo poglavlje u shvaćanjima seksualnih, ali i rodnih manjina.
Ovim filmom gledalac je doveden na ispit svoje tolerancije. Mučna scena u kojoj gledamo Brandonovo lice u krupnom planu dok ga dvojica “pravih” muškaraca siluju, prikazujući transfobiju (averzija, strah, mržnja i diskriminirajući odnos prema ljudima čiji su rodni identitet i/ili izražavanje drukčiji od roda koji im je dodijeljen s obzirom na njihov spol) u punom značenju, zacijelo je prizor koji nam nameće pitanje: nije li sloboda seksualne pripadnosti jednaka za sve? Možda je tragičnim završetkom (ubojstvom) sadašnji prevladavajući odgovor nažalost dan.
Ovo je priča o Drugome koji će zauvijek ostati Drugi dok god mi određujemo mjerila po kojima se netko (ne)uklapa u okvire dominantne zapadnoeuropske heteroseksualne bjelačke muške kulture. Identifikacija Drugoga kao takvoga događa se uslijed osjećaja opasnosti nad vlastitim “teritorijem” (što prečesto za posljedicu ima npr. rat), nerazumijevanja drugih kultura (pokolji indijanskih plemena ili otvaranje rezervata za njih) ili, kao što je slučaj u ovom filmu, nepoznavanja relevantnih znanstvenih činjenica po kojima je “seksualni identitet zapisan u biologiji svake osobe još prije rođenja i izvire iz varijacija naših individualnih genoma”. U prilog razumijevanju pojmova transrodnosti i transeksualnosti (transeksualne osobe su: osobe koje žele i imaju namjeru promijeniti svoj spol, osobe koje su fizički modificirale svoje tijelo (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operaciju) da bi izrazile svoj rodni identitet i osobe koje su promijenile spol i tako žive) objavljen je 2003. autobiografski roman J. F. Boylan Bez nje (She's not there) koji opisuje život MTF (male to female) transeksualke, sveučilišne profesorice, u američkoj saveznoj državi Maine.
Premda se radnja cijeloga filma Dečki nikad ne plaču odvija u konzervativnoj Nebraski, državi srednje Amerike, teško možemo zamisliti da isti scenarij nije moguće potpisati u mnogim drugim državama. Što mislite o Lijepoj našoj?