Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Redefiniranje queer momenata – autentičnost i opozicije

Redefiniranje queer momenata – autentičnost i opozicije
Pitanje queer kinematografije donedavno se činilo pitanjem margine i ono što je na prvi pogled karakteriziralo ovakvu kinematografiju, čak i u onim momentima kada se ona gotovo skroz približila mainstreamu, bio je pokušaj uspostavljanja odnosa njezinih subjekata s ne-queer domenama. Drugim riječima, za queer film nastao prije pojave i u ranom razdoblju New Queer Cinema možemo reći da je pokušavao pokazati da njegovi protagonisti imaju pravo na svoj filmski prostor i kako uopće postoje. New Queer Cinema pokret je koji je u filmski svijet inaugurirao shvaćanja seksualnosti i emocionalnih odnosa koji ne podliježu heteronormativnosti te čiji moralni status filmski ne propituje, dok između onih koji u odnosima participiraju, postoji konsenzus. Pristupivši svojim protagonistima kao osobama čiji je identitet socijalno konstruiran, New Queer Cinema okreće se fenomenologiji odnosa LGBT zajednice i predstavlja je kao fluid.
Ostvarenja poput Van Santova filma Moj privatni Idaho (1991.) i Babbitina But I'm a Cheerleader (1999.) dobro ocrtavaju naznake queer kinematografije koja se javlja kao potpuno američki proizvod. Naime, Moj privatni Idaho elementima socijalne drame nalikuje konstrukcijama koje je stvarala tzv. crnačka kinematografija kasnih osamesetih i ranih devedesetih: Leejev Do the right thing (1989.), Singletonov Boyz n the Hood (1991.), Pollackov Above the Rim (1994.), Meanace to Society (1993.) Alberta i Allana Hughesa. Eksploracijom uličnog života i problema ovisnosti stvaraju narative koji pojedinca i grupe pojedinaca stavljaju u sukob s pozicijom koju zauzimaju s obzirom na svoj materijalni status i podrijetlo. Pa tako, iako je Moj Privatni Idaho zasigurno gay priča, on je u puno većoj mjeri prikaz socijalnog stratuma, progovarajući o muškoj prostituciji, zlouporabi droga i ilustrirajući „bijelu“ verziju priče o onima koji, ne pronašavši legalni mehanizam za osiguravanje vlastite egzistencije, to moraju činiti drugim sredstvima.
S druge strane But I'm a Cheerleader, jedno zapravo vrlo neuspjelo ostvarenje, film je koji je zanimljiv utoliko što queer problematiku smješta u mrežu konvencija tinejdžerske komedije poigravši se sa stereotipima koje žanr podrazumijeva, dakle, odnosima srednjoškolaca čiji je svijet oblikovan društvenim pozicijama temeljenima na njihovoj popularnosti. Sukob se gradi tako što protagonistkinja filma, navina navijačica koja savršeno odgovara američkom idealu kraljice maturalne zabave, nije svjesna svoje seksualne orijentacije i uvjerena je kako je njezina indiferentnost spram osoba muškog spola karakteristika svih djevojaka. U nadi da će je „izlječiti“, njezini školski kolege udružuju se s njezinim roditeljima i odlučuju reagirati: junakinja Meagan poslana je na reorijentaciju u crkveni kamp za homoseksualne osobe (čija je krilatica Straight is great). Tek nakon što je podvrgnuta nizu testova, otkriva kako su oni koji su na njoj primjećivali nešto „čudno“, bili u pravu. Meagan, shvativši kako je privlače djevojke, čini sve kako bi ono što smatra greškom u karakteru ispravila slijedivši upute koje dobiva od „hetero-gurua“. Uskoro postaje svjesna kako ne može kao neprirodno otkloniti što čini njen bazični impuls djelovanja te ulazi u odnos s drugom djevojkom iz kampa.
Zanimljivo je primjetiti da se i Meagan i Mike (My Private Idaho) kako bi verbalno osvijestili svoju orijentaciju, ali i ljubav prema nekome, moraju prostorno staviti u poziciju izvan mjesta u kojem se izvorno nalaze: tako Meagan svoje otkrivenje čini u kampu, a Mike na putu za Idaho. Stoga se može zaključiti kako u dvama spomenutim filmovima junaci nisu niti ostvarili pravu opoziciju sebe spram dominantne kulture, odnosno, kako svoj queer identitet mogu ostvariti tek onda kada nisu suočeni s vlastitom okolinom.
Na sličnom je tragu i nešto recentnije Medemovo ostvarenje Soba u Rimu (2010.) u kojem se ljubavna priča događa između dviju žena različitih kultura koje se susreću na putu i koje zatvorene u hotelskoj sobi razvijaju fizički i emocionalni odnos. Dakle, u pitanju je film u kojem se pitanje realizacije seksualnosti i odnosa subjekta prema sebi događa u potpuno udaljenom i sa sigurnošću zaključanom prostoru koji ne smije interferirati s onim vidljivim u javnoj domeni. Seksualna je sloboda za Sobu u Rimu tako područje puno ambigviteta, ali istovremeno i nešto što se razvija u određenim okvirima jer protagonistice na prvi pogled odlučuju susret nositi sa sobom kao činjenicu svog unutarnjeg svijeta bez da ono proživljeno utječe na daljni razvoj njihovih života.
Leejeva Planina Brokeback (2005.) i Van Santov Milk (2008.) djela su koja se javljaju kao holivudski odgovor na borbu za LGBT prava, pa samim time prikazuju intimni (Planina Brokeback) ili javni sukob (Milk). Van Santov film koji tematizira aktivizam Harveyja Milka, bitno gubi na osobnom i autentičnom zato što je u prvom planu političko ostvarivanje prava koje je teško dosljedno realizirati ne stavivši u drugi plan privatni aspekt odnosa koji se odvijaju u potrazi za političkim glasom. Planina Brokeback mnogo više apostrofira intimni svijet dvojice protagonista, koji su zbog svoje orijentacije i vremena u kojem žive primorani graditi mikrosustave temeljene na fasadi sretnog obiteljskog života i vlastite funkcionalnosti u zajednici. Iako je u pitanju odnos koji se fizički i emotivno na trenutak uspijeva ostvariti, to ipak nije bez posljedica jer kada su otkriveni moraju pristati na život temeljen na žudnji. U danim primjerima uočavaju se opozicije mi – oni pa će ovi filmovi pokazati kako navedeno načelo rezultira gubitkom autentičnostosti (Milk) ili promatranjem odnosa koji je još uvijek neostvariv (Planina Brokeback).
Iz današnje pozicije može se utvrditi kako su filmski primjeri koji se bave queer tematikom mnogo suptilniji i autentičniji onoga trenutka kada se njihovim protagonistima dopušta da svoje odnose istražuju nešto otvorenije i kada ne postoji potreba da se ono što čine kontrastira, nego stavlja u suodnos s heteroseksualnim.
Najbolji primjer rečenog jest Haighov film Vikend (2011.) u kojem se dvojica muškaraca nakon zajednički provedene noći neplanirano krenu upoznavati, što ih dovodi do zaljubljivanja. Osobitost Vikenda jest u tome što on uistinu i ostvaruje pokoji ironični komentar spram heteronormativnosti društva u cjelini (Glen: Because they shove it down our throats all the time, being straight... straight story lines on television, everywhere, in books, on billboards, magazines, everywhere. But, oh, the gays, the gays... (gasps) We mustn't upset the straights. Shh, watch out, the straights are coming. Let's not upset them, let's hide in our little ghettos, let's not hold hands, let's not kiss in the street, no), no mnogo se više bavi eksploracijom dvaju karaktera, introverta i ekstroverta kojima se, kao i bilo kojem drugom paru, kroz sitne sukobe ličnosti dogodilo i emocionalno povezivanje. Vikend u tom smislu predstavlja inteligentnu romantičnu dramu i dobar primjer na koji način prikazati nečiju osobnost i pritom ostati queer. Fini kontrasti u filmu ostvareni su istovremenim spajanjem i razdvajanjem hetero i queer svijeta. Indikativna je scena u kojoj se nakon zajedničke noći par pozdravlja pred otvorenim vratima stana, dok tek nekoliko metara od njih stoji još jedan hetero par u istoj situaciji, pri čemu su vidljiva nametnuta ograničenja, ali i bitne sličnosti. Protagonisti Glenn i Russell zaokružene su i autentične ličnosti pa postaje vidljivo kako je njihov odnos mnogo kompleksniji od pukog svođenja na ideju tabora kojem treba pripadati i tabora koji se razlikuje. Time se mnogo jasnije uspijeva prodrijeti u središnje pitanje koje su u ovom eseju svi navedeni filmovi na neki način pokušali prizvati – temeljna sličnost kada su osviještene i prihvaćene razlike.

Arhiva