Časopis za umjetnost i kulturu
Znate za onaj osjećaj kada ležite u moru, na leđima, bezbrižno gledate oblake i cijeli svijet se čini savršenim? Ja ga se sjećam kao da je bilo jučer. Odjednom od nikuda polako osjetite kako modro more tamni, kako se slatke bijele ovčice pretvaraju u velike olujne oblake, visoke i duboke tamne boje. Zatim se pojavljuje i vjetar koji uzburkava vodu, voda postaje hladna, a valovi vas pljuskaju po glavi. Hladni i slani. Valovi krikova i bjesova, propuštenih prilika, grešaka, neispunjenih snova, nadanja. Jedan za drugim udaraju u vas poput kugle s golemog krana. Nije više tako idilično i savršeno. Počinje biti neugodno, počinjete se boriti. Borite se svim silama, ali osjećate kako bitku gubite. Kako vas stalno nešto vuče dolje, i bez obzira koliko se trgali i zamahivali osjećate se kao da ste na istom mjestu. Netko kao da vas je privezao za dva nebodera, koji mirno stoje u tami slane vode i ne žele se pomaknuti. No ne želite se prepustiti, ne želite potonuti, iako vam je samo glava iznad vode i jedva dišete, želite da ponovno sve bude lijepo i idilično. Pokušavate plivati prema obali. Ona izgleda miljama daleko. Ma koliko pljuskali, cijelo vrijeme imate osjećaj da ste na istom mjestu. Tamnom i hladom mjestu, gdje vas nešto drži i ne dopušta da se pomaknete. Malo vas povuče ispod površine, pa vas vrati. Osjećate se kao na rubu. Pitate se, jesam li živ ili mrtav? Poput Schrodingerove mačke u kutiji. Nije vam jasno što se događa i kako to promijeniti. Kako saznati što smo? Koja je naša svrha i bit postojanja. Umjesto pitanja kako da se spasim, kako da otplivam do obale, pitate se: zašto sam tu? Tko me doveo na ovo mjesto i zašto? Valovi vas pljuskaju, lijevo-desno, virovi se stvaraju pokraj vas, ispred i iza. Pokušavate ih izbjeći, nekad vam uspije nekad ne. Neki vas povuku, ali vas brzo bacaju natrag u istu situaciju. Čini vam se da ni Bogu ni vragu niste mili. U svom tom prevrtanju konačno shvaćate pravo stanje stvari. Vi ste ti, koji ste bezbrižno ležali u moru i gledali oblake. Vi ste ti, koji ste sebe postavili tu, ali niste pratili prognozu vremena, a mama vam je uvijek govorila: „Gledaj prognozu“. Niste očekivali oluju i sad ne znate kako iz nje izaći. Polako, ali sigurno dolazite do zaključka da upravo vi i nitko drugi, vas je tjerao u to more. Dolazite do zaključka, da steupravo vi krivi što ste tu gdje jeste. U tom hladnom moru, punom soli, koje neumoljivo zapljuskuje vaše lice, oči, usta. Isušuje vam tijelo, iako ste u vodi. Pokušavate se pribrati i ostati mirni. Pokušavate dopustiti oluji da vas nekamo odvede. Neka sudbina odluči. Ali ne ide. Ni to, ne ide. Oluja vas samo bacaka s jednog mjesta na drugo, vrti vas u krug, osjećate se kao vrtuljak koji nikada ne staje. Ponovno se pitate zašto i kako. Zatim se nešto čudno dogodi. Probode vas snažna bol, bol koju ne možete riječima opisati, od koje vam je muka, koja vas tjera na povraćanje, bol kakvu samo možda ljubav može prouzročiti. More postaje nepodnošljivo odvratno, hladno i tmurno. Svaki novi val koji vas zapljusne pojačava osjećaj muke. Povraćate usred tog tmurnog crnog mora, sve dok ne izbacite sve iz sebe. Glava vam klone i na trenutak tonete pod vodu. Vidite bistrinu vode oko sebe, osjećate da je more toplije, mirno, harmonično, zove vas. Šarene ribice plivaju oko vas, trepćete, a oči vas ne peku.
Osjećate da ste na tankoj liniji između života i smrti, ali bol je slabija. Tako bi bilo lijepo prepustiti se, ali onda primijetite jedan malecki mjehurić zraka, koji se lijeno prevaljuje iz kutka vašeg nosa i odlazi prema površini. Gledate u taj mali zračni mjehurić kako juri k
površini. Još trenutak i nestao je.
Odjednom, kao da je netko upalio svijetlo, kao da je munja prošla kroz vaše tijelo ili je netko konačno otvorio Schrodingerovu kutiju, osjećate se živim. Primjećujete red u kaosu, dizajn pokreta, linije kojima se sve kreće, intervale u kojima valovi djeluju. Zamahnete snažno k površini i u trenu vaša glava je razbija poput ledolomca. Ispuštate snažan i bolan urlik.
Gotovo barbarski. Sol je nagrizla vaše grlo, usta, nos, oči. Sve vas peče i boli. Ipak ste ponovno na površini, a more se smiruje, postaje gusto. Kao da netko stalno dodaje u nj soli.
Pokušavate mahati rukama, odgurivati se nogama, ali jako se slabo pomičete. Ipak, pomičete se. Čini vam se da vidite srebrnu nit u tom tamnom, gustom, hladnom moru. Ta nit vas vodi k obali. Udarate jače i žešće, ne mareći za snagu, želite stići što prije do obale. Ali ne ide to samo tako. Nit nije najkraći put. Nit je krivudava, vodi kroz razna područja hladnog i tamnog mora. Prolazi i kroz neke olujne oblake gdje i dalje ima valova, gdje i dalje neumoljivo pada kiša i vjetar puše. Vi nastavljate u svom smjeru, ali ne pomičete se. S koliko god snage probali, ne ide. Čudnog li mora. Zar postoji samo jedan izlaz iz njega? Okrećete se k srebrnoj niti i napravite jedan zamah. More vas pušta, kao da je to najlakša stvar na svijetu. Napravite još jedan i ponovo vas pušta. Vidite oluju ispred sebe. Sada vas ništa ne baca, valovi ne zapljuskuju, more je toplije, pa ipak, napravite taj zamah prema oluji. Dolazite do njenog ruba, gdje postaje hladnije i neugodnije. Kapljice kiše odbijaju se od vaše glave. Pokušate se pribrati. Čekate, možda će oluja proći. Čekate i čekate, čini vam se kao cijela vječnost. Brojite sekunde, minute, sate i dane, ali oluja ne prestaje. Pogledate iza sebe. More je mirno, toplije.
Pogledate u oluju. Grmi i sijeva, valovi zapljuskuju strašnom snagom. Neodlučni ste i ne znate zašto morate ići kroz oluju. Pokušavate vidjeti gdje nit ide dalje. Uskoro izlazi iz oluje.
Vidite da je iza oluje more isto tako mirno kao i iza vas. Dapače, izgleda mirnije i toplije. Zatim nit krivuda svukud. Blizu oštrih grebena, na koje se nikako ne možete popeti, zatim ponovo u modro i mirno more, pa u oluju koja izgleda još gore od ove ispred vas, i onda blizu nečega što iz ove daljine ne možete identificirati. U daljini vam se čini kako nit ulazi u topli modri plićak, koji vodi do obale. Ali ako ju slijedite, mogli bi nestati u oluji. Mogli bi nestati kod grebena, nešto bi vas tamo moglo povući i razderati kožu, slomiti ruku na oštre bridove.
Ili kod onog starog broda s velikom rupom na trupu, oko kojega je mnoštvo vrtloga, ako vas jedan povuče, tko zna hoćete li ikad više vidjeti površinu. Neodlučni ste, gledate te prizore oko sebe, to čudno more, taj čudnovati vrtlog, koji u sebi ima i dobro i loše. I dok ste gledali te prizore oko sebe, sve to i lijepo i ružno niste ni primijetili jednu stvar. Jednu toliko jednostavnu kretnju koju ste znali od samog početka života.
Plivate.

Arhiva