Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Krafne kod Dille

Krafne kod Dille
Nakon par prolistanih brojeva ovog časopisa stekao sam dojam da je hip-hop malo zapostavljen, no to ni ne čudi kada pogledamo stanje hip-hopa u Hrvatskoj, gdje ne samo da je zapostavljen, nego je potpuno zaboravljen, obrisan iz kolektivne svijesti te gurnut pod tepih.
Ovaj tekst će se uglavnom baviti hip-hop producentom J Dillom i njegovim stvaralaštvom. Jasno mi je da bi za one koji nisu baš na ti s ovim žanrom ovo moglo biti malo preinsajderski i prespecifično, no možda nekome posluži kao poticaj za daljnje istraživanje rap glazbe ili barem samog Dille. Prije nego počnem, htio bih istaknuti da se neću previše zadržavati na Dillinoj biografiji i na nekim detaljima iz njegovog privatnog života, osim ako oni direktno ne utječu na njegovu produkciju. Za ovo ostalo ćete se morati konzultirati s Wikipedijom.
Za one koji ne znaju, hip-hop producent je osoba koja radi takozvane beatove, muzičku podlogu preko koje se repa. Produkcija u rep glazbi se razvijala kako se razvijao i sam žanr, te je dala neka velika imena kao Dr. Dre, Nujabes, DJ Premier i mnogo drugih. Najveći trag u povijesti hip-hop produkcije je ostavio J Dilla kojeg neki upravo zbog toga nazivaju i najdraži producent tvog najdražeg producenta. Njegov utjecaj na hip-hop općenito je nemjerljiv, a Dilla je danas toliko oponašan, kopiran i ostavio je toliko utjecaja na gotovo svakog producenta koji je trenutno aktivan, da se njegova glazba na prvi pogleda ni ne čini toliko originalnom (fenomen još poznat kao i Seinfield sindrom). Naravno treba se staviti u ondašnju perspektivu da bi se shvatila originalnost njegova stila (koji se i danas često kopira) i majstorstvo s kojim je radio glazbu. Česta je pojava da netko tko nije upoznat s kontekstom Dilline glazbe olako zaključi da zvuči kao „raniji Kanye“ ili kao nešto što nije upalo na Commonov album, a da nije svjestan da je Kanye čitavi svoj stil pokupio od Dille (bez disrespekta Kanyeu).
Dilla je također bio godinama ispred svog vremena. Koristio se tada revolucionarnim metodama koje su tek danas postale sastavni dio svakog procesa stvaranja hip-hop glazbe. On je prvi semplirao sam svoje bubnjeve (semplirati znači doslovno uzeti komadić ili sample zvuka iz nekog drugog izvora, kao na primjer s neke druge jazz ploče ili u ovom slučaju iz vlastitog mikrofona na kojem je snimio sebe kako svira bubnjeve, te kombinacijom samplova napraviti smislenu cjelinu), te je prvi počeo semplirati bez kvantiziranja (korištenja računala da ne ispadne iz ritma) što je njegovoj glazbi dalo vrlo prepoznatljiv i neodoljiv stil. Doslovno je uveo pogreške kao sastavni dio hip-hop produkcije, koja je do tada bila strogo pravilna, gdje bi svaki udari bubnja bili savršeno u intervalu jedni s drugima. Razbio je rigidnost koju su ostali DJ-evi i producenti imali. Time je stvorio neku topliju, humaniju atmosferu u svojoj glazbi, za razliku od vrlo kompjuterske i neprirodno savršene produkcije koja je tada bila popularna. Ne moram ni govoriti kako je to sastavni dio današnje hip-hop glazbe te se smatra nečim normalnim.
Dillu kao osobu često opisuju kao tihog i povučenog. Satima bi sjedio za gramofonom i preslušavao stare ploče, razrađujući mentalne mape u glavi. Opsesivno bi katalogizirao svaku ploču koju bi kupio po samo njemu jasnim kriterijima, no ono što je bitno je da bi znao u svakom trenutku gdje je bilo koja ploča koju je ikada imao, a imao ih je na tisuće. Dane bi provodio u dućanima vinila. Od jutra do mraka bi pažljivo sortirao ploče na hrpe, te bi na kraju, kad su ga vlasnici doslovno metlama tjerali, platio svojih stotinjak ploča koje je taj dan selektirao, složio ih u svoj podrum i posvetio se onome što je najbolje znao – sampliranju. Bio je ljudska enciklopedija stare glazbe. Kada bi mu, unatoč njegovoj gotovo beskonačnoj kolekciji ploča, ipak ponestalo zvukova koje traži, volio je uzeti stvari u svoje ruke te odsvirati neke dijelove koji su mu nedostajali. Iako tehnički nije znao svirati nijedan instrument, znao je točno kakav zvuk želi, te bi nakon par sati igranja u studiju to i dobio.
Opus mu je ogroman i vrlo raznolik. Preko njegovih beatova su repali gotovo svi reperi kojih se možete sjetiti. Otkrio ga je čuveni Q-Tip iz legendarne grupe A Tribe Called Quest te mu je dao prvu šansu da napravi nešto veće od underground beatova koje je do tada radio. Postoje priče da je Dilla zapravo zaslužan za puno više produkcije na Tribeovim albumima nego što mu se priznaje. Također ga se smatra jednim od najvažnijih ljudi za moderni jazz i neo-soul, koji je zapravo i nastao iz njegovih beatova.
Njegov najpopularniji i jedan od najboljih albuma je Donuts. Njegova popularnost ne leži u njegovoj kvaliteti koliko u zanimljivim i tužnim okolnostima u kojima je nastao. Naime, Dilla je većinu života patio od rijetke krvne bolesti koja ga je često vezivala za bolnički krevet. Dugo se borio s bolesti sve dok ga, negdje oko 30. godine, nije pogodila jače nego prije. Jako je smršavio pa se morao kretati pomoću invalidskih kolica, no ni to ga nije spriječilo da ode na turneju i nastupa. Kada se vratio u rodni Detroit, stanje mu se pogoršalo pa je trajno hospitaliziran. Iako mu nitko ništa nije htio reći, Dilla je znao da je vjerojatno posljednji put u bolnici i da mu nije ostalo još puno vremena. Kako se ova tužna vijest širila, sve više i više ljudi mu je dolazilo u posjet, među kojima su najbrojniji bili (naravno, ako izuzmemo obitelj) njegovi kolege producenti Madlib, Pete Rock, Hi-Tek i brojni drugi. No, čak ni ozbiljna bolest ga nije mogla zaustaviti da radi ono što je oduvijek volio raditi. Ljudi su mu u bolnicu donosili stare ploče koje je on preslušavao i semplirao radeći svoje posljednje pjesme. Sampliranje, koje je u tom trenutku apsolutno savladao (i nitko ga do danas nije nadmašio), koristio je umjesto verbalne komunikacije pred kraj života, kada je izgubio moć govora. Kako se sve više suočavao s istinom o svojoj sudbini, sve je više ulijevao života u tih posljednjih par pjesama, koje je na kraju odlučio izdati kao album pod imenom Donuts. To mu je bila posljednja želja, a album je konačno izdan na njegov 32. rođendan. Taj album se često uvrštava u razne top liste najboljih albuma žanra, iako na njemu skoro pa nema ni jedne rime. I to s pravom. Fluidnost korištenih samplova je na nevjerojatnoj razini. Za neke od njegovih beatova s tog albuma ni dan danas nije jasno kako ih je napravio, iako baš svi zvuče vrlo jednostavno. Svaki njegov beat ima nekakav karakteristični „chill“ moment koji ostavlja dojam da se samplovi jednostavno ponavljaju jedan za drugim kao da su tako i odsvirani, no kada se usporede s originalima malo kome je jasno kako je Dilla uspio napraviti to što je napravio. Da stvar bude još impresivnija, čitav album je napravio na „kanti za smeće“ (Rolandov SP-303), uređaju koji je toliko jednostavan i namijenjen početnicima, da izrazito uskraćuje kreativne mogućnosti onome tko radi na njemu.
Dilla umire 3 dana nakon izlaska albuma.
Od toga je prošlo 8 godina i u tih 8 godina su se pojavljivale razne neobjavljene i nedovršene verzije nekih njegovih stvari. Zbog pravnih problema ne može se odrediti tko ima pravo na distribuciju njegove glazbe, koje ima puno. Dilla je često dijelio svoje beatove po cd-ima raznim ljudima, pogotovo reperima, te je stvorio ogroman broj neobjavljenih stvari koji se danas komercijalno zloupotrebljavaju. Posthumno se njegova glazba toliko isprostituirala da su neki umjetnici, poput njegovog kolege i velikog prijatelja Madliba, obećali da će prije smrti zapaliti studio. Čak je i Eminem odbio da ga se stavlja u kontakt s bilo kakvim neobjavljenim Dillinim radovima.
Iako više nije živ, Dilla je najprisutnija osoba u današnjem hip-hopu. On ga je oblikovao u ovo što je sada i bez njegovog utjecaja današnji bi hip-hop imao potpuno drugačiji zvuk. Nije slučajno da baš svaki relevantan producent stavlja Dillu u svojih top 3 najdražih producenata, kao što nije slučajno da je gotovo svaka današnja pjesma inspirirana Dillinim metodama i stilom. Kult Dille će vjerojatno bit živ koliko je živ i sam hip-hop.

Arhiva