Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Mats Gustaffson - vinilmanija kao umjetnički credo

Mats Gustaffson - vinilmanija kao umjetnički credo
Kad bismo birali glazbenika europske provenijencije koji je svojom pojavom potegnuo ponajveći broj ljubitelja glazbe iz jednog tabora u drugi, makar na skliskom ponoru između alternative i umjetničke glazbe, takozvane eksperimentalne, izbor bi, prema iskušenome, svakako pao na švedskog saksofonista, improvizatora i vođu malih sastava, baš kao i ansambala, Matsa Gustaffsona. Neumorna radna etika, dokazana već na oko dvjestotinjak službenih izdanja, većinom pod vlastitim imenom, upakirana u ikonografiju globetrottera 80-ih koju pred sobom imaju svi čitatelji slavne dnevničke proze Upadaj u kombi Henryja Rollinsa, njegov je lik i djelo. Dokazan. Često pozivanje na stav prvo kao punkera, a onda svega ostalog, namjernike u njegov svijet dovodi u nedoumicu, iako je repertoar najpoznatijeg sastava s kojim djeluje, a taj je The Thing, i izravno zaslužan za veliki comeback soul-pop dive Nenneh Cherry, već potonule u obiteljsku mizanscenu, uvelike zasićen upravo hitovima gitarskog potpisa i rukopisa.
Svoje očite dugove prema vibracijama od kojih se tresu bubrezi, a poznaju ih svi muškići koji se od puberteta radije zatrčavaju u beskonačni kružni ples po klubu, nego li da zatravljeni aktivom zaslona smartphonea večeri provode u grupnim poziranjima i profiliranjima, Gustaffson iskazuje i na posljednja dva izdanja iz prošle godine. Znoj, kao nusprodukt pravog muškog izlaska, rituala koji uključuje i regeneraciju kroz pijenje, one energije utrošene na skakanje, cijedi se u potocima sa samih izvođača; taj je fizički aspekt u velikoj suprotnosti sa zamišljenim maherima i nasmiješenim prosječnim glumcima koji se sa svojim glazbalima zabavljaju, čak bolje od onih koji su ih došli gledati. Grupe Fire! i The Thing, trojke su čiji je zvuk utjelovljenje masivnosti koju će, ma i punokrvni HC-punk bend, ali i post-punk, postići u kombinaciji s razglasom, dok će se članovi benda predati sinkretizmu izvođenja u koji se pokušava uvući i publika, makar na motivacijskoj razini. Radi se o uvučenosti na promjeni razine svijesti, a s obzirom na momente transa u kojima glazbenici, upadaju u kolektivno nesvjesno izvodeći note i fraze o kojima uoči koncerta nisu ni sanjali. Time će dimenzija medija na kojem je skladba zabilježena i koncertno iskustvo poprimiti dovoljno drukčije obrise, da sam odlazak na koncert postane ulog važniji od ponovnog vizitanja preslušanog gradiva, te da se poslovična euforija pripadanja (političnosti, kolektivnosti, alternativnosti...) samog događaja, ipak nadogradi katarzom koja će ponuditi ovisničku, iako ljekovitu dimenziju samoga fandoma
A kako Gustaffson jako voli vinile, o čemu govori i izdašna dokumentacija s njegove osobne stranice, rascjep ličnosti na popularno i ekskluzivno, u vidu alternative između prtljage koju nose termini A-strana i B-strana, singlice, očito nije slučajnost. Tako da takav umjetnik može biti i jazzer, što je u najmanju ruku politički nekorektna odrednica, koja više govori o uskosti muzikologije zapadnoeuropskog kulturnog kruga; kao i punker, što je također odrednica koja uopće ne zahvaća dimenziju estetskog, jer može značiti i obožavatelja, člana pokreta. Tako da ta ambivalentnost navodi na identifikaciju sa svojim fetišem, budući da je genealoško izvorište obaju kategorija ipak objektivacija umjetničkog djela kroz komodifikaciju, kroz medij, te ju ne treba shvaćati doslovno, već više kao kost za dobacivanje nesklonim predstavnicima medija. Tako na Without Noticing, što je treća ploča ovog improv-benda inspiriranog kraut-rock tutnjavom, nastavlja priču na ambijentalna i atmosferska nizanju događaja i osjećanja. Bubnjevi i rif električne bas-gitare stvaraju vožnjicu na svega dvije od sedam skladbi napregnute sjevernjačkom zakopčanošću koja odaje potpis prirode; takve, koja usprkos civilizacijskom pečatu urbanosti, čovjeka refleksije, osluškivanja i zaustavljanja, sveudilj ruši – sve pred sobom! Koncept albuma skriva se u ljubavnim pisanijama, koje je pjevač skupine Smog, Bill Callahan, pisao svojoj imaginarnoj ljubavnici Emmi Bowlcut. Kritika Callahanovu knjigu i nije previše cijenila, budući da je Bill prepisku objavio iz rakursa jednosmjerne komunikacije, a Emmine odgovore nije si dao osmisliti. Što se tiče šire dimenzije ovog koncepta, a koja povezuje jednosmjernost ljubavne komunikacije s oštrim gardeom ledenog zimskog vjetrenja, fanovska jezgra zacijelo neće zaboraviti ploču Exit!, prvijenac Fire! Orchestra; dakle, orkestra od 22 člana izraslog iz grupe Fire!, u kojem svira, i predstavljena je maltene čitava švedska (eksperimentalna? - op. VJ) scena. Ploča je ipak prvenstveno ritualno ognjenonosna, a kao rad kolektiva, poprilično je udaljena od skoro pa laibachovske rezerviranosti albuma Without Noticing. Je li posrijedi poigravanje s ironijom ili ne, procijenite sami!
Što se tiče same recenzijske, usko glazbenokritične razine tiče, ploča započinje skladbom u cijelosti određenom teksturom električnog klavira, čestim lajtmotivom psihodeličnog rocka, da bi se tek na trećoj osjetila sinteza primordijalnog saksofonskog urlika. Sinergija bluesa kao boje, ne kao forme, i krautrocka u komadima Would I Whip i Your Silhouette on Each radi svojega tempa i puke idiosinkronosti donose drugi adut albuma – njegov potencijal za ples; no, ipak samo potencijal; instrumentali su to na koje se gegaju omamljene spodobe u polumraku... Intonacija električne bas-gitare Johana Berthlinga, koja odjekuje ehom koncertnog klavira, kao prigodnim studijskim efektom, također daje toplinu zvuku benda koji je prijemćiviji onoj publici koju je Gustaffson preoteo za svoja umjetnička stremljenja. Valjajući bubnjevi Andreasa Werlina, rijetko su sinkopirani u džezerskom smislu, iako imaju svoju „priču“.... Sporim se hodom ubrzavaju i otežavaju podsjećajući na ono što radi grupa Earth, možda najekonomičniji suvremeni rock(?)-bend. Klimaks albuma je pri četvrtoj i petoj skladbi, At Least on Your Door i Tonight. More. Much More, koje su uz svoju jednostavnost ujedno i surove, probuđujući skoro pa djetinju emocionalnost, takovu, na koju nismo navikli naići kod tamnijih metropolitanskih čudaka.
A-strana Matsove psihe, predstavlja riganje visokog stupnja testosterona iz mjedenoga pisoara, odjevenoga u crnu kožu, u manjku kakvoga drugoga pigmenta. Boot! je novi disk zvjezdanog trija The Thing, u kojem pored ukletog Šveda, sviraju i dvojica Norvežana, koji slove za ponajbolju ritam-sekciju u Skandinaviji, kontrabasist Ingebrigt Haaker-Flaten i bubnjar Paal Nilssen-Love. Sva su trojica već čitavo desetljeće u grupi koja je svoje ime posudila od Dona Cherryja, trubača i skladatelja, ali i američkog improvizatora koji se nastanio u Švedskoj 70-ih, odakle je započeo zadirati u glazbu Trećeg svijeta, nadahnuvši, pored ostalih i rukopis benda Chicago Underground Duo. Nadahnuti rockerskim gardom, koji otvara dverca eklektičnosti za čopavanje zvuka bendova poput Yeah Yeah Yeahs, The Ex in Black Sabbath, budući da ih, kao i kolege iz ugaslog benda Zu iz Rima, povezuje zvuk grupe The Stooges, proto-punk pojačan zvukom saksofona; a, mnijenje je to i učestalih komentatora, da bi Paal radi drmanja ride-činele trebao svirati i death-metal. A što se pak tiče njihove senzibilnosti, da glasbu kao improvizatori dohvaćaju otvorenih antena, ne zaboravimo, da su prije dvije godine upravo na Križankama u Ljubljani imali svjetsku premijeru s Nenneh Cherry, pokćerkom svog uzora...
Uvodna skladba nove ploče je cover Coltraneove Indije, koja će podsjetiti već na bakćanje pjesmom Down by the Water P. J. Harvey, s thingovskog albuma She Knows iz 2001. godine. Od teme, koja je jedan od stupova modalnog džeza, bend si je posudio samo komadić, tek uvodnu frazu. Novost je i to, da je Haaker-Flaten već na prošlom albumu umjesto kontrabasa u potpunosti zasvirao bas-gitaru, što ponavlja i ovaj put. U autorskom komadu Reboot, kojeg potpisuje cijeli bend, Paalovo je bubnanje daleko najzanimljivije, slično kao i u klimaksu pjesme Red River... Šteta pak, da je sam Mats malo posustao; soliranje mu je ishlapjelo i zapravo nije posebno zanimljivo, već i zato što pored ionako iscrpljujućeg baritona (te tenora), svira pogolemi bas, te i sopran-saksofon. Bas-saksofon, robusno tijelo češke ratne proze, već je svirao povodom svojih industrial-projekata s Thurstonom Mooreom, odnosno Jimom O'Rourkeom, no ovdje je posrijedi braxtonovsko roštiljanje levijatana od kojeg će mu se već na prvoj minuti lice zacrveniti poput drške jeftinog upaljača od plastike.
Što se thingovskog tretmana tiče, kad na ovitku ploče ne bi pisalo, da je pjesma Heaven aranžman Ellingtonove kompozicije, sasvim je moguće, da bi pjesma bila nespoznatljiva, jer niti po tempu, a niti po sinkopama, na prvu ne zvuči kao dio jazz povijesti; recimo, da nije pjesma kojom bend otvoreno komunicira s publikom, već je ipak u pitanju umjetničko-afirmativni moment kojim bend želi iskomunicirati nešto što publika ne čuje baš svaki dan. A što je nakon prekodesetgodišnjeg diskografske putanje, svakako još uvijek za pohvalu. Odabirom takve skladbe možemo razabrati ambiciju benda, da se odmakne od stereotipa tj. klasične jazzerske podjele uloga, odnosno, čitamo li Matsov zamišljeni psihički profil, da time definiraju prepoznatljivi bendovski zvuk. Tako je svršetak albuma više atmosferičan, nego li kaotičan. Dokaz čega su podulje skladbe, koje nisu kraće od sedam minuta, sve do punih četrnaest u klimaksu albuma. Kao epilog: dobro je, da nam glasbenikovo vanglazbeno djelovanje, kao što je kompulzivno skupljanje vinila, ponekad nečemu i posluži...

Arhiva