Časopis za umjetnost i kulturu

Klišej pjesma, buraz... | Onako naporno preslatki sok | Na sreću, nikada nisam znala da sam hrabra


Klišej pjesma, buraz...

 
svakog dana sve više postajem klišej.
dok tipkam sa sivom mačkom u krilu
i slušam muziku iz starih
sci-fi filmova.
 
– Dvije kile krumpira, teta.
– Može srce.
 
kad narastem, biti ću antropolog vlastitih zaboravljenih sjećanja.
ali ništa se nikada neće nimalo ticati mene,
biti će to jedna sasvim objektivna, emocionalno odvojena
studija,
nekog davno zaboravljenog slučaja
iz neke druge izgubljene generacije.
 
– Ne treba vrećica, može škarnicl.
 
kupila sam kaput koji me podsjeća na djetinjstvo.
dugačak je. i crn.
u njemu izgledam kao udovica.
ili loše plaćeni ubojica.
niti plaćeni ubojice više nisu što su bili u američkim filmovima.
 
– Joj, nemam vam za uzvratit kusur...'oćete žvake?
– Ma sve ok.
 
svakog dana sve više postajem klišej
svog vlastitog klišeja.
čak sam svakog dana i sve bljeđa,
sa sve većim krugovima oko očiju.
i sa sve više cinizma
i sijede kose u glavi.
i nikome više ništa ne vjerujem.
 
– Zapakirajte mi snove.
 
pretpostavljam da to znači da sam napokon odrasla,
ali sada opet imam nešto za čekati
da prerastem klišej svog klišeja.
 
– Još nešto?
– Ne, hvala.

 

 
Onako naporno preslatki sok

 
Moj program za pisanje proizvodi zvuk stare automatske pisaće mašine.
Zvuk posuđene nostalgije.
Kojeg se tek mutno sjećam kroz prozorske zastore stana u kojem stara pisaća mašina bez trake služi  tek kao igračka malenom djetetu,
ispod okruglog papirnatog lustera,
u kojem se uvijek skuplja prašina,
dok se vani vodi rat o kojem ne znam ništa.
 
Moja posuđena nostalgija dok reperi na radiju pjevaju o novcu i šampanjcima.
Htjela sam samo čuti ritam svojih riječi.
 
Svih onih riječi koje želim reći, ispljunuti, istrgnuti,
ali koje ostaju u tišini.
Njihov zvuk nigdje u mojim ustima, nigdje u mojim usnama, nigdje u mojim glasnicama, samo u zvuku digitalnog simulatora stare mehaničke pisaće mašine, samo simulator moga glasa.
 
Otvaram bocu vilinske prašine i konzervu supermasivnih crnih rupa za večeru. Kucam po staklu zrcala, iz kojeg glavu proviruje moje Čudovište.
 
– Dobra večer, kako ste večeras, što je za jesti?
– Hrana.
 
Odlazim do stola gdje sjedam pod svjetlom tri žarulje iz lustera i gledam kroz prozore balkona iste automobile koji se voze naprijed-natrag po ulici, kao na velikom vodoravnom ringišpilu.
 
– Hajde, dodaj nam čaše i tanjure.
 
Ono donosi papirnate tanjure i dvije krvlju umrljane kristalne čaše, pa dijeli crne rupe tako da bi svatko dobio jednako.
 
Razlijevam vilinsku prašinu u tišini dok se grad gromoglasno ori oko mene.
Zvuk posuđene nostalgije.
 
 

 
Na sreću, nikada nisam znala da sam hrabra

 
soba se puni svemirom
balon na napuhavanje i pumpa za kotače od bicikla.
(ništa, ništa pretjerano ozbiljno)
žičane vješalice imaju odlučujući sastanak u ormaru,
riječi su ključne u donošenju zaključaka.
jedaći pribor u ladici od stola i jedna
kanta za smeće navijek puna dobrih ideja.
 
skupljam se u malu rupu, samo da ti se maknem s puta.
da se svima maknem s puta.
da me nitko nikad više ne vidi.
i nitko nikad više ne ozljedi.
da me nikad više nigdje nema.
 
svijetlo u sobi puni se prazninom.
moja rebra su nabori harmonike napravljene od pamuka.
(ništa, ništa, zaista ništa ozbiljno)
izmrvljeni komadići stvarnosti u smjesi betona za pločnike
koriste se za šivanje krinolinastih rozih haljina.
pražnjenje koštanog praha u tijesto za palačinke.
(ništa, ništa, stvarno ništa ozbiljno)
moje kronike po zidovima,
moje mrvice moje nekroze,
arhitektura provalije, moje provalije,
arhitektura letargije, moje letargije,
arhitektura kuće od letećih balona, gdje živim,
po kojoj ćete hodati ti i tvoja nezabilježena, neodlučna sudbina.
dok ću ja ispasti van.
 
u svojoj maloj rupi sa skupljenim noževima u skupljenim rukama.
poput molitve, moje molitve,
televizijskom ekranu koji se puni stiroporom i slike ispadaju kroz zvučnike nezgrapno i nimalo elegantno.
 
jedan i devedest i jedan.
sićušna mrvica soli u kapi kiše na vašem desnom ramenu.
jedan i devedeset i sedam
noževa posloženih sa mnom u mojoj rupi, mojih noževa,
protiv
jedan i devedeset i jedan
razloga za prekinuti ovu celuloidnu traku.    moju celuloidnu traku.
 
Na sreću, nikada nisam znala da sam hrabra.

Arhiva