Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Nova americana

Odlazak do Denovog frizerskog salona za mene je ritual u kojem uživam već godinama. Dok čekam svoj red za šišanje, Den između dvije mušterije uspijeva napraviti savršenu šalicu espresso kave i, što je još važnije, odplesati do stereo uređaja i promijeniti glazbenu pozadinu. Kao svakom dobrom frizeru, pripovjedački dar mu je urođen, a činjenica da je između ostalog diskofil neizostavni je začin u cijeloj ovoj priči. Ispod police sa stereo uređajem nalaze se kutije pune CD-ova koje on neumorno mijenja iz dana u dan. Ponekad mi se čini da se tamo nalazi kompletna povijest suvremene sjevernoameričke glazbe. Već duže vrijeme njegov frizeraj odzvanja melankoličnim zvukom violina i mandolina. Dovoljno je samo dotaknuti se glazbe koja trenutno svira da bi oštrice njegovih škara počele sve brže plesati oko mojih ušiju, a on potpuno fokusiran na svoju priču (a ne na svoje ruke!) zaplovio do New Orleansa, pa onda prašnjavom cestom do Austina i dalje prema Nashvilleu. U svojim pričama, Den se dotiče svojih glazbenih heroja, posebice onih iz Texasa. Priča mi kako se jednom zapio s Townesom Van Zandtom nakon jedne njegove svirke u lokanom pubu u Aucklandu. Spominje Johna Prinea, Stevea Earlea i Guyja Clarka, američke kantautore/glazbenike koji predstavljaju neku drugačiju američku country glazbu – ponekad etiketiranu kao odmetničku, alternativnu. Meni na pamet pada Woody Guthrie, prvi originalni alternativni folk glazbenik, koji 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća nije mogao biti dalje od sjaja Hollywooda ili Nashvillea, grada koji je ranih 50-ih zbog pijanstva zatvorio vrata svojih koncertnih dvorana svom najglasovitijem sinu, Hanku Williamsu. Townes i njegovo društvo, iako generacijski udaljeni od Woodyja, nedvojbeno su bili dio te američke boemske, trubadurske tradicije. U antologijskom Scorseseovom dokumentarnom filmu The Last Waltz (1978.), Levon Helm, nedavno preminuli bubnjar i pjevač američko-kanadske  grupe The Band, govoreći o glazbenim utjecajima koji su formirali zvuk njegove grupe, kaže da je to bila mješavina bluesa, bluegrassa, show glazbe i countrya. Jednom riječju, rock ‘n’ roll. Danas bi se mi jednostavno poslužili terminom americana, koji se prvi put počeo koristiti polovicom 90-ih kao reakcija na ispolirani zvuk američke mainstream country glazbe. Termin koji ima više lica, ali koji u suštini nastoji obuhvatiti sjevernoameričku glazbu koja kombinira gore spomenute glazbene stilove (i mnoge druge) s elementima američke root/old time glazbe. Korijeni američke old time glazbe mogu se pratiti sve do 18. stoljeća kada doseljenici iz Engleske, Irske, Škotske i Welsa naseljavaju Apalačke planine u istočnom dijelu Sjedinjenih Država i sa sobom donose svoju glazbenu tradiciju i glazbene instrumente, violinu i gitaru. U isto vrijeme, s dolaskom afričkih robova, pojavljuje se i najkarakterističniji simbol te glazbene kulture, banjo, glazbeni instrument kojeg, paradoksalno, vrlo brzo prihvaćaju bijeli glazbenici. Kasnije, u 19. stoljeću, glazbenom arsenalu dodani su usna harmonika, dulcimer i mandolina. Glazba stvorena u tom izoliranom kutu Sjedinjenih Država igrat će odlučujuću ulogu u razvoju country, folk i bluegrass glazbe tijekom prve polovice 20. stoljeća. The Band su 60-ih godina zasigurno bili prva rock grupa koja je potražila inspiraciju u američkoj glazbenoj tradiciji (ako izuzmemo američki folk revival s početka 60-ih i glazbenike poput Jerryja Garcie) i na svoj osebujan način uklopili te utjecaje u moderan glazbeni jezik. Elvis Costello jednom je prilikom izjavio da su LP albumi The Banda za njega bili kao primljeno pismo s drugog kraja svijeta, svijeta kojeg je bilo nemoguće razumjeti, a kamoli posjetiti. To pismo svakako je pomoglo odškrinuti vrata za sve nas koji smo počeli upoznavali američku glazbu kroz glazbu The Banda. Bila je to veza sa soul i jazz glazbom starog New Orleansa, Dixielandom ili jedva čujni eho koji kao da je dolazio iz Apalačke (Hillbilly) glazbene kulture 19. stoljeća. Glazbena alkemija nastala u kući/studiju koju su članovi The Banda zvali Big Pink, postavila je americanu na kraju 60-ih u fokus suvremene rock glazbe i predstavila je svijetu u velikom stilu. Glazba, koja i danas, nakon 40 godina zvuči svježe i inspirativno. U tematskom smislu, pripovjedački dar jednog Levon Helma i sposobnost Robieja Robertsonova da te priče pretoći u trominutnu glazbenu poeziju otvorili su, kao nekad mladi Bob Dylan, cijeli jedan novi svijet koji će inspirirati generacije glazbenih autora i tekstopisaca. Bob Dylan, u to vrijeme redovni posjetitelj Big Pinka, pod utjecajem tih druženja snimio je svoj izvrsni country album Nashville Skyline (1969.) i na neki način, vjerojatno nesvjesno, počeo graditi most između tada dva nepomirljiva svijeta – redneck i kontrakulturne Amerike. Nešto što je kasnije pošlo za rukom autorima poput Johnnyja Casha, Willyja Nelsona ili možda u novije vrijeme Neila Younga. Slično The Bandu, američki glazbenik Gram Parsons eksperimentira s elementima rock i country glazbe i stvara jedinstvenu fuziju poznatu kao country rock, glazbeni stil koji će imati ogroman utjecaj ne samo na suvremenu američku glazbu zadnjih 40 godina, nego i šire, izvan granica sjevernoameričkog kontinenta. Parsons je bio glavni „krivac“ da The Byrds napuste svoj psihodelični zvuk i na sveopći užas svojih najortodoksnijih sljedbenika naprave radikalni zaokret sa svojim „country“ albumom Sweetheart of the Rodeo (1968.). 
Početkom 70-ih Gram Parsons i Keith Richards provode zajedno jedno vrijeme u južnoj Francuskoj, družeći se i usput svirajući jedan drugom svoju glazbu, da bi na kraju te maglovite seanse urodile čudnim plodovima. The Rolling Stones objavljuju svoje remek djelo, dupli album Exile from the main street (1972.), koji je u svom glazbenom kodu imao upisan taj sanjivi, romantični zvuk američkog zapada, a Gram umire godinu dana kasnije usljed predoziranja heroinom. Pjesme kao što su Sweet Virginia i Wild Horses (s godinu dana ranijeg albuma Sticky Fingers, 1971.) ostat će vječno u sjećanju kao monumentalne posvete njegovom glazbenom geniju. Njegov utjecaj je i danas fragmentarno prepoznatljiv u glazbi mladih američkih alt/folk bandova i kantautora kao što su npr. Wilco, Ryan Adams, Lucinda Williams i mnogih drugih, poznatih i manje poznatih glazbenika. Slušajući glazbu američke autorice Gillian Welsh, koja se pojavila s prvim albumom Revival (1996.), ne mogu se oteti dojmu da je americana u suštini tužna, melankolična afera. Welsh i njen glazbeni partner, gitarist David Rawlings, na svojim glazbenim uracima kopaju tematski i glazbeno duboko i grade zadivljujuću atmosferu koristeći uglavnom svoje glasove i akustične instrumente. Njihova glazba je izuzetno kinematična, puna slika i pejzaža koji kao da dolaze sa srebrnog platna braće Cohen, po svojoj kvaliteti rame uz rame s „country“ albumima Neila Younga. Drugi album, Hell among the Yearlings (1998.), koji je producirao T. Bone Burnett, oslikava tamnu sliku ruralne Amerike između dva svjetska rata. Na ovim snimkama priče o silovateljima, ovisnicima i gubitnicima  isprepliću se s biblijskom ikonografijom i Božjom Riječi. Tako u pjesmi Caleb Mayer silovatelja ubija njegova žrtva:
 
I tada osječajući vršcima svojih prstiju 
Vrat od boce nađoh
Povukoh to staklo preko njegovog vrata
 Kao s finom oštricom
I osjetih njegovu krv
Kako se slijeva brza i topla
Oko mene gdje ležah
 
Pjesma je krasan primjer murder balade u najboljoj tradiciji Johnnyja Casha i Nicka Cavea ili njihovih ranijih uzora Dicka Justicea i Johna Leeja Hookera. Snaga evangelističke vjere može se osjetiti u pjesmi  I’m not afraid to die, teme kojoj će se Welsh često vraćati (kao u pjesmi Rock of Ages) i koja je čest izbor američkih country/folk/blues autora. Jedna od interesantnijih pjesama svakako je i My Morphine, pjesma gotovo sanjivog, hipnotičkog ritma, koja odzvanja nestvarnom atmosferom:
 
Trebao si vidjeti 
Mene i moju Morphine
Kada smo znali
Ići plesati u ratu
Zavrti me ravno s plesnog podija
Refren
Moja Morphine će biti
moja smrt
 
Pjesme sporijeg ritma također dominiraju i na njihovom sljedećem albumu, Time (Relevetor) (2001.), koji je na neki način priča o američkoj povijesti i njenoj mitologiji, priča o mjestima gdje vrijeme sporo teče i gdje Abraham Lincoln, Elvis Presley i John Henry (američki folk heroj) stoje ravnopravno jedan pored drugog. Njihov novi album The Harrow & The Harvest (2011.) nastavlja tu tradiciju.
Od mladih grupa koje su 90-ih godina bile dio tog folk/roots revivala, zahvaljujući Denu i njegovoj glazbenoj slušaoni, naročito mi se svidjela The Be good Tanyas, ženska folk grupa iz Vancouvera. Njihovi albumi, Chinatown (2003.) i Hello Love (2006.), kolekcije su obrada tuđih pjesama i originala, također odsviranih na tradicionalnim akustičnim instrumentima. Nakon prvog slušanja postaje jasno da zvuk ovog banda počiva na harmoničnom pjevanju, naglašenom reskom zvuku banjoa i glavnom vokalu, koji se ponekad spušta gotovo do šaptanja, dajući njihovoj glazbi izuzetan osjećaj intimnosti. Klasici kao što su House of the rising Sun i In my Time of dying, te Townes Van Zandtova Waiting around to die, nakon što su odavno napustili svoje tvorce, na ovim snimkama ponovno zvuče svježe i uzbudljivo. Nekako kao da su im ove mlade Kanađanke udahnule neki drugi život. Istoj sceni nedvojbeno pripadaju i Old crow medicine show, sedmeročlana folk grupa iz Nashvillea, koja se odlikuje sposobnošću da svoju glazbu svira pakleno brzo i strastveno, pokazujući sav raskoš old time glazbe koja se nekad svirala na putujućim medicinskim showovima i plesnim dvoranama širom Sjedinjenih Država. Bilo je to vrijeme prije masovne proizvodnje glazbenog vinila, vrijeme kad je živi nastup i direktan kontakt s publikom bio jedino mjerilo kvalitete banda. Ovi glazbenici imaju nešto od starog Woodyja Guthrieja, njegovu sposobnost da na jednostavan i direktan način prokomentiraju stanje radničke klase i malog čovjeka. Fascinantan je i njihov pjevački potencijal, koji se manifestira u pjevačkim dionicama koje se ravnopravno dijele između članova banda, nešto što nije viđeno još od vremena The Banda. Na trenutke njihova me glazba podsjeća na folk album Ryja Coodera My name is Buddy (2007.), na čijem omotu kao da je u jednoj rečenici sažet njihov cjelokupni glazbeni koncept:  putovanje kroz prostor i vrijeme u vrijeme teškog rada, velikih gazda, propalih farmi, štrajkova, osunčanih gradića, lutalica i vlakova .... jučerašnje Amerike. Jedna od Denovih dobrih osobina je da on u svom frizeraju ne želi dominirati, svakako ne kad je riječ o glazbi. Kod njega se stvari spontano odmotavaju i on ostavlja prostor za iznenađenja. Tog jutra, dok sam sjedao na njegovu stolicu, gurnuo sam mu u ruku CD grupe Fleet Foxes, koji je on odmah stavio u svoj stereo i odrezao prvi pramen moje kose. U sljedećem trenutku njegove ruke su naglo usporile ritam da bi narednih pola sata prošla u preslušavanju ove izuzetne glazbe koja doista ima rijetku sposobnost da svoje slušaoce, gotovo instantno, teleportira u neko drugo mjesto i vrijeme. Kad pišem o Fleet Foxes, američkoj folk grupi iz Seattlea, ne mogu ne spomenuti da nakon par godina od izdavanja njihovog, sada već klasičnog istoimenog albuma (2008.), tisak širom svijeta (uključujući internet) ne prestaje s hvalospjevima. I to sve s razlogom. Predvođeni glavnim pjevačem i autorom Robinom Pecknoldom, ovaj izuzetno talentirani mladi band (članovi banda su u svojim ranim dvadesetim) zvuče potpuno originalno, gradeći svoj zvuk na tradiciji velikana američke popularne glazbe iz 60-ih, Briana Wilsona, Simona i Garfunkela te Crosbyja, Stillsa i Nasha. Sjajna tradicija harmoničnog višeglasnog pjevanja ovdje ponovno dolazi u prvi plan u svoj svojoj raskošnosti. Njihove kompozicije su u isto vrijeme paradoksalno bezvremene koliko i odsjaj nekih davnih vremena. Nije slučajno da je Pecknold za omot albuma izabrao upravo sliku Pietera Bruegela Starijeg Netherlandish proverbs (1559.), komentirajući da mu se svidjela zbog njenog izuzetnog vizualnog efekta. Naime, na slici se toliko toga događa da se u nju može gledati satima i pronalaziti nove detalje. Tematski slika može biti shvaćena dvojako: kao jedna velika alegorija ljudske gluposti ili gledajući zasebno svaku scenu, kao zbir pojedinačnih narodnih izreka (uglavnom apsurdnih) koje su u to vrijeme bile popularne u Europi. Sličan postupak, čini mi se, Pecknold primjenjuje i na tekstove svojih pjesama, koji su na svoj način enigmatični i otvoreni za interpretaciju. Kad su u pitanju Fleet Foxes ne mogu se oteti dojmu da njihova glazba u sebi ima nešto uzvišeno, gotovo sakralno. Po priznanju  Pecknolda, glazbeni su utjecaji došli s različitih strana, posebice od britanskih folk bandova iz 60-ih, Pentaglea, Fairport Conventiona, slušanja renesansne glazbe ili pak afiniteta prema crkvenoj glazbi. Međutim, zanimljivo je primjetiti da crkvene harmonije na njihovim snimkama imaju samo ulogu metafore ili, ako hoćete, čisto glazbene reference koja nema nikakve veze s organiziranom crkvom niti bilo kakvim drugim asocijacijama osim čiste glazbe. Kako kaže Pecknold u svom intervjuu za magazin Mojo (broj 189), odgovarajući na pitanje o njegovom odnosu prema spiritualnosti; njegov naglasak je uvijek na pitanje zašto? Nikad ne na konačno zato! On, kao i Bruegel Stariji, ne želi objašnjavati svijet oko sebe, nego ga samo prikazati onakvim kakav on je ili onakvim kakvim mu se on čini u određenom trenutku, ostavljajući nama da mi sami prosudimo ili jednostavno da od svega toga konstruiramo nešto subjektivno svoje. Ovakav pristup ga definitivno odvaja od većine gore spomenutih autora/glazbenika, koji su u svojim pjesmama prilično sigurni u svoje mjesto na ovom i na onom svijetu. Na njihovom drugom albumu, Helpless blues (2011.), Fleet Foxes nastavljaju eksperimentirati s glazbenom dinamikom i višeglasnim pjevanjem koje je u kombinaciji s Pecknoldovim, ovaj put, bitno osobnijim tekstovima, urodilo još jednim remek-djelom i definitivno potvrdilo da se budućnost suvremene americane nalazi u dobrim rukama. Ili kako Pecknold kaže u jednoj od svojih pjesama:
 
Ne znam što će to biti, javit ću ti uskoro jednog dana, vidjet ćeš.
 
I što reći za kraj osim da je ovo samo vrh ledenog brijega, čija je puna veličina skrivena ispod površine mora i za koju s razlogom sumnjam (znam) da je masivna, gotovo beskonačna. Na kraju, vrata su tek odškrinuta, a iza njih spava cijeli jedan novi svijet. Svijet koji čeka da bude otkriven.

Arhiva