Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Melancholia i Tristanov akord

Melancholia i Tristanov akord
Uvertira Wagnerove opere Tristan i Izolda glazbena je pozadina prologa filma Melancholia redatelja Larsa von Triera. Ta Wagnerova uvertira poznata je u povijesti glazbe po takozvanom Tristanovom akordu čija je konstrukcija u suprotnosti s dotadašnjim učenjima glazbene teorije. Taj se akord sastoji od tonova F, B, D#, G#, odnosno bilo kojeg akorda koji ima takve intervale. Pa kao što je Tristanov akord razorio dotadašnju muzičku harmoniju, tako on na početku filma prati kretanje lijepog, ali destruktivnog planeta Melancholia koji svojim dolaskom u sunčev sustav i razaranjem Zemlje razara harmoniju sfera, božansku muziku.  Naime, prema teoriji harmonije sfera, svaki planet proizvodi svoj ton, a svi su planeti u sunčevom sustavu u suglasju, čime čine Tristanov akord, kojega planet Melancholia prijeti uništiti.
Time postaje jasna i paralela između spomenute uvertire, koja je jedina glazba u filmu (osim svirke glazbenoga sastava na svadbi), planeta Melancholia, ali i lijepe te destruktivne Justin. Njezin lik stoga ima istu ulogu kao Wagnerova muzika i planet – ona razara tradicionalnu društvenu harmoniju. Uništava svoj brak isti dan kada ga je sklopila, a time i trud svoje sestre koja je cijelu svadbu organizirala, daje otkaz u firmi... Jedini razlog je u tome što je depresivna ili melankolična.
Dakle, ne postoji određeni praktični razlog, nego naprosto teži manifestirati svoju lijepu, ali destruktivnu prirodu. Poput planeta koji ne bira svoju putanju, nego je njome predodeđen razoriti Zemlju, tako i Justin ne bira uništavanje svega oko sebe, već je predestinirana to učiniti.
Navedene paralele između destruktivne glazbe, planeta i osobe najfascinantniji su dio filma jer destrukcija je prikazana glazbeno (nazovimo metafizički), makrokozmički (iz božje perspektive ili vizualni sudar planeta) i mikrokozmički (kroz ljudsku dramu na planetu Zemlji). Zadovoljen je alkemijski princip – kako gore, tako i dolje, ali o tome još malo detaljnije na kraju teksta.
Drugi aspekt filma je odnos između sestara, odnosno razarajućeg (Justine) i konstruktivnog (Claire) principa.
U trenucima dok još vlada društveni sklad, Justine se ponaša neurotično i pada u tešku depresiju, dok njezina sestra radi sve kako bi je stabilizirala i očuvala društveni sklad. Claire ima stabilan brak te radi sve na održavanju staroga poretka, odnosno harmonije. Kako se planet Melancholia sve više približava Zemlji, dakle, planet koji narušava sklad, tako Claire postaje sve neurotičnija, a Justine se malo-pomalo stabilizira.
Razaranje zemlje tako postaje ostvarenje životnoga smisla Justine (njezine esencije koja je determinira na razaranje) prema čijem je mišljenju sav život zao. S druge strane, Claire je stava kako je sav život dobar pa pojavom opasnosti uništenja starog poretka, počinje gubiti svoj smisao života jer se njezina konstruktivna esencija, koja je determinira u takvoj situaciji, više ne može ostvariti (a čija može, osim Justinina i sličnih melankolika?). Naime, u filmu nam je Claire prikazana kao osoba koja je privržena obitelji i time na određeni način se brine za budućnost ljudske rase, nastavak i rast života, dok Justine sve navedeno prezire i odbacuje.
Ipak, najveći negativac filma nije niti destrukcija, niti depresija nego znanost. Ona je utjelovljena u liku Claireinog muža astronoma. On je sebično uvjeren u nepogrešivost svemoguće znanosti (dakle, još jedna vrsta stare harmonije) te uvjerava ženu kako planet neće udariti u Zemlju. Čak joj na pomalo inkvizitorski način brani pristup internetu i stranicama što najavljuju sudar. Kada se njegove kalkulacije pokažu pogrešnima, sebično uzima sebi život bez najave Caire, čime joj pojačava napad panike te ne pruža nimalo utjehe. Kao samoj znanosti, ne smije mu se nikad proturječiti, a kada se pokaže pogrešnom, nestane kao da njezina pravila nikada nisu postojala, ostavljajući nas još manje sigurnima.
Treći aspekt filma je smrtnost.
Kao što postoji paralela u značenju planeta, glazbe i Justine, tako pri kraju filma Justine izjavljuje kako ona ima uvid u budućnost i da je to saznanje destrukcije bilo razlogom njezine depresije. Naime, ona je prije svih znala kako je cijela ljudska igra oko obitelji i brige za budućnost farsa jer je kraj neminovan. Tu možemo povući paralelu s našom svijesti o smrti. Znači li to ako znamo da smo smrtni, da onda moramo od svega odustati? Ili je samo konačnu spoznaju o neminovnom udaru planeta Justine dočekala kao savršen razlog da opravda, racionalizira svoje ponašanje? Time je po prvi put, našavši stvar sličnu njoj (famozni planet koji je u isto vrijeme lijep, ali i destruktivan), našla svoj smiraj. Na taj način je prestala biti depresivna i čak pružila simboličko sklonište svojoj obitelji neposredno pred udar u formi šatora od suhih grana.
Četvrti aspekt filma bavi se postavkom da život raste od učenja iz prošlosti i brige i pripreme za budućnost. Život se tiče održavanja svakodnevnih stvari kroz planiranje dok je destrukcija stvar trenutka. Stoga imamo Claire kao osobu koja zna što radi i uspješno prikriva emocije, dok Justine radi sve što joj prvo padne na pamet. Mislim da ovaj dio nije potrebno dalje obrazlagati.
I konačni aspekt filma je Sublime ili uzvišeno.
Planet i glazba i Justine u isto su vrijeme lijepi, ali destruktivni (zastrašujući) u svojoj pojavi i radnjama. Time nam se ukazuje koliko je ljudska egzistencija i kreacija mala u odnosu na cjelokupni svemir. Trenutak doživljaja uzvišenog je onaj kada smo suočeni s nečim monumentalnim što nas u isti tren fascinira, ali i straši, jer smo nemoćni naspram moći toga predmeta divljenja.  Najbolji prikaz uzvišenog dan nam je na samom početku filma kada sudar Melancholije i Zemlje gledamo iz takozvane Božje perspektive. No, tek kada uđemo nastavkom filma u mikrorazinu, kada se uživimo u ljudske odnose, doživljavamo našu svakodnevnu dramu i borbu za opstanak te suosjećamo s ljudima – s Claire koja gubi sve za što je živjela: obitelj, vrt, životinje... i gotovo da mrzimo bahatu Justine i planet Melancholiu, unatoč svoj njihovoj ljepoti. Naime, Justine i planet donose kraj naše sigurnosti, a to je postojanje ljudske rase, nešto što smo samim rođenjem doživljavali samorazumljivim. Kada izađemo iz tog mikrokozmičkog razmišljanja, shvaćamo krhkost naše egzistencije, ne samo kao pojedinca nego i rase.
Uglavnom, čini mi se da se cijeli film bavi trenutkom gubljena oslonca, odnosno gubljenja vjere u ono što nas je definiralo. Kao da nam autor na neki krajnje estetički način želi reći: ne prihvaćajmo stvari zdravo za gotovo, sumnjajmo u sve.
Osim toga, kao što sam naveo na početku, budući da Von Trier uspostavlja paralelu između glazbe, planeta i Justine, čime zadovoljava alkemijski princip, možda želi istaknuti da se prilikom tog sudara dešava nekakva transmutacija, pretvaranje ljudske rase, kao nekog nerazvijenog metala u onaj najplemenitiji, zlato.
Sve vodi na zaključak da ne znamo što imamo dok to ne izgubimo jer tek gubitkom shvaćamo koliko su naša djela važna, unatoč smrtnosti. Ali to je samo jedan od  vidova ovoga slojevitoga filma, čija je najveća vrijednost upravo veza između razarajućeg Tristanovog akorda i naslovnoga planeta. I samo ta veza već je estetsko savršenstvo, a ovo drugo sve su ukrasi ljudske drame.

Arhiva