Časopis za umjetnost i kulturu

„Die Autobiographie“ ili umjesto bilješke o autoru

Ovo nije SF priča.
Ovo je ispovijed. Priznanje.
Ja sam Anna Merz.
Već nekoliko mjeseci živim u vašoj maloj državi i govorim vaš mali jezik. Samo, ljudi me zovu drugim imenom. Po ženi u kojoj živim. Nitko ne zna da je ona sada ja, a vi mi ionako nećete vjerovati.
Kad bih vam htjela napisati svoj pravi životopis, on bi izgledao ovako: „Rođena sam 1. siječnja 1910. godine u Dresdenu. Otac mi je bio Nijemac, a majka Poljakinja. Nastupala sam kao pjevačica u cabaretima u Dresdenu. Nastrijeljena sam u cabaretu u Dresdenu 31.8.1939. dok sam pjevala pjesmu Lilli Marleen. Ustrijelio me pijani njemački nacionalist, koji je smatrao da "žena napola poljskog podrijetla ne zaslužuje pjevati tako lijepu njemačku pjesmu“. Paradoksalno, tijekom rata ta pjesma bila je popularna na obje zaraćene strane.“
I, želite li znati što sam radila nakon toga?
Otada, u nepravilnim periodima, ulazim u tuđa ženska tijela kako bih opet živjela. I ostajem tamo neko vrijeme. Jer, svi žele živjeti. Pa tako i ja.
Želite li znati kako je izgledalo kad sam posljednji put ušla u tijelo svoje žrtve? Pred šest mjeseci, u jednom gradu na vašoj obali? Ona je navodno neki pisac, pa sam odlučila nastaviti pisati, baš kao i ona. Podijelit ću s vama prvi trenutak ulaska u njeno tijelo:
„Udah. Navikavanje. Izdah. Navikavanje.
Udah.
Izdah
Udah
Izdah
Udah
Izdah.
Sve dok se ne naviknem da tijelo to može samo.
Svaki ovakav ulazak uvijek je zbunjujuć i traumatičan.
Ne znam koja su sjećanja njena, a koja moja.
Dok njen mozak ne prihvati mene, a odbaci nju.
Ja.
Ja.
Ja.
Mislim na to. Mislim na sebe. Na sebe.
Otvaram oči.
Promatram ljude. Promatram njihovu odjeću. Gledam aute koji prolaze.
Koliko sam lutala ovaj put?
Biti živ nije isto što i ne biti.
Bez tijela, vrijeme prolazi drukčije. Difuzno. Da, upravo to je prava riječ. Sve je kao jedan veliki san.
Ljeto je. Ja sam obučena u haljinu. Ljudi oko mene su u raznolikoj odjeći. Teško je odrediti koliko se stil izmijenio. Ljetna odjeća je često bezlična. Neke aute na cesti prepoznajem, neke ne. Najbolje je pogledati na datum u novinama. Okrećem se oko sebe. Nalazim se u kafiću. Tek sad postajem toga svjesna. Ni na jednom stolu nema novina. Dolazi konobar. Na moj stol stavlja kavu i kaže: „Izvoli.“ To je jedan od onih jezika koje nisam nikad govorila. Nikad prije. Ali, sad znam taj jezik, jer ga je ona znala.
„Imate li novine?“, pitam ga na tom jeziku.
Prvi put čujem svoj novi glas. Dubok je. Zadovoljna sam. Ne volim visoke ženske glasove.
Konobar me neobično gleda, a onda kimne. Moguće da se u mom pitanju čuo strani akcent. Još se nisam prilagodila novom jeziku. Dok on odlazi po novine, ja se pokušavam sjetiti je li ga ona poznavala. U početku mi je teško koristiti se sjećanjima osobe u čije tijelo sam ušla. Znam da je konobarevo lice u njenom sjećanju poznato. Pokušavam ga zamisliti golog. Ne mogu. Dakle, nije spavala s njim. Koncentriram se na njegovo lice. Sva sjećanja koja mogu naći vezana su uz njega u ulozi konobara. Dobro je. Dakle, nisu prijatelji. On  donosi novine i ja tražim datum.
24. lipnja 2013.
Posljednja godina koje se sjećam je 2005. Dakle, prošlo je osam godina. Osam godina sam živjela bez tijela. Pitam se koliko ću dugo moći koristiti ovo tijelo. Gledam u njega. Još uvijek je vitko. Čini se i privlačnim. To je jako dobro. Ovo tijelo bi moglo izdržati. Još uvijek ne znam kako mi izgleda lice. Zapravo, njeno lice. Mogu vidjeti da mi je kosa poluduga, smeđe-crvenkasta.
Gledam u upaljač na stolu. Zippo. Na njemu je ugravirano njeno ime. Nasmiješim se. Egoistica. Kao ja. Sigurna sam da će ženi kao što je ona teško pasti činjenica da ću ja koristiti njeno tijelo nekoliko godina. Baš kao što će i meni teško pasti biti ona i predstavljati se kao ona. Posljednji put kad sam se mogla predstavljati svojim imenom bila je 1939. godina.
Čujem glazbu iz torbe. Otvaram je. U pretincu svijetli uređaj. Odmah shvaćam da je u pitanju mobitel. Gledam u njega. Gdje su tipke? Vidim samo tri tipke ispod ogromnog ekrana. Zašto je ekran toliki? Neću se javiti. Stišćem jednu od tipki i uspijevam odbiti poziv. Gledam u ekran. U jednom kutu piše: „Tipkovnica“. Dodirujem taj dio prstom. Na ekranu se pojavljuju brojevi. To je tipkovnica?! Na ekranu? Stišćem prstom broj po broj. Slušam zvukove i čudim se. Ekran reagira na moj dodir. Gledam oko sebe. Jedan muškarac me promatra. Moguće je da sam izgledala neobično čudeći se mobitelu. Možda je mogao pomisliti da sam dobila šokantnu poruku.
Odlažem mobitel. Proučit ću ga kasnije. Srećom, kad su se mobiteli tek pojavili, bila sam unutar tijela, tako da sam ih naučila koristiti postupno, kao i svi drugi ljudi. S nekim drugim tehnološkim postignućima nisam imala tu sreću. S kompjutorima, primjerice.
Dižem se i odlazim na wc. Po njezinom sjećanju, znam gdje se nalazi. Ulazim u wc i u ogledalu zdesna vidim njeno, sada svoje lice. Promatram ga. Nikad mi nije bilo jasno kako iz sjećanja svojih domaćina mogu izvući banalne informacije kao što je lokacija wc-a u kafiću, ali ne i sjećanje na njihovo vlastito lice. Možda je to zato jer ne mogu u početku njihovo lice poimati kao svoje?
Gledam to novo lice u ogledalu. Ne izgleda staro. Ne bi ni trebalo. Znam da ovo tijelo ima 29 godina, kao i sva prethodna tijela u trenutku kad sam ušla u njih. Nikad nisam znala ni zašto je to tako. Je li to zato jer sam ja imala 29 godina kad sa umrla? Zato jer uvijek moram nastaviti tamo gdje je moj život stao?
I dalje gledam u novo lice. Pokušavam se naviknuti na njega. Pitam se sjećam li se još uvijek dobro svog pravog lica. Onog s kojim sam bila rođena, onog koje je imalo moje ime. S godinama, slika tog lica je izblijedjela. Čini mi se, da svaki put kad se prisjećam, nedostaje neki novi detalj. Kad sam prvi put ušla u novo tijelo, pokušala sam nacrtati svoje lice po sjećanju. Nisam uspjela. Svoje fotografije nisam imala niti sam ih mogla naći. Cijeli Dresden je bio uništen u ratu, a ja sam propustila cijeli rat. U novo tijelo sam ušla tek nakon rata i čudila se svemu što se tijekom njega dogodilo. Imala sam osjećaj kao da sam ušla u potpuno novi svijet, drukčiji od onog u kojem sam živjela, a tad je od moje smrti prošlo samo sedam godina…“
Da, svaki put je ovako. Ovako je biti ja. Sviđa li vam se? Ili mi još uvijek ne vjerujete?
Nema veze. Vjerovali mi ili ne, ja sam ovdje.
A vi ćete se od danas uvijek pitati tko je žena kojoj pružate ruku pri upoznavanju.

Arhiva