Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Život i vrijeme Marka Kozeleka

Život i vrijeme Marka Kozeleka
Sjećam se, bilo je to negdje 1992. kad sam prvi put čuo za Red House Painters. Bilo je to neko drugo vrijeme u našim krajevima. Glazba je bila bijeg od neugodne stvarnosti, nije se lako nabavljala, nije bilo mp3, torrenta, peer to peera, a ni glazbeni tisak nije bio baš dostupan. Heroina se bila ugasila, bio je rat. Nekako sam došao do jednog Melody Makera ili NME-a, više se ni ne sjećam, a među recenzijama bila je i jedna albuma Down Colorful Hill banda zanimljivog i enigmatičnog imena Red House Painters. Već na osnovu tih desetak redaka band mi se učinio zanimljivim, no nije bilo nikakvog načina da čujem i glazbu. Nekako u to vrijeme, na MTV-u postojala je emisija 120 minuta u kojoj su se vrtili „alternativni“ spotovi i među njima najednom i pjesma 24 Red House Paintersa, spora, depresivna stvar koja nije zvučala slično ičemu što sam do tada čuo, premda su ih uspoređivali s takozvanim slowcoreom i bendovima poput Codeine, Galaxie 500 ili Slint. Sljedeće godine imao sam sreću da mi je sestra otišla u London na nekoliko mjeseci i kad se vratila, među CD-ovima koje mi je donijela bila su i dva albuma Red House Paintersa (drugi i treći, koji su se pojavili iste 1993. godine). Naravno, suvišno je kazati da su se vrtili do iznemoglosti. Kozelekov pomalo jednolični, depresivni, unjkavi glas, duboko ispovijedni tekstovi, sporija glazba, povremeno i stvarno nalik Codeinu, s grunge gitarama i sinkopiranim ritmovima, repetitivni, atmosferski dugi instrumentali, tek povremeno prošarani akustičnim pjesmama koje su ponešto dugovale američkoj folk baštini, više su strukturom nalikovali glazbi sedamdesetih, simfo rocku, pa i nekim doom metal bendovima, nego glazbi još jednoga Marka, Eitzela, s kojim su Kozeleka i društvo često uspoređivali. No, Mark Eitzel koji je  s Kozelekom dijelio pjesničke tematske preokupacije, također pjevajući o svojim doživljajima, tužnim sudbinama bliskih mu ljudi te osobnim depresijama i nedaćama, pomogao je Kozeleku dostavivši demosnimke vlasniku britanske izdavačke kuće 4AD, Ivi Watts-Russellu, koji je krajem osamdesetih potpisivao američke bandove koje nitko preko bare nije htio, poput Throwing Muses, Pixies ili His Name is Alive. Red House Painters su se svojim senzibilitetom definitivno uklapali među izvođače s 4AD, pa je Ivo, preslušavši devedesetminutnu demosnimku ostao kao hipnotiziran i tako je nastao Down Colorful Hill, prvi album. Kozelek je svoja psihička stanja, ranu ovisnost, prekid s tadašnjom curom pretvarao u glazbu bez predvidivih struktura, koja je zapravo bila najsličnija nekim pjesmama Neila Younga ili Cat Stevensa na čijoj je glazbi i odrastao, premda ga je britanska glazbena kritika češće uspoređivala s Timom Buckleyjem, Nickom Drakeom ili Van Morrisonom čiju glazbu do tada nije ni čuo. Down Colorful Hill, praktički demoalbum, sa svojih šest dugih minimalističkih pjesama od kojih su neke dosezale i deset minuta (naslovna i Medicine Bottle) bio je neka vrst katarze i oslobođenja od zlih duhova koji su Kozeleka u to vrijeme proganjali. Sljedeće godine u studiju je snimljeno dvadeset i nešto novih i starih pjesama, te su u razmaku od pet mjeseci izdani kao dva bezimena albuma, s više od dva sata glazbe. I to kakve. Osobno, drugi album, kojega zovu i Rollercoaster, prema slici s naslovnice, jedna mi je od najdražih ploča u povijesti glazbe. Pjesme poput Katy Song, Down Through, Funhouse, Take me Out, Rollercoaster ili zastrašujuća, monumentalna Mother još su više naglasile Markovu opsjednutost smrću, bolešću, prekidom veze, vezanošću za majku (što će najviše doći do izražaja na novom albumu Benji), prolaznošću života, vlastitom nasilnošću (negdje sam čitao i pismo oca jedne od njegovih djevojaka koji ga je optužio za samoubojstvo kćeri). Glazbeno i produkcijski bio je to raznovrsniji album od prvijenca, na trenutke i vedriji, melankoličan koliko i smirujuć, idealna glazba za kišna popodneva i usamljene noći uz vino i poeziju.
Treći album, zvan i Bridge (pogađate zbog naslovnice), vjerojatno je i najslabiji album Red House Paintersa. Tek tri pjesme s ovog albuma na razini su dvojke, prva Evil, jedna od najboljih i najstrašnijih Kozelekovih stvari u kojoj sebe doživljava kao oličenje zla, te Bubble i Uncle Joe. Tu je i osrednja obrada Simona i Garfunkela I Am a Rock, premda će obrade kasnije postati Kozelekov zaštitni znak.
Uslijedio je i Kozelekov možda najbolji album glazbeno, zadnji za 4AD, Ocean Beach. Premda su pjesme s ovog albuma ponešto optimističnije od onih s dvojke, premda su tu možda i najpoznatije Kozelekove pjesme, poput prekrasno melankolične Summer Dress i ditirambski melodične San Geronimo, a tu su još i predivne Brockwell Park, Shadows i Over My Head, Rollercoaster mi ostaje najdraži album zbog neskrivene boli i depresije, jedan od najiskrenijih trenutaka u povijesti glazbe.
Godine 1996. Kozelek je snimio i peti album, Songs For the Blue Guitar, no zbog neslaganja s Ivom oko dvije pjesme, morao je s 4AD prijeći na veliku kuću Island, koja je album poprilično loše tretirala, pa je prošao nezapaženo, premda je riječ o jednom od boljih Kozelekovih ostvarenja. Jedna od pjesama zbog kojih ih je Ivo nogirao bila je obrada Wingsa (grupe Paula McCartneyja), Silly Love Songs, a druga izvrsna, no ponešto preduga Make Like Paper, obje s dugim gitarskim solažama. S današnje točke gledišta, Ivo je napravio veliku grešku, jer album kao cjelina izvrsno zvuči, a pjesme poput Revelation Big Sur (jedna od prvih sa španjolskom gitarom s plastičnim žicama koje će ne kasnijim Kozelekovim albumima postati nezaobilazan dio opreme), Trailways, Priest Alley Song i obrade Carsa All Mixed Up, spadaju među najbolje od Red House Paintersa. Kuriozitet je i da naslovna pjesma zvuči poprilično slično Fade into You Mazzy Star.
Uslijedila je pauza od pet godina, zapravo četiri, jer sljedeći album Red House Paintersa, dovršen 1998., zbog Kozelekovih sukoba s Islandom nije ugledao svjetlo dana sve do 2001. No, Kozelek nije sjedio skrštenih ruku što bi rekao Jack Williamson (za ovu referencu ukucajte u google With Folded Hands). Godinu dana ranije na vlastitoj izdavačkoj kući objavio je mini  LP Rock'n'Roll Singer s tri obrade AC/DC, jednom Johna Denvera (još jednog junaka iz mladosti) i tri svoje kompozicije. Zanimljivo je da je Kozelek uspio (kao i ranije u slučaju obrade grupe Kiss – All Shook Up i obrada Yes, Cars i Wings) da pjesme braće Young zvuče kao njegove vlastite, premda tekstualno jednostavnije.
Potaknut uspjehom mini albuma, odlučio je nasnimiti još sedam obrada AC/DC i izdao vjerojatno i najslabiji album karijere What's Next to the Moon. Tri pjesme možda su bile zanimljive, no cijeli album bio je pretjerivanje, a i zadnji album Red House Paintersa koji se pojavio koji mjesec kasnije na Sub Popu nije baš bio u razini prethodnih Painters ostvarenja. Premda hvaljen u ono vrijeme, Old Ramon bio je poprilično glazbeno jednostavan album, a čak su i poslovično depresivni Kozelekovi tekstovi ovdje optimističniji. No, Old Ramon je možda i najprijemčiviji Kozelekov album i mjesto na kojem bi početnik morao krenuti s upoznavanjem Kozelekove glazbe. Byrd Joel, Smokey i Void osobno su mi najbolje stvari s albuma koji je označio oproštaj s Red House Paintersima.
Krajem godine AC/DC-em opsjednuti Mark objavio je i kompilacijski album If You Want Blood koji sadržavao oba albuma s obradama australskih hard rokera uz poneku snimku uživo s dva tjedna kasnije objavljenog albuma White Christmas snimljenog u Skandinaviji godinu prije.
White Christmas označio je početak perioda u kojem je Mark počeo izdavati brojne snimke uživo na kojima su se povremeno nalazili pravi biseri (na White Christmas to je prva verzija pjesme Admiral Fell Promises objavljena tek 2008. na studijskom albumu Sun Kil Moon), i to uglavnom pod vlastitim imenom. Na početku karijere Mark je imao veliki strah od živih nastupa i često je izjavljivao da se i na pozornici i u busu kojim su Red House Painters išli na turneje osjećao usamljeno i totalno otuđeno od ostatka ekipe. Početkom novog tisućljeća počeo je često nastupati sam, s akustičnom gitarom, donekle uživajući u putovanjima koja su mu postala inspiracija za nove pjesme.
2000. bio je i glumac u legendarnom filmu Camerona Crowea Almost Famous, glumeći basista u bandu Stillwater, i to je vjerojatno i najbliže što je dospio blizu slave (Almost Famous mogao bi biti i nazvnik cijele Kozelekove karijere). Sitnu ulogu ostvario je i u Vanilla Sky sljedeće godine.
Ako je Old Ramon bio kraj Red House Paintersa, Ghosts of the Great Highway objavljen 2003. pod novim imenom Sun Kil Moon bio je logični nastavak. Album je glazbeno bio sličan prethodnim RHP ostvarenjima, no tematski je uobličio Kozelekovu opsjednutost  boksom (i samo ime benda u kojem su, osim Kozeleka, bili i suradnik American Music Cluba Tim Mooney i bivši član RHP Antony Koutsos, inspirirano je korejskim boksačem Moon Sung-Kilom). Čak tri pjesme direktno su posvećene boksu, Pancho Villa, , Salvador Sanchez i Duk Koo Kim, imali su jednu zajeničku stvar, sva trojica preminula su s 23 godine. Najveća tragedija snašla je Duk Koo Kima, koji je preminuo nekoliko dana nakon što je nokautiran, a nakon njegove smrti ubili su se i njegova majka i sudac koji je sudio meč. Pobjednik meča, inače američki boksač bio je Kozelekov susjed. Prva pjesma bila je nazvana po gitaristu Judas Priesta Glennu Tiptonu. 
Sljedeći album Sun Kil Moon bio je opet svojevrsno iznenađenje. Tiny Cities donio je jedanaest obrada pjesama Modest Mousea, američkog indie banda, a Kozelek nikad nije doznao što Isaac Brock i ekipa misle o njegovim obradama. Album je, premda nije bio loš, bio korak unatrag, no Kozelek je to sad mogao sebi priuštiti, jer je objavljivao na svojoj izdavačkoj kući.
Paralelno s albumima izdanim pod Sun Kil Moon imenom, Kozelek je izdavao i uživo albume i kompilacije pod svojim vlastitim imenom, poput Little Drummer Boy iz 2006., Nights i The Finally iz 2008. ili Lost Verses iz 2009. (bili su tu još i Live in Spain – Find Me Ruben Olivares i 7 Songs Belfast).
April je bio sljedeći album izdan pod imenom Sun Kil Moon, 2008. Uglavnom solo album u pratnji Kozelekove akustične gitare, bio je to do tada i najnježniji i najminimalističkiji studijski album, album je bio pun prekrasnih pjesama, ponešto predugih, poput Tonight in Bilbao, Lost Verses, Heron Blue, Tonight the Sky ili Blue Orchids.
Admiral Fell Promises koji je izašao dvije godine kasnije rezultat je Kozelekove opsjednutosti Segoviom i klasičnom gitarom. Premda na trenutke pomalo naporan, album je bio prepun prekrasnih akustičnih pjesama i nekoliko meni najdražih Kozelekovih pjesama su baš s ovog albuma. Alesund, You Are My Sun i naslovna pjesma prekrasne su i tekstualno i glazbeno.
Sljedeći album, Among the Leaves iz 2012. nastavak je prethodnog, no bez izvrsnih pjesama poput već navedenih. Moram priznati da je to, uz njegove solo live albume, album kojega sam najmanje slušao.
I baš kad sam pomislio da se Kozelek gubi u bespućima glazbene ozbiljnosti, došla je 2013. i čak tri nova albuma. Solo album Like Rats bio je album obrada i ne baš previše interesantan, no dva kolaboracijska albuma, Perils From the Sea u suradnji s Jimmy LaValleom iz banda Album Leaf i onaj s bandom Desertshore obnovila su moje povjerenje u Markove glazbene sposobnosti. Oba su albuma bolja od nekoliko zadnjih Kozelekovih. A onda je došla i 2014. i Benji, vjerojatno najzrelije Kozelekovo ostvarenje zadnjih deset godina.

Arhiva