Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Britanski punk

Početkom 1976. britansku je i svjetsku glazbenu scenu potresla pomalo neočekivana ekspanzija jednog novog, svježeg zvuka. Rock se vratio u male klupske prostore dizajnirane po mjeri niže srednje klase, a nosači zvuka su izgubili nametnutu monumentalnost, okrenuvši se jednostavnim rješenjima kako u produkcijskoj, tako i dizajnerskoj domeni. Na površinu su opet izronile mračne i provokativne, ali zato stvarne teme o stvarnom svijetu, a sav taj bunt izražen je jednostavnom, iskonskom i prilično agresivnom glazbenom formom. Bit čitavog trenda sabijena je u četiri slova koja će idućih godina izvršiti nemjerljiv utjecaj na razvoj globalne glazbene scene, četiri slova koja su najavila novu kreativnu revoluciju – PUNK!
Ipak, priča o punku nema, kako mnogi pretpostavljaju, neki strogo određeni početak, i to iz više razloga. Prvo i najvažnije, riječ je ne samo o glazbenom pravcu već i socijalnom trendu (uostalom, ove su dvije pretpostavke neophodan kriterij za nastanak subkulture). Također, godinama prije njegove nominalne pojave, elementi onoga što će biti nazvano punkom već egzistiraju u glazbi određenih autora. Štoviše, moglo bi se kazati da korijeni protopunka sežu još u sredinu šezdesetih, a vidljivi su u djelovanju dvaju tada aktualnih, a kasnije će se pokazati, i nemjerljivo utjecajnih sastava: Kinksa i Velvet Undergrounda. Zasluga prvospomenutih očituje se u uvođenju reduciranog stilskog gitarističkog elementa nazvanog riff, bez kojeg bi ne samo punk, već i mnogi recentni glazbeni pravci bili jednostavno nezamislivi (dovoljno se prisjetiti skladbi You really got Me ili All Day and all of the Night). S druge strane, Velveti su svoj obol budućem punku dali ponajviše sveukupnim minimaliziranjem kako glazbene forme, tako i samog sadržaja, uključujući i tekstualni izričaj. U vrijeme kada uzlazni flower power predstavlja aktualni trend, a ljeto „ljubavi i revolucije“ 1968. tek treba doći, Lou Reed proročanski odbacuje isprazne floskule o miru, bratstvu i pasivnom otporu, usredotočivši se na ono esencijalno, na stvarne životne probleme poput nezaposlenosti, ovisnosti o narkoticima, nefunkcionalnih ljubavnih veza i sličih vinjeta s mračne strane velegradskog života.
Vrata koja su odškrinuli Lou Reed i Velveti u potpunosti će otvoriti dva mičigenska sastava s kraja šezdesetih, MC5 i Stoogesi. Koristeći se prethodno razrađenim pristupom „buke, jezgrovitosti i provokacije“, prvonavedeni će šokirati konzervativni establišment svojom kombinacijom britke i žestoke glazbe, izrazito ljevičarskog svjetonazora te udaranja po dotad zabranjenim područjima, primjerice bezuvjetnoj podršci Malcolmu X i njegovim Crnim panterama. No, tek će mlađi suradnici i učenici sastava MC5, bend The Stooges (predvođen karizmatičnim Jamesom Osterbergom, poznatijim pod nadimkom Iggy Pop) u potpunosti definirati zvuk koji će koju godinu poslije, u prvoj polovici sedamdesetih, postati poznat kao klasični američki protopunk.
Njujorški Ramonesi, koji su dosljedno nastavili krčiti put zacrtan radovima mičigenskog dvojca, često se i to ne bez razloga navode kao prvi punk rock sastav. Njihova specifična pojava i namjerno forsirana stupidnost doprinose brzom razvoju aure negativaca, bad guysa, a kratke i jednostavne, no izrazito melodiozne skladbe iz derutnih ih slumova predgrađa Queensa vrlo brzo dovode u samu žižu zbivanja, na scenu tada kultnog njujorškog kluba CBGB. Iako su tada najvećim antikonformistima i provokatorima smatrani dečki iz jednog sastava iz iste branše (konkretno, New York Dollsi), upravo će Ramonesi ponijeti titulu lučonoša rastućeg novog trenda, i to ponajviše zahvaljujući predanosti poznatog menađera Seymoura Steina, čime je potvrđena pretpostavka da čak i najveći autsajderi na glazbenoj sceni ne mogu ostvariti zapaženiji uspjeh bez idejnog vodstva ljudi iz njima mrskog establišmenta. Ova će se formula vrlo brzo još jednom pokazati efikasnom, i to u slučaju londonskih Sex Pistolsa, iako je njihova verzija Seymoura Steina, Malcolm McLaren, prije bio nižeklasni buntovnik nego perspektivan poslovni čovjek.
Napustimo sada Ameriku i vratimo se natrag na obale Starog kontinenta. Iako je underground scena swinging Londona iz ludih šezdesetih ponudila šaroliko glazbeno društvo i bogatu klupsku scenu, njeni su se glavni akteri vrlo brzo prilagodili tržišnim uvjetima, što ih je, zajedno s vlastitim preambicioznim umjetničkim afinitetima, vrlo brzo pretvorilo u pomalo umišljene glazbene veličine miljama udaljene od svoje izvorne publike. To se u prvom redu odnosilo na takozvane rock-dinosauruse, sastave poput Yesa, Pink Floyda, Genesisa, Jethro Tulla ili Emerson, Lake & Palmera. Primarno bliska svojim obožavateljima, ova su imena vremenom otišla u potpunu krajnost – albume su izdavali u intervalima od nekoliko godina, a isti su bivali preproducirani te tematski obojeni nadrealnim, epskim i kozmičkim radnjama koje i nisu baš imale mnogo toga zajedničkog s problemima mladog nezaposlenog čovjeka iz londonskih predgrađa, čija je glavna preokupacija bila skucati nekoliko funti kako bi s prijateljima i djevojkom mogli popiti koje pivo i pogledati neki dobar koncert u lokalnom klubu. Štoviše, cijene ulaznica za njihove nastupe počele su se penjati do trocifrenog broja funti, i danas poveći iznos za koji bi dobili samo sat vremena preproducirane glazbe i saznanje da ti „velikani“, sa svojim pedesetmetarskim pozornicama i najmodernijom opremom, žive nekim drugim, zvjezdanim životom. Promatrano s distance od skoro četiri desetljeća, više je nego jasno da su upravo ti „dinosaurusi“ potkopali temelje vlastite egzistencije te tako postali poprilično (iako ne i apsolutno) zaslužni za skoru ekspanziju svojeg najvećeg neprijatelja – punka!
Ipak, britanska ekspanzija punka krajem 1975. i početkom 1976. u prvom je redu zasluga novostasalih lokalnih sastava, a tek onda posljedica kako američkih utjecaja tako i nezadovoljstva niže srednje klase ponuđenom scenom. U tom je kontekstu neizbježno spomenuti ime jednog čovjeka bez kojega bi punk vjerojatno ipak prokrčio svoj put, ali po sasvim drukčijim modelima te uz upitnu konačnicu. Riječ je o Malcolmu McLarenu, bivšem studentu umjetnosti koji je u to vrijeme, sredinom sedamdesetih, vodio alternativni modno-glazbeni dućan u londonskom King's Roadu. U svojoj namjeri da progura glazbeni projekt koji bi spojio energiju, inovativnost, provokativnost i izrazito lijevi svjetonazor (i budimo iskreni – poslužio kao odlična reklama za spomenuti dućan), McLaren noćima obilazi glazbene klubove po Sohou, Chelsea i Fitzroviji, sve dok gotovo slučajno ne dođe u kontakt s potpuno anonimnim bendom koji je odavao dojam bijesa, neuvježbanosti i potpunog odstupanja od stereotipa. Bili su to momci koji tada još nisu ni slutili kako će svojim djelovanjem označiti jednu od najbitnijih glazbenih prekretnica u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, i koji će uskoro postati poznati pod imenom Sex Pistols. 
Agresivnost, mržnja prema establišmentu, raštimani zvuk, provociranje javnosti – sve su to samo neke od karakteristika rane faze tog kultnog punk benda. Njihovo se nastojanje da budu drugačiji od okoline odlično upotpunjavalo s vizijom Malcolma McLarena, koji je u međuvremenu postao njihov manager. Koncertna je aktivnost uzela maha početkom 1976. i zaredao je niz kultnih klupskih nastupa kojima je ovaj sastav regrutirao nove pripadnike punk subkulture, koja se počela nezaustavljivo širiti Londonom i ostatkom Otoka. Ostalo je već legenda – ugovor s EMI-jem težak 50 000 funti, singlice Anarchy in the UK i God Save the Queen, prvi album nazvan Never Mind the Bollocks, Here Are the Sex Pistols!, zamjena izvornog bas gitarista i autora većeg broja skladbi, Glenna Matlocka sa Sidom Viciousom, verbalni napadi na novinare... Pistolsi su se nametnuli kao prirodni vođe novonastalog trenda, postavši noćna mora majki, TV voditelja i srednjeklasnih malograđana.
Munjeviti uspjeh Pistolsa potaknuo je isto tako brz razvoj lokalne glazbene scene sličnog predznaka. Iz dana u dan javljaju se novi punk sastavi, a i neki postojeći radikalno mijenjaju glazbeni stil, tematiku tekstova te vizualni image kako bi se prilagodili novonastaloj situaciji i iz nje izvukli najviše. Na površinu izranjaju imena poput The Clasha, UK Subsa, The Damneda, Buzzcocksa, The Jama, Sham 69 i mnogih drugih.
Možda zbog svoje izrazite radikalnosti, ili pak zbog činjenice da je instantno prihvaćen, punk je vrlo brzo počeo gubiti neke izvorne značajke, pristajući na glazbene kompromise i ustupke. Iako je time zauvijek sa scene nestao onaj old school punk karakterističan upravo za Sex Pistols i sastave sličnog zvuka, ovim je u aktualno glazbeno tkivo ubrizgana svježa krv. Nekoć samodopadan i nedodirljiv, punk poprima elemente drugih stilova, poput reaggea, duba, krautrocka ili glama, a rezultat je stilska kovanica poznata kao post punk; dakle, globalni trend koji svoje korijene ima u punku, ali se ne libi taj žestoki zvuk obogatiti raznolikom nadgradnjom. Situacija je čak donekle postala i apsurdna, pošto je ovakav mixing stilova omogućio u određenoj mjeri povratak nekih dinosaurusa zbrisanih upravo koju godinu ranije, pri onoj prvoj britanskoj punk ekspanziji. No, kompromisi su postavljeni, tako da je koncem sedamdesetih praktički čitava otočka glazbena scena na ovaj ili onaj način bila definirana punk prauzrokom. Javljaju se karakteristični podsmjerovi, a novi trend polako osvaja ostatak svijeta, u prvom redu Europu i Australiju. U Sjedinjenim Državama, zemlji koja je protopunk zvuk definirala još ranih sedamdesetih, stvari se odvijaju nešto drukčije – ovdje se punkerska energija neće toliko manifestirati kroz kondenzirani punk val, već nešto kasnije, na prijelazu u osamdesete, i to uglavnom kroz hardcore-punk scenu sa zapadne obale (sastavi poput Black Flaga, Dead Kennedies, Suicidal Tendencies ili The Germs). S druge strane, Australija i Novi Zeland su, kao zemlje pod izrazitim britanskim utjecajem, razdoblje punka proživjele slično većini europskih država – vatreno i silovito, što je uočljivo u stvaralaštvu sastava poput sidnejskih Radio Birdmana ili The Saintsa iz Brisbanea. Počasno mjesto u Valhalli južnohemisferskog punka definitivno pripada Novozelanđaninu Chrisu Knoxu i njegovom sastavu The Enemy, naknadno prekrštenom u Toy Love. Knoxov se doprinos, naime, ne svodi samo na pokretanje punk lavine, već i čitave novozelandske novovalne scene koja poznih sedamdesetih niče u gradovima kao što su Christchurch, Wellington te posebice njegov rodni Dunedin, koji će i postati sinonim za otočki post punk.
Vratimo se pod materine skute „Starog kontinenta“ gdje Sex Pistols prolaze kroz siloviti put od anonimnosti preko slave pa do potpunog rasula, istovremeno katalizirajući nastajanje čitavog tog ranog, izvornog britanskog punka. No, među tada izniklim imenima ne treba tražiti njihove kopije ili sljedbenike, pošto je većina tih sastava punk paradigmu prihvatila tek kao solidne temelje koji će vremenom dobiti karakterističnu nadgradnju. The Clash su, primjerice, od samog početka figurirali i djelovali kao antiteza Pistolsima. Umjesto sirove eksplozivnosti, nudili su kanaliziranu energiju; umjesto nihilističkog bunta i anarhije koji su sami sebi cilj, Clashovci ukazuju na socijalne probleme. Pljuvanje publike i povraćanje po zračnim lukama nije dio njihovog imagea – naprotiv! Punk je konačno dobio drugog ključnog nositelja, sastav koji nije tek indikator bolesnog društva, već kolektiv spreman nositi se s problemima i ponuditi eventualna rješenja. Jedno od njih je bila kohezija bijelih „Britanaca“ i imigranata, u prvom redu Afrokaribčana u smislu zajedničkog nastupa i borbe za temeljna prava i slobode. Clashovci se, i to ne samo simbolički, već i promjenama boravišta te prostora za vježbanje, polako spuštaju iz sigurnosti srednjeklasnog  Sjevernog Kensingtona u boemski Chelsea, te još dalje, preko Temze, do multikulturalnog Brixtona koji već tada figurira kao središte londonske crnačke zajednice, tako da primjetni elementi reaggea u njihovim melodijskim i ritmičkim strukturama ne bi nikoga trebali iznenaditi. Rezultati ovakvog pristupa bit će i više nego očiti u glazbi The Clasha, koja nikad nije predstavljala dvoakordni, sirovi garažni rock jednih Pistolsa, već je zadirala u šira područja, upravo tako osiguravši punku dugovječnost u vidu budućih trendova koji već u to vrijeme zaživljavaju kao post-punk.
Temelji punka u tolikoj su se mjeri infiltrirali u te nadolazeće pravce da ih je praktički nemoguće izdvojiti iz izričaja reformiranih punk prvoboraca, kao i iz zvuka sastava koji će biti formirani. Buzzcocks primjerice u određenoj mjeri „popiziraju“ svoj prepoznatljiv stil, dok će Magazine, mančesterski bend koji 1979. nastaje kao njihova frakcija, ponuditi još jednu uspješnu formulu, stvorivši amalgam izvornog punka i tada već desetljeće starog glam rocka. Po sličnom modelu djeluju i očevi/majke gothic rocka, Siouxsie and the Banshees čije je mjesto u punk početnici ispisano jarkim slovima. Uostalom, bubnjar izvorne inkarnacije ovog sastava bio je nitko drugi do John Simon Ritchie, poznatiji pod umjetničkim imenom Sid Vicious! Uostalom, ogoljenost postave (bas – bubanj – gitara – vokal) nije dozvoljavala barokizirana kičenja temeljnog izraza, dok će određena nadograđivanja primarne forme uslijediti vremenom. No, Bansheese nikad neće biti moguće promatrati zanemarivajući duboko postavljene punkerske fundamente.
Nešto sjevernije, u industrijskom Northamptonu, četiri studenta umjetničkih akademija utemeljuju sastav čije ime jasno ukazuje na aspiracije članstva. Bauhaus je dakle očekivano projekt koji će svoju sintezu punka i glama realizirati na krajnje minimalistički način, u skladu s filozofijom „imenjaka“ koji su šezdesetak godina ranije u njemačkom gradu Dessauu utemeljili umjetničku školu koja je počivala na krilatici Bitna je forma i njezina funkcionalnost – zanemarimo suvišne ukrase! Upravo je s eskalacijom sličnih sastava utihnula dogma po kojoj je punk tek banalni i energični krik nezadovoljne mladeži, a potvrda navedenog kasnih će se sedamdesetih manifestirati i u već spomenutom Manchesteru, još jednom industrijskom gradu koji je za ovakve pokušaje predstavljao znatno plodnije tlo od „arty & fancy“ Londona. Pored Buzzcocksa i Magazinea, ovo je podneblje iznjedrilo neka danas također antologijska imena poput The Falla, te posebice sastava koji je svoju karijeru terminološki započeo još u vrijeme dominacije ranog, sirovog punka Sex Pistolsa – četvorci koja je svoje izvorno ime Stiff Kittens najprije promijenila u Warsaw, te konačno u Joy Division, o čijem značaju ne treba trošiti riječi!
Kada je početkom osamdesetih došlo do prodiranja novog rock vala (ne brkati s new waveom, iako je riječ o njegovu segmentu), bilo je jasno kako je punk i ovdje neizbježna stavka. Kritičari su po sebi svojstvenom pretjerivanju tada definirali tzv. trokut Dublin – Glasgow – Liverpool, aludirajući na relativno nova imena U2, Simple Minds te Echo and the Bunnymen. Štoviše, upravo onaj sastav koji naizgled ima najmanje veze s punkom – riječ je o Mindsima – svoje korijene vuče iz bogate glazgovske scene. Djelovanje su započeli 1976. kao jedan od najradikalnijih gradskih punk projekata, Johnny and the Self-Abusers, dok je prekrštavanje u Simple Minds donekle omekšalo zvuk, ponajprije zbog uočljivih glam i krautrock utjecaja, no korijene jednostavno nije bilo moguće ignorirati. S druge strane, Bunnymeni dolaze iz Liverpoola, kolijevke britanskog rocka koji se u vrijeme njihova formiranja mogao podičiti s dva kultna punk imena. Jedno od njih su The Teardrop Explodes, a drugo, manje poznato ali kudikamo značajnije jest Big In Japan, projekt menađera prvospomenutih, Billa Drumonda (koji će u nadolazećim vremenima ostaviti još podosta dubokih tragova na britanskom glazbenom tkivu – govori li vam ime KLF nešto?).
Treća postaja, Dublin, možda zemljopisno ne pripada pod okvire Ujedinjenog Kraljevstva, no upravo je u tom gradu koncem sedamdesetih formiran bend neupitnih punk korijena, koliko god to s današnjeg rakursa izgledalo kontroverzno. Rani se U2 temeljio na sirovom, brzom zvuku i britkim, socijalno obojenim tekstovima, što je više nego očito na njihovom nastupnom albumu Boy (1980.) i skladbama poput I will follow, Stories for Boys ili Electric Co. Igrom sudbine, upravo će Bono i društvo ponajviše odskočiti od punk stereotipa definiranog lokalnom klupskom scenom, nezavisnim izdanjima i tiražima koji ne prelaze četiri znamenke, te postati do zla Boga naporna i iskomercijalizirana karikatura sebe samih u mladosti. No, bilo kako bilo, punkerski je duh jasno vidljiv na njihovim ranim ostvarenjima – albumima koji će uslijediti nakon izvrsnog Boya: October (1981.) te War (1982.), dok će koncertni zapis iz prirodnog amfiteatra Redrocks kod Denvera (kasnije objavljen u formi albuma kao Under the Blood Red Sky) desetljećima ostati nenadmašeni manifest spontanosti, sirovosti i zdrave energije, a upravo su to, slagali se vi ili ne, sve opisne karakteristike punka!
Postaje jasno kako je britanska glazba osamdesetih, s izuzetkom synth pop scene i novoromantičarskog trenda, praktički građena na punk ostavštini, ali i ovo shvatite uvjetno, pošto se pojedini elementi bunta iz sredine sedamdesetih maglovito no ipak prisutno ocrtavaju u stvaralaštvu jednih Ultravox – koji i jesu započeli kao punk bend – ili pak Duran Durana! Čak bi se i glazba Smithsa, unatoč kompleksnijoj strukturi te pozivanju na naslijeđe šezdesetih, mogla uvjetno promatrati kroz prizmu koja će u konačnici njihov izraz raspršiti na polazne utjecaje, od kojih onaj punkerski nipošto nije zanemariv. Na kraju krajeva, Morrissey je ranih osamdesetih bio predsjednik lokalnog fan cluba New York Dollsa!
A devedesete?
Na prvi pogled sasvim je jasno da je američki punk u sprezi s naslijeđem britanskih hard rock sastava poput Black Sabbatha ili Led Zeppelina ostvario polazno nepredvidljiv no izrazito uspješan rezultat u vidu poprilično širokog i ne baš definiciji podložnog trenda nazvanog grunge. No, na našoj strani oceana stvari idu donekle drukčijim tokom. Početkom desetljeća u Britaniji se rađa subkulturalni trend nazvan brit-pop, koji na prvi pogled nema ništa zajedničko s punk naslijeđem. Ipak, pozivanjem na utjecaje poput „british invasion“ bendova iz šezdesetih – dovoljno je spomenuti protopunk elemente u glazbi The Kinksa i The Whoa, te na ostavštinu pojedinih post punk sastava iz ranih osamdesetih – pripadnici ovog trenda uspostavljaju kontinuitet u kojemu je punk neizbježan, često i onaj kohezirajući sastojak. Uostalom, djela Oasisa, Blura, Elastice, Supergrassa, pa i Radioheada iz najranije faze govore u korist tome.
Željeli to neki ili možda ne, punk i danas živi. Izgleda da je shvatio osnovne zakone preživljavanja koji se mogu svesti na nekoliko pojmova: mimikrija, evolucija te očuvanje vlastitog genetskog koda pod svaku cijenu. Bespredmetno je navoditi sve te bjelosvjetske glazbene sastave koji barem djelić vlastite egzistencije duguju upravo tom naizgled banalnom i u začecima tek pomodnom, a u stvari izrazito dubokom, pa i sveobuhvatnom glazbenom pokretu – spomenimo tek neke perjanice alternatvnog rocka poput Sonic Youtha, Nirvane, Replacementsa, Swansa, Pixiesa ili Hüsker Dü. U stvari se čitava mudrost krije u prirodnoj simetriji stvari: punk ima korijene koji sežu u pravce koji su egzistirali čitavo desetljeće ranije, tako da nije nastao u nekom striktnom trenutku, već se sredinom sedamdesetih probio na scenu zahvaljujući uvjetima koji su to dozvoljavali. Analogno tome, nema niti jasan i opipljiv kraj, pošto na njegovim temeljima već više od tri desetljeća opetovano nastaju nova imena i stilovi.
Rezimirajmo – Punk's not dead!
I nema namjeru umrijeti u skorašnje vrijeme!

Arhiva