Časopis za umjetnost i kulturu
Preuzmi

Američki punk: Gabba gabba we accept you one of us

Moje omiljene punk grupe su Ramones i Saints, Ameri i Australci.
Suština punka je Dee Deejev bas obješen o koljena, kratki Joeyjev kožnjak, kosa preko očiju, Johhnyjevi riffovi, jednostavni tekstovi te energija živog nastupa na Silvestrovo 1977. u Londonu, zabilježenog na albumu It's Alive, jednom od najznačajnijih živih albuma svih vremena. Kratko, ali jebitačno, što bi rekli neki likovi iz jednog popularnog filma.
 
A kako je sve to počelo?
 
Premda će mnogi ljubitelji rock glazbe danas pojavu punka uzeti kao tipično britanski fenomen nastao zbog specifičnih socijalnih prilika u drugoj polovici sedamdesetih i željom određene grupacije mladih da vrati rock glazbu korijenima pedesetih bez dugih instrumentala, virtuoznosti svirke ili posebno dubokoumnih tekstova, zapravo je cijela ideja punka duboko ukorijenjena u američko tlo, i bez gomile američkih bandova šezdesetih i početka sedamdesetih ne bi bilo ni punka. I sam naziv punk je dobio od kritičara američkog rock lista Creem 1971. (kažu da je i heavy metal njihova kovanica).
 
U duhu rock'n'rolla pedesetih iste su postavke koje su dvadesetak godina kasnije dovele do nove pobune; pjesme Chuck Berryja, Jerry Lee Lewisa ili Little Richarda, kao i njihov životni stil u sebi su nosile duh punka.
Šezdesetih se pojavom garažnog roka u Americi pojavio cijeli niz izvrsnih, energičnih bandova koji su žestinom svoje glazbe i specifičnim temama o kojima su pjevali doveli do populariziranja žestokog zvuka koji je vrhunac dostigao pojavom The Stoogesa i MC5 (poslušajte kompilaciju Nuggets).
The Kingsmen, The Wailers, The Trashmen, a ponajviše Sonics i Monks svirali su stvari kakve bi danas nazvali punkom.
Sonics, formirani 1960. na pacifičkoj obali države Washington, vjerojatno su najžešći predstavnici garažnog punka šezdesetih. Gerry Roslie koji je urlao tekstove kojih se ne bi posramili ni Misfits (Witch, Strychnine ili Psycho), popraćene žestokim ritmom i riffovima braće Paryp i Boba Benneta, otvorili su vrata pojavi Iggyja i njegovih Stooges i MC5, dvije detroitske grupe koje su otvorile vrata punku.
Nešto stariji bili su MC5, predvođeni dvojicom legendarnih gitarista, Fredom „Sonic“ Smithom i Wayneom Kramerom, te vokalistom Robom Tynerom. Pod managerskim vodstvom radikalnog ljevičara Johna Sinclaira (osnivača White Panthersa, bjelačkog krila radikalnih Black Panthersa), MC5 su već od početka prihvaćali radikalne političke stavove te su im i koncerti bili obojeni militantnim ljevičarstvom i prilično slobodnim konzumiranjem narkotika.
Glazba koja je bila mješavina hard rocka, s ponešto jazza, bluesa i sirovog rock'n'rolla, zasigurno je utjecala na mnoštvo bandova sedamdesetih. Prvi album grupe, Kick Out the Jams, snimljen uživo krajem 1968. ujedno je i najcjenjeniji uradak banda, premda je drugi album, Back in the USA, iz 1970., sa svojim kratkim, žestokim pjesmama, vjerojatno najneposrednije utjecao na punk.
 
Iggy Pop, pravim imenom James Osterberg, uz braću Asheton i basista Davea Alexandera, osnovao je Stoogese 1967. Nadimak Pop dobio je prema nekom lokalnom redikulu, i premda je njihov zvuk ispočetka više naginjao avangardi i psihodeliji, svojim su ludim živim nastupima na kojima je Iggy izvodio svakojake svinjarije, utemeljili obrazac ponašanja koji su kasnije preuzeli punk bandovi.
Prvi eponimni album snimljen 1969. producirao je legendarni John Cale, basist Velvet Undergrounda, još jednog velikog i utjecajnog banda (možda i najutjecajnijeg banda svih vremena). Premda ispočetka ne baš dobro prihvaćen, album je kasnije stekao kultni status, a pjesme poput I Wanna Be Your Dog, No Fun, 1969. i desetminutne hipnotične We Will Fall, nezaobilazne su stavke u svakoj ozbiljnijoj rock pjesmarici.
1970. band je objavio drugi album, Funhouse, još sirovije djelo, uz dodatak saksofona. Sve neobuzdanije scensko ponašanje te heroin koji je dodatno utjecao na Iggyja koji povremeno nije mogao ni stajati na pozornici, doveli su do toga da ih je diskografska kuća Elektra nogirala, a band se uskoro razišao.
Premda je Iggy 1973. snimio još jedan izvrstan album s ostatkom Stoogesa, nazvan Raw Power, koji je možda i najbolje predvidio pojavu punka, Iggyjeva ovisnost dovela je do konačnog raspada banda 1975. Iz ralja propasti kasnije ga je izvukao prijatelj David Bowie, no to je već neka druga priča.
 
Početkom sedamdesetih formirano je u Americi još nekoliko bandova koji su svojom glazbom, izgledom ili stavovima utjecali na pojavu punka.
Jedni od njih bili su i New York Dolls, osnovani 1971., gle vraga, u New Yorku. Izgledom nalik na glam metal bandove, no zvukom siroviji, praktički čisti punk, posebice u vokalnim izvedbama Davida Johansena, koji je izgledao poput našminkanog Micka Jaggera na koki, a zvučao poput hibrida Jaggera i Johnnyja Rottena. Poslušajte i pogledajte nastup New York Dollsa s Personality Crisis i vidjet ćete esenciju punka.
Drugi vrlo utjecajan band bili su The Modern Lovers, predvođeni legendarnim Jonathanom Richmanom, čija je pjesma Pablo Picasso jedna od onih koja je imala nemjerljiv utjecaj na razvoj punka i new wavea. Premda su postojali od 1970. do 1974. i za to vrijeme nisu uspjeli objaviti nijedan album (prvi se album, premda snimljen 1972. u produkciji Johna Calea, pojavio tek 1976. u ponešto izmijenjenoj verziji), band je svojom mješavinom repetitivne glazbe, rocka i psihodelije pod utjecajem Velveta, privukao mnoge kritičare i glazbenike, te su Modern Lovers bili dobro čuvana tajna. Iako je kasnije Richman svirao mekšu glazbu, nikad nije prestala ljubav između njega i punk glazbenika.
Svojim jednostavnim melodijama, unjkavim glasom, duhovitim, pa i djetinjastim tekstovima (on je onaj glazbenik iz jedne od najboljih komedija svih vremena, Svi su ludi za Mary), zauvijek je osigurao svoje mjesto u panteonu alternativnih rock božanstava.
 
1973. u New Yorku otvoren je Country, Blue Grass and Blues klub, čije je postojanje neraskidivo povezano s američkim punkom, post punkom i novim valom. Skraćeno CBGB, bio je dom Ramonesa, Television, Patti Smith (koja je 2006. održala u njemu zadnji koncert prije zatvaranja), Talking Headsa, Richarda Hella, Fleshtonesa, Misfitsa, Blondie, a kasnije i hardcorea.
 
Ramones su zapravo bili prvi pravi punk sastav. I čista esencija zvuka. Premda je bilo punkera koji su možda dali i veći i važniji glazbeni doprinos (The Clash, Hüsker Dü), Ramones su bili u doslovnom smislu riječi punkeri. Stavom, kratkim, brzim, žestokim i melodičnim skladbama, jednostavnim (neki bi rekli i priglupim) tekstovima, specifičnim odijevanjem, četiri su momka iz Queensa zapravo utemeljili punk kao glazbeni pravac. Ime su pokupili od pseudonima Paula McCartneyja kojim je potpisao jednu pjesmu Silver Beatlesa (Paul Ramon), a kreator je bio basist, poznat kao Dee Dee Ramone. Uskoro su i svi ostali članovi banda preuzeli pseudonime i legenda je rođena. Prvotni bubnjar, Jeffrey Hyman, postao je tako Joey, gitarist John Cummings, Johhny, basist Douglas Colvin, Dee Dee, a menađer banda Tommy Erdelyi, koji je uskoro postao bubnjar umjesto Joeyja, koji se prihvatio mikrofona, bio je Tommy Ramone.
Prvi značajan koncert band je imao u CBGB-u u kolovozu 1974. (postoji i snimka na Youtubeu). Dee Dee je na početku svake pjesme odbrojavao 1,2,3,4, a tad je započinjao bučni zid i Joeyjovo izvikivanje stihova. Sljedeće su dvije godine još sedamdeset i tri puta nastupili u CBGB-u, a prosječni nastup trajao je oko sedamnaest minuta.
Krajem 1975. potpisali su ugovor s diskom kućom Sire, a u travnju 1976. izašao je i eponimni album prvijenac kojega je uglavnom skladao Dee Dee. Naslovnica albuma jedna je od najlegendarnijih u povijesti rock glazbe. Četvorica Ramonesa u crnim kožnim jaknama i potrganim trapericama, pred zidom od cigle, sve crno-bijelo. Prva skladba s albuma, Blitzkrieg Bop, jedna je od najpoznatijih skladbi ikad s Joeyjevim povikom Hey-Ho, Let's Go! i dvije minute žestokog rocka.
Na singlici s b-strane bila je Sheena is a Punk Rocker, još jedna legendarna skladba. I tako je priča započela. Kritičari su album dočekali prilično dobro, te su se Ramonesi vrlo brzo našli opet u studiju i snimili ostatak pjesama kronološkim redom (one koje nisu stale na prvi album). Leave Home bio je barem jednako dobar kao i prvijenac. Pinhead (s povikom iz zabranjenog filma Freaks Toda Browninga iz 1932., Gabba Gabba We Accept You one of us) postala je zaštitni znak banda.
4. 7. 1976. band je zajedno s Flamin Groovies odsvirao legendarni (kod Ramonesa sve je legendarno) koncert u londonskom Roundhouseu i time bezgranično utjecao i na englesku punk scenu (na koncertu koji su Ramones održali dan poslije bili su i članovi Sex Pistolsa i Clasha).
Leave Home pojavio se u siječnju 1977., a treći album Rocket to Russia u studenom iste godine. Punk je bio u usponu, u Britaniji su The Clash, Pistolsi, Buzzcocksi i ostali rasturali, a u Americi se pojavilo mnoštvo novih bandova na tragu Ramonesa, no i engleskog punka.
Još 1974. i 1975. postojali su bandovi poput The Real Kids, Death, Devo (da, oni Devo), The Electric Eels i Rocket from the Tombs (iz njih su nastali Pere Ubu) te Styrenes, čiji je zvuk bio poprilično sirov, premda podosta drugačiji od običnog punka.
No, osim Ramonesa vjerojatno najznačajniji protagonisti njujorške punk scene bili su Richard Hell i Television. Njihova stvar Blank Generation vjerojatno je najznačajniji proglas punka. Poput Ramonesa i oni su često nastupali u CBGB-u, tu ih je vidjela i Patti Smith, još jedna punk prvoborkinja i pjesnikinja cijelog pokreta. Osnovani 1973. pod imenom Neon Boys, brzo su promijenili ime. Njihovi nastupi bili su puni energije, a pjevač Richard Hell bio je izgledom inspiracija Malcolmu McLarenu za punk modu; prvi je nosio safety pins i mohawk frizuru. No, Hell se ubrzo razišao s Tomom Verlaineom i osnovao svoje Heartbreakerse, a kasnije i Voidoidse s kojima je 1977. snimio album Blank Generation, još jednu himnu američkog punka. Television su s Verlaineom nastavili u nekom drugom smjeru, ublaživši zvuk, postali su sinonim art rocka sa specifičnim gitarskim zvukom.
Patti Smith bila je prva od cijele te ekipe koja je uspjela objaviti album. Horses se pojavio krajem 1975. i pravo je remek djelo, uz Radio Ethiopiu, i najbolji njen album.
Uz njih, scenu su činili i art-rockeri Talking Heads, nešto blaži band Blondie, predvođen Playboyevom zečicom Deborah Harry i Mink de Ville, te kasnije i Dead Boys.
 
U ostatku Amerike postojali su bandovi poput Sucide Commandos, ili Nuns i Crime iz San Francisca, međutim scena, osim njujorške nije postojala do 1977. kad se u Kaliforniji pojavio niz izvrsnih novih bandova, poput The Germs, The Weirdos, The Zeros, The Dickies i X.
U New Yorku su se počeli pojavljivati bandovi poput horror fanova The Cramps i Misfits čije su omiljene teme bile B horrori. Punk se počeo razvijati i dijeliti u podvrste, od kojih je najznačajnija bila hardcore. Superbrze stvari, agresivna glazba i politizirani tekstovi bili su karakteristični baš za Ameriku iz predgrađa. Prvi su se bandovi toga usmjerenja počeli pojavljivati tijekom 1978. u Kaliforniji, oko jezgre koju su činili The Germs i Fear.
Najznačajniji predstavnici novog pravca bili su Black Flag, Bad Brains, Circle Jerks, Dead Kennedys, Minor Threat, Minutemen, Hüsker Dü, Descendents, Dicks i MDC.
Jedan od najznačajnijih trenutaka za hardcore scenu bilo je osnivanje male diskografske kuće SST. Nju je osnovao Greg Ginn, gitarist Black Flaga, da bi mogao izdavati vlastite snimke, no uskoro je SST prerastao u najveću indie kuću u Kaliforniji, najvažniju nezavisnu izdavačku kuću osamdesetih, koja je osim hardcorea kasnije izdavala i alternativnu glazbu, od Sonic Youth, Dinosaur Jr., pa do jazza. Priču o SST-u i bandovima iz te kuće moći ćete čitati u nekom drugom članku.
Druga vrlo bitna mala diskografska kuća bila je Alternative Tentacles koju su osnovali članovi Dead Kennedysa. Kennedyse je predvodio Jello Biafra, karizmatični pjevač koji nikad nije skrivao svoje političke ambicije.
U Washingtonu osim Bad Brainsa, koji su bili crnački hardcore band, najznačajniji predstavnici bili su Minor Threat koji su zasnovali pokret zvan straight edge, koji je bio žestoko protiv uporabe droga i alkohola, a kasnije  zagovarao vegetarijanstvo, seksualnu suzdržanost i borbu za prava životinja.
 
Tijekom devedesetih punk je u Americi imao revival, pa su neki novi, ali i stari bandovi, poput Bad Religion, NOFX, Green Day, Offspring i Rancid, imali poprilično komercijalnog uspjeha.
 
Punk je krajem sedamdesetih u glazbu unio promjene kakve nijedan drugi glazbeni pravac prije toga nije donio i otvorio vrata mnogim glazbenim pravcima, poput new wavea, elektro bodyja i gothica. Glazbu su sve više svirali ljudi koji nisu bili glazbeno obrazovani, niti virtuozi, a punk je posebice otvorio vrata indie i alternativnom rocku koji će svoj vrhunac doživjeti krajem osamdesetih i početkom devedesetih ulaskom R.E.M., Hüsker Dü, Sonic Youth, a posebice Nirvane na veliku mainstream scenu.
 
Punk's not dead and will never be.

Arhiva