Časopis za umjetnost i kulturu
Orange Strips
The Orange Strips su indie rock band iz Labina. Do sada su odsvirali preko 160 koncerata, nastupali na svim većim festivalima u regiji, od InMusica do EXIT-a, odradili dvije turneje po Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji itd. Osvojili su 2008. Zlatnu Kooglu za najbolje nove izvođače, objavili album koji je popraćen sa  sedam spotova, nastupali na nacionalnim TV i radio postajama, MTV-u, BBC-u, itd. Novi album izlazi ove godine.
Na pitanja odgovara Valdet Luboteni, vokal grupe The Orange Strips.
 
Na samom početku jedno pomalo rutinsko, ali u vašem slučaju zanimljivo pitanje – zašto baš ime Orange Strips? Ima li u tome nekakve dublje simbolike?
 
Ovo je pitanje koje nas prati od prvog dana, dio je apsolutno svakog intervjua u kojem smo ikad sudjelovali, a meni još uvijek nije jasno u čemu je tajna i prati li isto i ostale bendove, od kojih neki imaju puno maštovitije nazive. Moglo je biti bilo koje ime, imali smo listu od desetak prijedloga, a ovo je jednostavno bilo najprihvatljivije. Mislim da sam ga čak samo sanjao i tada iznio kao prijedlog koji je prihvaćen. Sjećam se nekih prijedloga kojih me danas malo i sram, a neki me još uvijek dobro nasmiju, ali su politički korektni kao epizoda South Parka, pa neću u detalje. Nekih godinu dana od osnutka benda pojavili su se White Stripesi pa je i pitanje vezano uz njih išlo u kompletu s pitanjem o nazivu benda. Ja ih osobno nisam nikada shvaćao (prezirao ih velikim dijelom, iskreno) pa mi je to bila neka vrsta kazne. Jedino nisam znao zbog čega nas se točno kažnjava.
 
Spomenuli ste kako ne gledate blagonaklono na svoju ranu fazu te da pravom karijerom smatrate period od 2007. naovamo. Nije li razlog tome vaš, nazovimo ga tako, međunarodni proboj, koji se zbio upravo u to vrijeme?
 
Nisam siguran da se sjećam te izjave u takvom obliku. Ispravnije bi bilo reći da gledamo blagonaklonije na period od 2007. dalje. Tijek naše karijere dosta je specifičan. Napravili smo tih nekoliko pjesama koristeći dvije gitare, snimili ih tada dostupnom tehnologijom i opremom, a na prvoj se probi gledali kao likovi iz Losta u prvoj epizodi. Jednostavno nismo imali pojma šta radimo. Nitko nije nikada prije bio u bendu, nismo znali šta se radi i zašto se to radi i kada se to šta se treba raditi radi. Nismo imali instrumente, nismo imali prostoriju za probe, nismo imali dovoljno članova za sve pozicije. Vodila nas je jedino želja da imamo bend i to je to što je prevagnulo. Mislim čak da su nas to neznanje i općenito nesvjesnost svega toga što ne znamo i progurali kroz taj period. Možda je to bilo i dobro. Krenuli smo od nule i u takvoj je situaciji i najmanji pomak bio veliki pomak. 2002. smo imali prvu probu, par mjeseci kasnije prvi nastup, 3 godine kasnije otišli smo na pvu turneju po Velikoj Britaniji.
 
2008. konačno izlazi prvi službeni dugosvirajući projekt, album nazvan Follow. Zanimljivo, to je ujedno ime jedne od vaših poznatijih skladbi, a ako se ne varam, bila je to i prva pjesma koju ste snimili za potrebe promocije?
 
Follow je bila prva pjesma koju smo uopće napravili pa smo mislili da je to i pravi naslov za album. Problem je bio što smo u vrijeme snimanja albuma tu stvar već bili uvelike nadišli pa je upitno je li se uopće trebala naći na albumu. Istina je da nismo imali ništa love, snimili smo album zato da ga snimimo, izdali ga i krenuli dalje. Istina je da je mogao i trebao biti puno bolji, a utjeha da ima i gorih prvih izdanja. Mislim da smo u danim uvjetima napravili maksimum, a zbog situacije s izdavačima na tom smo albumu iskovali i još jedan veliki dio priče oko benda, a to je izdavaštvo. Već smo dovoljno puta u prošlosti pričali o načinu na koji je izdavačka industrija kod nas funkcionirala, a za one koji nisu upućeni, bila je koma. Još je koma. Par je sastanaka bilo dovoljno da shvatimo da taj posao oko izdavanja možemo obaviti sami bolje od ljudi kojima je to posao. Govori li to više o njima ili nama, svejedno je. Pokrenuli smo svoj label, zove se OSA Media, koji iza sebe već ima nekoliko izdanja i radi s indie bendovima iz cijele regije i šire.
 
Tekstovi vaših pjesama su na engleskom, iako su neki domaći izdavači nudili suradnju i određene pogodnosti ukoliko bi ih „preveli“ na hrvatski. Ipak, ostali ste dosljedni vašoj izvornoj koncepciji.
 
Naši izdavači traže Gibonnija ili Severinu, ostali skupljaju mrvice. Hrvatska ima 4,2 milijuna ljudi, od kojih glazbu kakvu radimo mi sluša 1000, ako sluša. Odlukom da se ne prebacujemo na hrvatski, koja i nije nikad bila odluka nego dogma, možda smo izgubili par puštanja na Narodnom radiju, ali dobili šansu da ravnopravno nastupamo pred publikom u Rijeci, Londonu ili Buenos Airesu. Uostalom, ima dovoljno izvođača na hrvatskom i bez nas. Volim misliti da dosta pratim i našu i stranu scenu, ali kad gledam CMC ja tamo nemam pojma za imena 9/10 izvođača. Svi imaju spotove, neki i dobre stvari, imaju i izdavačke kuće iza sebe, neki imaju izgrađene imidže i ostalo, ali tih ljudi nema nigdje. Nema ni nas, ali kad odsviramo 4-5 veća grada u Hrvatskoj, jednako tako možemo i dalje, pa umjesto sjediti doma i čekati da nas se zaboravi dovoljno da se možemo opet pojaviti na istome mjestu, krenuti preko granice u Austriju ili Belgiju, pa biti nepoznati tamo.
 
Bitan dio promidžbenog materijala su glazbeni spotovi, odnosno video uraci, među kojima ima interesantnih riješenja, primjerice Suffocate in Love, Phone Cardiff, te posebno Kissed a Girl s odlično uklopljenom lego animacijom. Koliko u svojem radu polažete na vizualnu komponentu?
 
Video je danas sve. Video daje pjesmi skroz novu dimenziju. Bendovi su uvijek u strahu da su spotovi skupi. Istina je da jesu, ali istina je i da na pravim mjestima nisu. Kao šta ima ogroman broj mladih glazbenika koji traže svoju šansu, ima i mladih video umjetnika koji traže isto. Zašto se ne povezati? Upravo smo to napravili mi. Jednom kad krene možeš imati spot besplatno, za svaku pjesmu, pa čak i više verzija za tu istu pjesmu. Na novom albumu idemo tako daleko da će svaka pjesma odmah pri izlasku imati svoj video. Napravili smo ih sami. Suffocate In Love je jedan od njih.
 
Kada govorimo o mjestu iz kojeg dolazite, nemoguće je izbjeći specifičan položaj i značaj Labina u jednom širem kako povijesnom, tako i kulturno-umjetničkom kontekstu, a nije zanemariva niti činjenica da grad i okolica takvu percepciju duguju svojem industrijskom imageu. Možemo li stoga takve projekte promatrati u svjetlu analogije s Trbovljem kao kolijevkom i duhovnim središtem Laibacha te Neue Slowenische Kunsta?
 
Ne znam kakvu percepciju o Labinu imaju ljudi izvana, ali mi ovdje industriju povezujemo samo s dalekom prošlošću. Moraš voljeti ovaj grad jer tu živiš, ovdje si odrastao, ovdje ti je obitelj, prijatelji i svašta. Ali objektivno, ovaj je grad trenutno perspektivan koliko i neko rudarsko mjesto u Durhamu za vrijeme Margaret Thatcher. Mi smo Billy Elliot bez mogućnosti dobivanja stipendije.
Laibach su vodili neke drugačije borbe, bilo je to drugo vrijeme. Naše borbe proizlaze samo iz naše ustrajnosti da radimo ono šta volimo.
 
Nijedan čovjek, pa ni glazbeni sastav nije otok. Kakve su po tom pitanju vaše veze s ostalim bendovima kako s područja Labinštine, tako i cijele Hrvatske?
 
Spomenuo sam prije naš label. Uvijek smo u kontaktu s ostalim bendovima. Ima ih dosta u našoj situaciji pa se dosta lako povezati. Mi smo iz Labina, ali ima ih i iz Orašja, Splita, Križevaca, Osijeka i sličnih sredina u kojima nije ništa lakše nego u našoj. Jedino je rješenje širenje. Realno, što možeš tražiti ovdje? Gdje ćeš svirati?  Svaki bend ima istu situaciju. Manje je teško srediti koncert od pronalaska mjesta gdje se taj koncert može održati. Zato neki odustanu brzo, a neki će se kao i mi valjati u blatu u nadi da će izaći sunce. Tako nešto.
 
I za kraj, pogledajmo u ljepšu budućnost. Vaš drugi album, koji nastaje već duže vremena bi u prvoj polovici 2013. konačno trebao ugledati svjetlo dana. Ne dvojim da ste zbog toga sretni, no kakvi su ostali planovi? Što konkretno očekujete od tog albuma i hoće li promocija tog uradka opet zahvatiti bjelosvjetske lokacije?
 
Album je trebao izaći odavno, ali da jest onda ne bi sada bili uzbuđeni zbog toga. Sreća u nesreći. Gotovo je snimanje, miksanje je u tijeku. Što se tiče ostalih planova, davno smo prestali pričati o planovima i odlučili samo djelovati, pričati o tome poslije. Bit će svega, to mogu reći, jer hoće.

Arhiva